Fidelity consulting: neće biti kapaciteta za brzo prilagođavanje odnosima koje je koronavirus oblikovao

Gradilište autputa Bar – Boljare; snimak ekrana: Kompletan snimak devastacije rijeke Tare, MANS / YouTube

Crnogorska kompanija iz oblasti poslovnog savetovanja, Fidelity consulting, uspešno se bavi izradom biznis planova i investicionih elaborata, odnosima sa bankama, upravljanjem finansijama… Međutim – krajnje neuobičajeno za takvo preduzeće – Fidelity je istovremeno aktivan na društvenim mrežama, gde putem duhovitih objava približava ekonomske pojave široj javnosti, te iznosi britku i argumentovanu kritiku ekonomske politike u Crnoj Gori, ali i kritiku neoliberalnog sistema generalno. Sa Fidelity consultingom smo razgovarali o problemima koje nameće aktuelna kriza i mogućnostima njihovog prevazilaženja.

Na rubu smo nove globalne ekonomske krize. Kako će ona uticati na crnogorsku ekonomiju?

Mi zapravo nismo na rubu globalne ekonomske krize; mi se zaista nalazimo u samom epicentru ekonomsko-socijalne krize čije će se posljedice, na žalost, jako dugo osjećati i obilježiće ovu generaciju na planeti Zemlji. Treba biti kristalno jasan: iako će sve države snažno osjetiti krizu, izlazak iz nje će zavisti od dva faktora: sposobnosti država i njihovih privreda da apsorbuju ovu traumu kao i brzine prilagođavanja ekonomije na nove okolnosti nakon obuzdavanja virusa.

Za razliku od krize iz 2007. godine, Crna Gora u ovu ulazi kao značajno zadužena država u kojoj je neposlenost visoka (naročito među mladima, ali i ugroženim kategorijama društva), sa visokim deficitom budžeta (manjak para koji se do sada obezbjeđivao kreditnim zaduženjima), ugroženim platnim bilansom sa posebnim naglaskom na pad prihoda od turizma i od doznaka fizičkih lica (naši ljudi koji rade u inostranstvu i šalju novac vitalan za preživljavanje porodica), slabom domaćom proizvodnjom, promašenim kapitalnim investicijama čiji rokovi završetka redovno kasne, rekordnim blokadama računa (13% BDP), sveprisutnom sivom ekonomijom, endemskom korupcijom, pogoršanim kreditnim rejtingom, nabujalom neproduktivnom administracijom koja je prožeta mediokritetskim kadrovima koji su iznikli iz partijskih koalicionih sporazuma čija je osnovna karakteristika da ne vrednuju kvalitet već samo doneseni broj glasova na izborima.

Kada na sve navedeno aplicirate ogromne razmjere krize izazvane koronavirusom, više je nego jasno da će, ukoliko trenutna situacija potraje godinu dana, period oporavka crnogorskog društva trajati narednih 5 do 10 godina i to ne samo od „korona krize“, već i od dosadašnje sistemske devastacije nacionalnog ekonomskog sistema.

Zbog intenziteta krize i njenog uticaja na slabašan crnogorski ekonomski sistem, neće biti previše kapaciteta za brzo prilagođavanje novonastalim odnosima koje je koronavirus oblikovao.

Da li je dosadašnje oslanjanje na strane direktne investicije (SDI) bilo opravdano?

Složiću se da su SDI neophodne za brži razvoje jedne države; imamo zaista sjajne primjere SDI u Crnoj Gori: banke, telekomunikacione kompanije, osiguranja, renomirane investiture u drugim oblastima. Ipak, nisu sve SDI bile u funkciji razvoja naše ekonomije.

Od kada je Crna Gora obnovila državnost, skoro 10 milijardi eura je „ušlo“ u Crnu Goru, a 3,2 milijarde se odlilo, što znači da je u državi ostalo 6,8 milijardi eura. Zato se postavlja pitanje: da li je skoro 7 milijardi eura, koliko je ostalo u Crnoj Gori, učinilo našu državu jačom? Smatram da ne, pa bih to i ukratko obrazložio.

Ako pogledamo strukturu SDI u Crnoj Gori, stanje je sljedeće: 1. tri milijarde su uložene u nekretnine koje predstavljaju klasičnu rentijersku ekonomiju, 2. interkompanijski dug je iznosio 2,7 milijarde eura, što znači da kompanije plaćaju kamatu na taj dug i time dodatno izvlače novac iz države, 3. investicije u kompanije i banke iznose 3,8 milijardi.

Prvo i osnovno, SDI stižu u ovolikom obimu jer je radna snaga u Crnoj Gori jeftina. Evo i zvaničnog podataka: prosječna mjesečna neto plata u sektoru turizma, gdje su SDI snažno prisutne, iznosi svega 385 eura, što je oko 80% prosječne plate na nivou države, i nisu se značajnije mijenjale poslednjih nekoliko godina.

Drugo, SDI dolaze zbog tržišta na kome plasiraju svoje proizvode, koriste prirodne resurse i koriste izdašne državne subvencije.

Ima li Srbija politiku ekonomskog razvoja?; Foto: Marko Rupena / Kamerades

U Crnoj Gori, iz SDI je neznatno investirano u primarni sektor, prerađivačke grane industrije ali i sektore koji generišu inovacije, kroz koje bi mogli ojačati strukturu izvoza i oblikovati mnogo otporniju strukturu privrede. Dodatno, kompanije u koje su uložene SDI su ujedno i najveći uvoznici; nisu povezane sa domaćim prozvođacima već samo sa distributerima, zbog čega uvozimo mnogo toga što sami možemo proizvesti, pa nam rapidno raste deficit platnog bilansa.

Što se tiče prirodnih resursa, imamo primjere korišćenja državnih subvencija i eksploatacije prirodnih resursa nauštrb devastacije prirodne sredine: male hidroelektrane u vlasništvu domaćih kompanija niču kao pečurke poslije kiše a zajedno sa dvijema vjetroelektranama Krnovo i Mozura, koje su u vlasništvu stranih investitora, imaju višedecenijske garantovane otkupne cijene električne energije značajno iznad tržišnih u prvih 12 godina.

Što se tiče državnih subvencija, poslednjih nekoliko godina imali smo pravi bum u otvaranju hotela upravo zbog poreskih olakšica za izgradnju hotela sa 4 i 5 zvjezdica (manji PDV od 7%, oslobođeni komunalija i slično). Ipak, evidentno je da se dio hotelskih kapaciteta kasnije prodavao kao stanovi za tržište, čime su investitori stvorili ekstra profit na račun države.

Na kraju, evo i makroekonomskih podataka: BDP Crne Gore se od 2006. do 2019. povećao nekih 2,6 milijarde eura, što je gotovo isto koliko se povecao javni dug, s tim što se javni dug brže uvećavao (sa 740 miliona na 3,7 milijardi eura). U tom periodu imamo preko 10 milijardi bruto SDI, što pokazuje da one nisu doprinijele da se BDP značajnije poveća i nisu vršile funkciju katalizatora rasta.

U istom periodu imamo eksploziju poreskog duga, kao i znatno uvećanje deficita platnog deficita i deficita državnog budžeta, kao i deficit fonda PIO.

Crna Gora ima izuzetno visok javni dug. Zbog čega je došlo do tolikog zaduživanja? Da li je ono bilo neminovno?

Crnogorska ekonomija je mogla opstati samo zahvaljujući enormnom uvećanju javnog duga (zaduživali smo se 6 eura svake sekunde ili oko pola miliona eura dnevno u poslednjih 13 godina) koje će otplaćivati ne samo sadašnji nego i svi budući naraštaji.

Kozmetičko i površno simuliranje ekonomskih reformi sve više liči na presipanje iz šupljeg u prazno (šlajfovanje u ler) sa jednom velikom razlikom – plaćenom kamatom na javni dug.

Crnogorske ekonomske neracionalnosti i loši ekonomski odnosi, kojima trapavo tepamo tranzicija, traju zaista predugo, zbog čega se većina građana na njih navikla i smatra ih potpuno normalnim. Lični interesi su nadjačali opšte, zbog čega pati ukupna ekonomska politika države.

Veliko ograničenje predstavlja i činjenica da je ekonomska struka u Crnoj Gori, u najvećoj mjeri, preuzimala zvanične stavove Vlade umjesto da bude korektivni faktor i nepresušni izvor konstruktivne kritike. Upozorenja o problemima u crnogorskoj ekonomiji, na bazi naučno utemeljenih analiza uz konstruktivne kritike, samo su sporadično evidentirana od lokalnih aktera u Crnoj Gori, a i takva po pravilu odbijana od strane Vlade. Tako najsnažnija kritika nacionalne ekonomske politike dolazi od međunarodnih finansijskih institucija koje prate ekonomske pokazatelje i predstavljaju jedini korektivni faktor sa uticajem na donosioce odluka.

Kako vrijeme prolazi, postaje jasnije da se izlaz iz ovakvog stanja ne može naći bez temeljnih promjena u našem privrednom sistemu. Glavni ali ne i jedini uzroci zabrinjavajućeg stanja u ekonomiji Crne Gore su kontinuirano visoka tekuća potrošnja (potrošnja države), deficit platnog bilansa, glomazna administracija, mediokritetska kadrovska uravnilovka i ogromno zaduživanje za finansiranje ekonomski neisplative prioritetne dionice auto puta Bar – Boljare.

Kako komentarišete dosadašnje ekonomske mere Vlade CG?

Koliko je država dobro reagovala na zdravstveni izazov, toliko je loše reagovala na ekonomski izazov koji je Kovid 19 inicirao. Prema zvaničnom dokumentu Vlade Crne Gore, od januara mjeseca se upravlja zdravstvenom krizom na adekvatan način. Hajde da vjerujem da je tako: ako je to zaista slučaj, to znači da smo imali puna dva mjeseca da se pripremimo za ekonomsku krizu i donesemo ozbiljne mjere kojima bi pomogli privredu i građane.

Osnovna karakteristika dosadašnjih ekonomskih mjera je njihova nedostatnost, neusklađenost sa realnim potrebama privrede i građana kao i kašnjenje u implementaciji. Tek 45 dana od početka krize se počinju isplaćivati subvencije za zaposlene u ugroženim i zabranjenim djelatnostima koje iznose neto 46 miliona eura za 100.000 zaposlenih za 3 mjeseca. Prosta matematika je surova: 46 miliona eura na 100.000 zaposlenih u tri mjeseca nam daje iznos subvenciju od 153 eura mjesečno po zaposlenom. Ako je minimalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu 645 eura, pravo je pitanje može li čovjek preživjeti sa 153 eura mjesečno?

Ekonomska kriza u doba pandemije: zakasnele i nedovoljne ekonomske mere Vlade; Foto: Marko Risović / Kamerades

Prema zvaničnoj informaciji iz ministarstva finansija, crnogorskom budžetu faliće 400 miliona u ovoj godini, pad BDP ce biti 9% (što iznosi 430 miliona eura), a nedavno su izgledi kreditnog rejtinga spušteni iz stabilnih u negativni. Kada znate sve te podatke koji ukazuju na tešku anomaliju u privrednom sistemu koju je Kovid 19 izazvao, napadati krizu mjerama koje su teške 46 miliona eura je zaista neozbiljno.

Ogroman problem naše ekonomije je aranžman za prioritetnu dionicu autoputa. Iako je nesumnjivo da Crnoj Gori trebaju autoputevi kako bi dalje razvijala svoje potencijale, najveći dio crnogorske ekonomije i građana jesu i biće taoci kredita za autoput. Svi bi željeli da se do svakog kutka u Crnoj Gori može doći isprepletanom mrežom saobraćajnica. Ipak, za visoke investicije kakva je investicija u autoput, ekonomija jedne države treba da bude mnogo snažnija nego što je to sada slučaj sa ekonomijom Crne Gore. Aranžman za prioritetnu dionicu autoputa imao je brojne strukturne nedostatke: ugovoren je u dolarima, ekonomski je potpuno neisplativ, karakterisala ga je nedovoljna transparentnost, dogodilo se prekoračenje ugovorenih iznosa i rokova, dok je uticaj na životnu sredinu najbolje predstavio izvještaj misije UNESCO-a u kome se konstatuje da je rijeka Tara devastirana. Koliko će ovaj kreditni aranžman biti zahtjevan za javne finansije Crne Gore pokazuje i podatak da se upozorenja o riziku ovog kredita nalaze u svim izvještajima relevantnih međunarodnih finansijskih institucija od 2014. godine do danas.

Krajem marta ste objavili svoj predlog paketa ekonomskih mera. Šta su njegovi osnovni elementi?

U svojoj osnovi, prvobitni set ekonomsko socijalnih mjera koji smo predlozili imao je za cilj brzo, snažno i efikasno djelovanje na ublažavanje uticaja koronavirusa na privredu, ali i sve građane, sa akcentom na ugrožene djelove stanovništva. Očuvanje ekonomske supstance kompanija, podrška ugroženim sugrađanima, fokusirane subvencije za zaposlene i niz drugih mjera su trebale da daju jednu vrstu šok terapije za pacijenta koji je doživio tešku traumu a koji još nije bio svjestan ozbiljnosti situacije. Vlada je pak odlučila da pacijentu u šok sobi uredno posluži hladni čaj od kamilice, pa ne treba da čudi rapidno pogoršanje stanja pacijenta koje se manifestuje ubrzanim urušavanjem ekonomskih aktivnosti u drzavi.

Inače, naš paket u tom prvom trenutku suočavanja sa krizom bioje težak 300 miliona eura za tri mjeseca; već sada mogu reći da nam treba najmanje milijardu eura za narednih 12 mjeseci.

U krizi u nastajanju teško su pogođene tercijarne delatnosti, od kojih CG najviše zavisi. Da li mislite da je tercijarni sektor ugrožen i na duže staze?

Crna Gora ima ozbiljne nedostatke u strukturi privrede jer ogroman dio BDP-a čine tercijarne djelatnosti. Sve su prilike da će kriza izazvana Kovidom 19 trajati do pronalaska vakcine, što će potrajati možda i sljedeću ljetnju turističku sezonu. Kako turizam generiše 25% BDP-a, jasno je šta bi značilo za Crnu Goru da koronavirus zahvati dvije uzastopne ljetnje turističke sezone.

Da li CG– zavisna od turizma, zaduživanja i SDI – može da potpuno promeni privrednu strategiju? Da li bi, po vašem mišljenju, ona mogla da aktivira svoje poljoprivredne potencijale i da li bi imalo smisla ponovno ulaganje u industriju?

Čuveni Valtazar Bogošić je napisao „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. Imajući to u vidu, biće izuzetno teško, čini mi se i nemoguće, izmijeniti crnogorsku ekonomiju u kratkom roku. Više će to biti prilagođavanje na novonastale okolnosti sa jasnim ciljem da se očuva supstanca i da se omogući preživljavanje građanima koji su najjače ugroženi usljed djelovanja krize.

Poljoprivreda jeste veliki potencijal ali mora mnogo da se radi na nekoliko polja istovremeno i uporno, što prati velika neizvijesnost. Ako znamo da skoro polovina ljudi koji rade na poljoprivrednim gazdinstvima ima preko 55 godina kao i da je investiciona aktivnost u poljoprivredi jako niska, očekivanja da se nešto može sistemski promijeniti u kratkom roku jesu puka iluzija.

Pametan razvoj privrede mora se bazirati na razmjeni mišljenja i stavova svih ključnih aktera u crnogorskom drustvu sa filigranski preciznim analizama investicija u ovu granu industrije.

Da li bi u tome pomogao drugačiji bankarski sistem – odnosno razvoj nekomercijalnog, etičkog ili zadružnog bankarstva?

Državna banka je zaista neophodna kao ključni mehanizam nove paradigme razvoja. Bez nje, ne može se razmišljati o dugoročnom razvoju. Prosto rečeno, komercijalne banke, koje su u stranom vlasnistvu, potpuno prirodno nisu previše zainteresovane za finansiranje dugoročnih projekata od nacionalnog značaja. Zbog toga je potrebna snažna domaća razvojna banka koja bi na jasnim procjenama svake od investicija imala presudan značaj na ukupan razvoj crnogorske ekonomije.

Većina savremenih ekonomista je neoklasične orijentacije; na univerzitetima i institutima se drugačija gledišta čak i sistematski guše. Da li se smatrate kritičarima neoklasičnog pristupa u ekonomiji i kako je došlo do toga da i vi ne postanete zastupnici neoliberalne dogme?

Zadatak intelektualaca (pri tome ne mislim samo na formalno obrazovane) je da pravovremeno ukažui na određene pogreške i zablude u oblasti u kojoj najbolje „plivaju“, uz poštovanje i uvažavanje postojećih razlika.

Crnogorski tip neoliberalne ekonomije, o kojoj godinama pišem, može se poistovjetiti sa biznisom lajf kouča – forsira se mahom od neostvarenih kvazi-psihologa, priučenih ekonomista i likova naduvanih egoizmom, koji svoj biznis model grade na nesigurnim pojedincima. Dakle, crnogorski tip neoliberalne ekonomije je jedan klasični polu-mutant koji može da postoji samo u slučaju kada stvari dobro funkcionišu; on se hrani samo neravnopravnom raspodjelom dodate vrijednosti, jačanjem nejednakosti i jednom vrstom narcisoidnosti u ubjeđenju lažne elite koja samu sebe laže da sve zna. Zapravo, pokazuje se da na bilo koji ozbiljniji problem, kakav je koronavirus, crnogorski neoliberali umiju jedino da ćute, pognu glavu i čekaju novu apanažu koja, sasvim paradoksalno, redovno dolazi od države i to u obilnim iznosima.

Preporučeni članci

Smatramo da je jako važno da kritičko novinarstvo ostane van komercijalnih interesa.

Podržavajući naš rad individualnim donacijama iz zemlje i inostranstva pomažete nam da ostanemo nezavisni.

Sva podrška je dobrodošla!

 

DONIRAJTE