Dosta je bilo je za nešto više od pet godina svog postojanja prešao put od tehnokratskog pokreta koji će konačno oporaviti domaću privredu do konzervativne opcije koja koketira sa teorijama zavere. Iako je politički zaokret ponovo učinio DJB relevantnom opozicionom opcijom, društvena šteta od promovisanja teorija zavere će se tek osetiti.
Odavno nije novost da je stanje na partijskoj sceni Srbije sumorno i da na nacionalnom nivou dominira jedna partija, ubedljivo ostavljajući iza sebe niz opozicionih organizacija. Uz izuzetak nekoliko svetlih primera sa lokalnog nivoa, deluje da je teško ugroziti poziciju Srpske napredne stranke na nacionalnom nivou. Opozicija je fragmentisana, a sklapanje opozicionih saveza često ne nailazi na dobru reakciju opozicionih birača. To je prilika da razne opskurne desničarske opcije proguraju svoju agendu i dobiju pet minuta slave.
Gotovo da je ispod radara domaće javnosti prošao podatak da je, prema anketama, Dosta je bilo (DJB) Saše Radulovića pojedinačno najpopularnija opoziciona organizacija i da jedina uz Stranku slobode i pravde samostalno prelazi cenzus na nacionalnom nivou. Kako je DJB uspeo da povrati nekadašnju popularnost i koliko je desni zaokret ove opcije opasan po domaće društvo?
Stručnost ispred politike
Relativno nepoznati ekonomski bloger Saša Radulović u žižu javnosti dolazi još 2013. godine, kada prihvata poziv tadašnjeg potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića, da bude ministar privrede. Radilo se o rekonstrukciji Vlade formirane jula 2012. godine, prve nakon Petog oktobra čiju su okosnicu činile partije van nekadašnjeg DOS-a.
Na mestu ministra privrede Radulović menja Mlađana Dinkića, čija stranka Ujedinjeni regione Srbije biva izbačena iz vladajuće koalicije (i ubrzo nakon toga završrava svoju političku karijeru). Na mesto jednog tehnokrate dolazi drugi, koji će se navodno doslednije boriti protiv klijentelizma i korupcije.
Nekadašnji stečajni upravnik i stručni saradnik Saveta Evrope, OEBS-a, Ambasade SAD, GIZ-a, NALED-a domaćoj javnosti predstavljen je kao ekonomski stručnjak koji „agresivnim programom“ namerava da oporavi domaću privredu.
Uz konstataciju da „nema besplatnog ručka“, plan oporavka podrazumevao je obračun sa javnim sektorom (koji se tumačio kao po sebi neproduktivan i koruptivan) i partokratskom državom, odnosno niz liberalnih ekonomskih politika koje bi olakšale poslovanje. To je podrazumevalo smanjenje nameta na rad, odnosno donošenje Zakona o radu koji ne bi služio daljem optrećivanju poslodavaca i zaštiti navodnog viška zaposlenih u javnom sektoru. Ne mestu ministra privrede Radulović se zadržao do januara 2014. kada, nakon sukoba sa Vučićem, podnosi ostavku.
U obrazloženju navodi da ostavku podnosi zbog nesprovođenja ekonomskih reformi, odnosno zbog toga što, između ostalih, nisu usvojeni zakoni o stečaju, privatizaciji i radu i što nisu smanjeni nameti na rad, te nije „uveden red u javni sektor“.
Ipak, upravo je Saša Radulović idejni tvorac aktuelnog Zakona o radu iz 2014., a spor sa premijerom Vučićem izbio je zbog toga što je, usled pritiska javnosti, usvojena njegova ublažena verzija.

Nakon izlaska iz vlade Radulović ubrzo osniva pokret Dosta je bilo okupljajući oko sebe niz ekonomskih stručnjaka čiji je zadatak da konačno sprovedu istinsku reformu javnog sektora, ključnog kočničara ekonomskog progresa u Srbiji. DJB se pozicionira kao liberalno-tehnokratska opcija i oštar protivnik ne samo klijentelističkog SNS-a, već i prethodne vlasti koja je, u interpretaciji DJB, bila samo malo manje korumpirana. Na prvim izborima 2014. ne prelaze cenzus, osvojivši malo više od 2%, ali već aprila 2016. osvajaju više od 220 hiljada glasova i postaju pojedinačno najjača opoziciona organizacija u Narodnoj skupštini.
Ipak, ubrzo izbijaju niz sukoba unutar organizacije, veći broj visokih funkcionera napušta pokret, a deo njih formira sopstvene političke opcije. DJB pada na svega dva mandata i dolazi do naglog gubitka popularnosti.
Zaokret
Na beogradske izbore 2018. izlaze u „tehničkoj koaliciji“ sa Dverima na listi „Da ovi odu, a da se oni ne vrate“, i dalje odbijajući da se jasno ideološki odrede. Cenzus od 5% im izmiče, odustaju od ideje da je moguće profitirati od boravka u političkom centru. Zadržavaju poziciju da ne valjaju „ni ovi sada ni ovi pre“, odnosno da su i sadašnja i bivša vlast gotovo u jednakoj meri korumpirane.
Nakon što su postali minorna politička snaga, u DJB-u shvataju da je vreme da se napravi politički zaokret. Tada počinje skretanje udesno i jasno profilisanje kao suverenističke i desno-konzervativne opcije.
Već početkom 2019. postaju punopravna članica tadašnje Alijanse evropskih konzervativaca i reformista (ACRE), koja se u međuvremenu preimenovala u Evropske konzervativce i reformiste (ECR).
Ova evropska politička grupacija okuplja partije koje su desnije i konzervativnije u odnosu na demohrišćansku grupaciju Evropska narodna partija (EPP). Kako sami ističu, posvećeni su individualnoj slobodi, nacionalnom suverenitetu, parlamentarnoj demokratiji, privatnom vlasništvu, ograničenoj vladi, slobodnoj trgovini i porodičnim vrednostima. Osim toga, ECR se snažno protivi federalizaciji Evropske unije i bilo kakvom jačanju evropskih bezbednosnih i odbrambenih snaga, čime se jasno vezuju za NATO, zalažući se za bliske veze sa SAD.
Imajući u vidu da je i Republikanska partija iz SAD punopravna članica ECR-a, ne čudi što je mnogima iz ove grupacije Donald Tramp (bio) politički uzor. Inspirisani rebrendiranjem evropske i regionalne desnice koja na krilima Trampovog diskursa u SAD sve više jača, maja 2020. godine iz DJB-a ponosno ističu „DJB su Suverenisti“, a već narednog meseca objavljuju „narodu Srbije“ Deklaraciju Suverenista u kojoj se između ostalog navodi:
„Svedoci smo da bankarski globalizam porobljava čovečanstvo i pravi svet po meri banaka i globalnih korporacija (…) Bankarski globalizam kontroliše centralne banke suverenih država i štampanje i distribuciju novca, kontoliše vojnu industriju, naftnu industriju, prehrambenu industriju, farmaceutsku industriju, energetiku, globalnu ekonomiju, sve prirodne resurse od vode do rudnog blaga“.
Uočljivo je da je od tada na „meti“ DJB-a najviše Nemačka, koja navodno predvodi kolonijalističku politiku bankarskih globalista prema Srbiji i Balkanu. Takav diskurs se savršeno uklapa u poziciju ECR-a, koji Nemačku vidi kao ključnu prepreku u jasnom vezivanju EU za SAD.
Tako, u jednom svom intervjuu Radulović ističe da postoji plan Nemačke da se u narednih dvadeset godina u Srbiji naseli preko milion migranata, kao zamena za ljude koji će napustiti zemlju, te da „Beč i Berlin već duže od dva veka pretvaraju i Srbiju i ceo Balkan u svoju koloniju jeftine radne snage“. Ne samo to.
Prema DJB Evropka unije se pretvorila u projekat političke dominacije Nemačke, a Nemačka u našim školama „regrutuje decu za rad“. Na kraju, suverenisti zahtevaju sprovođenje državnog projekta „provere bečko-berlinske verzije istorije Srbije i Balkana“, targetirajući tako nemali broj gledalaca jednog ekstremno desnog YouTube kanala.
Prema tezi autohtonista, a suprotno bečko-berlinskoj školi, Sloveni su autohtoni narod na Balkanskom polustrvu, pri čemu je doseljavanje Slovena izmišljeno od strane nemačkih istoričara.
Pozicija DJB-a je možda najjasniji primer kako je temu ekonomskih odnosa lako preokrenuti u ksenofobne parole, gde se jedan narod poistovećuje sa interesima krupnog kapitala iz te države.
Tako je za DJB, na primer, problem to što najveći broj udžbenika u Srbiji štampa nemački izdavač, a ne to što privatne kompanije, bilo one nemačke, francuske, američke, srpske ili čije god, ostvaruju profit dominirajući obrazovnom sferom i tržištem udžbenika, u kojoj principi konkurencije i ostvarivanja profita ne bi trebalo da budu u prvom planu.
DJB je među prvima na domaćoj političkoj sceni, pre nego što je to postalo popularno za vreme pandemije, doveo u pitanje i obaveznu vakcinaciju. Već krajem 2019. počinju javno da se zalaže protiv „prisilne vakcinacije“, a Saša Radulović iznosi tezu da je sastav vakcina proglašen za državnu tajnu, čime se naslanja na svetski rasprostranjene teorije zavere.
Tokom pandemije koronavirusa Radulović se pozicionira kao jedan od retkih političara koji otvoreno sumnja u opravdanost i učinkvitosti mera zaštite od virusa. U aprilu 2020. piše da su maske i rukavice „besmislene za građane“, te da zapravo „ne štite od virusa“. Radulović je shvatio da su ljudi koji su skeptični prema vakcinama i naklonjeni teorijama zavera veliki rezervoar potencijalnih glasača i da je to niša koju može iskoristiti za povratak na političku scenu.
Počinje javno da govori ono što određeni deo populacije misli, povlađujući najnižim strahovima i strastima. Poslednja stvar kojom se Radulović detaljno bavi je rodno senzitivni jezik. Tako su, prema njegovom mišljenju, SNS i SPS zajedno sa opozicionim „EUvakserima“ na istom zadatku „silovanja jezika“, verovatno sve u službi bankarskih globalista.
Dometi
Naravno, ovakva retorika ga ograničava da postane ozbiljna opcija na domaćoj političkoj sceni, ali je sasvim dovoljno za nekoliko procenata i verovatni ulazak u parlament na sledećim izborima, čime obezbeđuje sredstva za dugoročno finansirenje organizacije. U trenutku kada je opoziciona scena fragmentisana, DJB je uspeo da se, bar na trenutak, probija kao samostalno najpopularnija opcija.
U trenutku kada su se Dveri kroz delovanje u Savezu za Srbiju pomerile ka centru, DJB je uspeo da se pozicionira kao predvodnik desnice za koju se sa sigurnošću može reći da nije satelit vladajuće partije.
Istovremeno, SNS ne može zamisliti boljeg protivnika na desnici, i uopšteno na celoj opozicionoj sceni. Naime, vladajućoj partiji je u interesu da im protivnik bude neko poput Radulovića, pokazujući tako međunarodnoj i domaćoj javnosti kako im je alternativa na nacionalnom nivou antivakser i pobornik teorija zavere.
Sa jedne strane DJB je opasan jer nije, poput niz drugih opcija na desnici, pod kontrolom države i vladajuće partije – ne možemo očekivati da će odlaskom SNS-a sa vlasti nestati sa političke scene, kao jedan od njihovih satelita, niti da će mu usled međunarodnog pritiska biti sugerisano da „spusti loptu“, kao što je to moguće sa nekim drugim akterima.
Istovremeno DJB ima specifičnu nišu i teško je očekivati da će ova opcija ikada doći do dvocifrenog procenta glasova, koristeći navedenu retoriku. No, vrlo verovatno će se u nekom trenutku ponovo naći u parlamentu, što će biti prilika, ne samo da infrastrukturno ojačaju, već i da nastave sa širenjem izuzetno štetnih ideja.
Takođe, Radulović je precizno identifikovao da u domaćem društvo postoji dobar deo ljudi koji su protiv aktuelne vladajuće koalicije, ali ne bi želeli da se na vlast vrate derivati nekadašnjeg DOS-a.
U liberalno-tehnokratskoj fazi uspeo je da privuče deo opozicione građanske javnosti koja je bila razočarana korupcijom svih vlada u periodu 2000-2012, dok je nakon desnog zaokreta fokus na onima koji su desnije u odnosu na SNS, a kojih u našem društva ima nezanemarljiv broj.
Na kraju, za razliku od ostalih ekstremno desničarskih opcija, Radulović je dovoljno spretan da se povezuje na međunarodnom nivou i uključuje u rad evropski partijskih porodica, čime pribavlja međunarodne kontakte i resurse za jačanje svoje organizacije.