U svetlu najavljenih protesta koji bi trebalo da traju od 21. do 25 februara, taksi prevoznici iznose zahteve za korigovanje i zakonsku regulaciju cena taksi usluga, reviziju optimalnog broja vozila, eventualno upošljavanje novih taksi preduzetnika koji ispunjavaju uslove za obavljanje taksi prevoza, uređenje taksi stajališta, povećanja broja parking mesta, i sankcionisanje nelegalnog prevoza putnika.
Ovako formulisani partikularni zahevi taksista, kao ni pre dve godine, ne omogućavaju masovniju mobilizaciju radnika, niti kreiraju ambijent za dugoročnije rešavanje problema sa kojima se suočavaju. Međutim, ukoliko taksisti nastupe sa potencijalno afirmativnog stanovišta na trenutak predpostavljajući da je model koji CarGo promoviše garancija svetlije budućnosti prevoznika u Beogradu, kompanija CarGo će morati da pojasni bar dva važna pitanja. Prvo, kako je moguće da se kompanija CarGo ograđuje od svake vrste odgovornosti prema svojim vozačima a da im istovremeno određuju uslove rade? Drugo, zašto CarGo beleži ogromnu stopu fluktuacije radne snage, kao posebno važno pitanje sa stanovišta vozača i njihovih radnih prava.
Na tragu ovih pitanja građanstvu će postati jasnije da se u gig ekonomiji tj. radu putem digitalnih platformi svi rizici prebacuju sa poslodavaca na radnike, jer firme uspešno iznalaze načine da se ograde od pravne odgovornosti koja proističe iz Zakona o radu. Uz to, nedostatak interesa države da procesuira pravne tužbe i prigovore koje radnici pokušavaju da iskoriste u borbi protiv asimetrije moći dodatno uvećava moć platformskih kompanija, što je i tipična odlika tzv. trke do dna.
Insistirajući na ovom navodima tokom najavljenih protesta pokrenulo bi se i pitanje zaposlenja van radnog odnosa koje cveta u Srbiji poslednjih godina. Mario Reljanović iz Centra za dostojanstven rad recimo navodi da od 17 različitih oblika rada u Srbiji, svega 5 ili 6 su u radnom odnosu, dok su ostali van radnog odnosa sa ozbiljno ugroženim ili potpuno uskraćenim radnim pravima (kao što su garantovano sindikalno udruživanje, kolektivno pregovaranje, zaštita materinstva, itd.)
U tom smislu, i taksistima i CarGo vozačima je u interesu da država odreaguje na pitanje neustavnosti rada van radnog odnosa. Da li recimo CarGo vozači treba da budu zaposleni kod platforske kompanije, ili zaposleni putem posredničkih kompanija, ili samozaposleni? I koja radna prava proističu iz različitih oblika rada?
Kada ukrste svoja iskustva i aspekte života u pogoršanim tržišnim uslovima neoliberalizma, taksisti i CarGo vozači dele vrlo slične probleme i zajedničke interese. U tom smislu, licemerno je saopštenje kompanije CarGo da kontraproteste organizuju ne iz želje već „potrebe da se stane na put bezakonju onih koji misle da su veći od zakona“. Uz pomoć države kao pomagača i sprovodioca neoliberalnih odnosa putem privatizacije, restrukturiranja socijalne pomoći, kompaniji CarGo nije u interesu poštovanje zakona, već naprotiv. Jedino dovijajući se oko zakonske regulative uz neintervencionističku državu, firme poput CarGo-a cvetaju.
Ako je suditi po dosadašnjem uspehu, budućnost kompanije CarGo je svetla. Brza ekspanzija i popularnost zasnovana na nižim troškovima vožnje je ilustrativna. Prema navodima u Forbsu, CarGo je samo do avgusta 2019. imao „preko 600.000 registrovanih korisnika i preko 3000 partnera spremnih da pruže pomoć na putu“ a poslovanje je prošireno i na gradove van Srbije.
Sa druge strane, izmoreni pod pritiscima „velikih korporacija, desničarskih ideologa i stručnjaka za liberalnu politiku“ hrabri pojedinci ipak insistiraju na uličnim protestima. Oni pak koji ne razumeju ili osuđuju najavljene proteste u međuvremenu se možda pitaju, zašto ljudi blokiraju ulice kada je u neoliberalnom tržištu i tako sve zasnovano na tržišnoj utakmici i ličnoj odgovornosti. Propast je onda takođe zasnovana na ličnoj odgovornosti, tako da neće biti prostora pobuni ni kada taksi servis u Beogradu propadne a obespravljeni CarGo vozači preuzmu ulice.
Beogradski taksisti i CarGo vozači, ujedinite zahteve.
Autorka je nedavno objavila rad „Obmanjeni i otuđeni: mogu li gig radnici kolektivno da se organizuju?“ u akademskom časopisu Komunikacija, kapitalizam i kritika.