Kongres umetnika i kulturnih radnica: „Ujedinjeni pregovaramo, podeljeni molimo“

Početkom jula održan je međunarodni Kongres umetnika i kulturnih radnica u organizaciji BLOK-a, koji je okupio različite inicijative, strukovna udruženja i sindikate aktivne u borbi za bolje radne uslove u sektoru kulture.

Kongres umetnika i kulturnih radnica

Centralne diskusije nedavno održanog Kongresa umetnika i kulturnih radnica u Zagrebu u organizaciji Lokalne baze za osvježavanje kulture BLOK, uz podršku Društva hrvatskih filmskih reditelja, vodile su se oko različitih modela i mogućnosti za uvođenje poštene nadnice u sektoru kulture, ali i oko pitanja političkog organizovanja u sektoru kulture, njihovim potencijalima i ograničenjima, kao i mogućnostima i preprekama u omasovljenju borbi prekarnih radnica u pomenutom sektoru.

Motive u iniciranju pomenutog Kongresa, iz BLOK-a objašnjavaju širim društveno-političkim kontekstom koji je i doveo do sve težih radnih uslova u kulturnom polju, neplaćenog rada, odsustva socijalne zaštite, te sve nesigurnijih radnih ugovora:

„Neoliberalna invencija ‘projektne kulture’ je – sasvim suprotno diskursu kojim proklamira ‘demokratizaciju i ‘decentralizaciju’ – dubinski transformirala ulogu umjetnosti i kulture u društvu. Polje koje je desetljećima bilo dijelom ‘izuzeto’ iz kapitalističkih proizvodnih odnosa, danas im je posve supsumirano.“

Dodatno, iz BLOK-a naglašavaju da, nakon perioda socijalne države i socijalističkih kulturnih politika, umetnici i kulturni radnici postaju izloženi nesigurnosti, riziku od siromaštva i rastućoj eksploataciji. „Stoga danas žurno trebaju mehanizme samoregulacije koje će kolektivno, i njima i institucijama, ali i publici, donijeti pravedniju raspodjelu u polju“, zaključili su u uvodnom delu svojih izlaganja.

Kako bi se suprotstavili narastajućim trendovima u sferi kulture, okupili su različite organizacije i inicijative kako bi povezali lokalne borbe, razmenili iskustva, diskutovali različite pristupe, strategije i taktike, te se međusobno osnažili.

Kongres umetnika i kulturnih radnica
Kongres umetnika i kulturnih radnica; Izvor: BLOK

Za poštenu platu

W.A.G.E. (Working Artists and the Greater Economy) je njujorška aktivistička organizacija osnovana 2008. godine i njihova misija je, kako njihova članica Lis Soskoln (Lise Soskolne) objašnjava, uspostavljanje održivih ekonomskih odnosa između umetnika i neprofitnih institucija koje ugovaraju rad i uvođenje mehanizama za samoregulaciju u umetničko polje:

„Ova misija je evoluirala od koncepta nadnica koji smo razvili, ali uvek smo bili usredsređeni na jedan dostižni cilj, a to su bili propisi i regulisano plaćanje honorara umetnicima u okviru neprofitnog sektora.“

U predstavljanju svoje organizacije Lis je naglasila svesnost znatno drugačijeg konteksta od evropskog, te je objasnila da ono što W.A.G.E. radi nikada i nije bilo kampanja u smislu plate za život (living wage) ili za minimalnu zaradu, već je to bila kampanja za nadnicu, jer u SAD-u nije bilo smernica ili standarda za naknadu umetnicima. Iako se u ovoj zemlji umetnici tehnički i pravno smatraju radnicima, jedan od velikih problema je taj što sami umetnici ne smatraju sebe radnicima.

Pritom, radi se o sektoru kome država ne daje gotovo nikakvu finansijsku podršku, a najveće finansiranje dolazi kroz filantropiju. Neprofitne organizacije, poput W.A.G.E.-a stoje negde između ova dva koncepta, kao javne dobrotvorne organizacije.

Trenutno W.A.G.E. radi i na seriji ugovora kojima bi obuhvatili rad sindikalno neorganizovanih frilensera koji rade u području koncipiranja, izrade, produkcije, izlaganja i distribucije umetnosti, čije se objavljivanje očekuje za oktobar 2021.

Dodatno, Lis skreće pažnju na problem koji igra presudnu ulogu u svim ovim procesima, a to je nevidljivi rad mnogih radnika u lancu proizvodnje umetničkih dela koji omogućava vidljivost umetnika. Ovakvo stanje stvari detektovali su svi učesnici Kongresa, bez izuzetka, iako se radi o različitim uslovima rada u lokalno specifičnim kontekstima.

U tom smislu i Lis naglašava važnost sindikalnog organizovanja radnika u sektoru kulture: „Zaista smo fokusirani na frilens radnu snagu koja nije sindikalno organizovana – verovatno znate da se u ovoj zemlji trenutno događa mnogo sindikalnog organizovanja, ali zaista nema zaštite za ove vrste radnika. Dakle, razvijamo ugovore o radu, prilagođene ugovore o radu koji imaju za cilj uspostavljanje novih sektorskih standarda i skup standardnih pravnih ugovora za angažovanje kvalifikovane radne snage onih koji pružaju umetničku koncepciju, proizvodnju, izložbu i cirkulaciju umetnosti. Ovde se posebno fokusiramo na pravičnost nadnica i transparentnost, sigurnost radnika, jednaku naknadu za zastupanje, klasifikaciju radnika i sa njima radimo na ugovoru i zapošljavanju, radimo sa advokatima za radno pravo koji radi na izradi ovih obrazaca koji će se oslanjati na ogromnu bazu podataka o različitim oblicima radnog angažovanja“.

Iako je W.A.G.E.-ov program pre svega posvećen polju vizuelnih umetnosti, u poslednje vreme on se širi i na druge umetničke oblasti poput performansa, muzike, izdavaštva, itd.

Iako sa ozbiljnom infrastrukturom nasleđenom iz perioda „države blagostanja“ i delimično očuvanim socijalnim osiguranjem umetnika i kulturnih radnica i radnika, strukovno udruženje umetnika iz Berlina, suočava se sa sličnim problemima. The berufsverband bildender künstler*innen berlin (BBK) je strukovno udruženje vizuelnih umetnika Berlina osnovano 1950. godine, a danas broji preko 2500 članova, čijim se članarinama finansira njegov nezavisni rad.

Zamišljeno je kao udruženje za zaštitu i zagovaranje ekonomskih i socijalnih interesa vizuelnih umetnika i umetnica. Jedan od fokusa udruženja je podrška svim vizuelnim umetnicima pružanjem potrebne infrastrukture i sredstava za produkciju umetničkih radova. Bbk berlin to omogućava kroz svoje neprofitne podružnice koje umetnicima pružaju priuštive ateljee, vajarske, štamparske i novomedijske radionice te obrazovne programe.

Udruženje je aktivno i u polju kulturne politike, angažuje se oko pitanja radnih uslova i pozicije umetnika u društvu, zagovarački deluje u ime umetnika za njihove kulturne, ekonomske, pravne i socijalne interese prema javnosti, medijima i političarima.

Zahvaljujući angažmanu udruženja tokom 2016. godine uveden je tzv. „Berlinski model“ za umetničke honorare, koji je u međuvremenu postao inspiracija sličnim modelima i u drugim gradovima. „Berlinski model“ sastoji se od posebnog fonda utemeljenog u budžetu savezne pokrajine Berlin, iz kojega gradske galerije primaju sredstva posebno alocirana za umetničke honorare prema lestvici minimalne naknade u rasponu od 1500€ za samostalne izložbe do 100€ za grupne. Smernice za minimalnu naknadu primjenjuju se na svim izložbama koje finansira Berlin, a ne samo na izložbama u gradskim institucijama.

Kako je njihova predstavnica Zoi Kler Miler (Zoë Claire Miller) pojasnila: „Radi se o obaveznim honorarima za izložbu. Većina umetnika u Berlinu je vrlo siromašna i slabo plaćena, 90% nas se suočava sa siromaštvom u starosnoj dobi, sa prosečnim penzijama koje iznose 357 evra mesečno, što definitivno nije dovoljno za pokrivanje stanarine u Berlinu.“

Dalje predstavljajući ovakav model, Zoi je ovaj zaokret ka zagovaranju obaveznih honorara za izložbu situirala u 2009. i to pod direktnim uticajem tadašnje kulturne politike u Švedskoj. Naime, tokom 2009. u Švedskoj su uvedene obavezne naknade za umetnike, mera koja je postala obavezujuća za sve javne institucije sa izlagačkom praksom, a naknada za izlaganje je definisana kao neka vrsta rente. Radilo se o honorarima specifično za korišćenje to jest izlaganje umetničkog rada tokom trajanja izložbe u instituciji koja se finansira iz javnih sredstava.

Formiranje Koalicije nezavisne scene u Berlinu tokom 2012. dodatno je doprinela širem procesu politizacije berlinske kulturno-umetničke scene, istakla je Zoi, koja je u prvi plan zagovaranja boljih radnih uslova postavila plan od deset zahteva koji su kasnije pretočeni u tzv. Berlinski model finansiranja.

Mehanizmima pritiska stvaranog dugi niz godina, kroz mnoge akcije i međusobnu solidarnost umetnika, puno angažovanja pomenutih aktera kombinujući istrajnost, strukturno planiranje i kontinuiranu saradnju sa mrežom opštinskih galerija i uz podršku berlinskog Sekreterijata za kulturu, Berlinski model je uspostavljen tokom 2016. sa budžetom od 300.000 evra godišnje samo za fond namenjen izložbenim honorarima. Tokom 2018. ovaj budžet je povećan na 400.000 evra godišnje. Honorari se isplaćuju prema smernicama koje je uspostavio grad/država Berlin, zajedno sa svim pripadajućim galerijama.

Kongres umetnika i kulturnih radnica
Kongres umetnika i kulturnih radnica; Izvor: BLOK

„Fer plaćanje“ je praksa koju zagovara i IG Kultur iz Austrije, kulturnopolitičko zagovaračko udruženje koje okuplja oko 1000 autonomnih kulturnih inicijativa širom Austrije, koje nezavisno i kontinuirano deluju u području savremene kulturne proizvodnje i medijacije. Oni godinama unazad zajedno sa zagovaračkim udruženjima na nacionalnom nivou u ime svojih članica pregovaraju o uslovima rada, učestvuju u postavljanju kulturnopolitičkih standarda, savetovanju i edukaciji kulturnih radnica te proizvodnji, sticanju i distribuciji znanja.

I oni su slično kao BBK još pre desetak godina započeli kampanju „Fer honorari za rad u kulturi“ (Fair Pay). Kako je njihova predstavnica, Lidija Krincer Radojević (Lidija Krienzer Radojević) naglasila, nedavna istraživanja su pokazala veoma lošu situaciju kada je reč o uslovima rada, još goru nego što se očekivalo:

„Ne samo da je jaz u platama ogroman, već više od polovine institucija radi u ekstremno prekarnim uslovima, dok više od polovine ljudi koji rade u NVO sektoru zarađuju prosečno ne više od 5000 eura godišnje, što je daleko ispod granice siromaštva koja u Austriji iznosi 1200 evra mesečno“.

Ove analize su samo potvrdile neophodnost postojanja „fer praksi“ koje obezbeđuju regulative za honorare za različite poslove kao i nadničarsku skalu za pet različitih tarifnih razreda. Skala se naslanja na plate za, kako objašnjavaju, već rangirani rad, titule i funkcije čime se osigurava transparentnost i vidljivost svih poslova u kulturi.

Neophodnost zajedničke borbe za dostojanstvene radne uslove i održivo javno finansiranje kulture, kao jedinog mehanizma koji može da osigura njenu najširu dostupnost i da omogući dostojanstvo rada u polju kulture zagovara i zagrebačka platforma „Za K.R.U.H.“ osnovana tokom pandemijske krize, čiji je deo i BLOK. Ovde se radi o nastavku delovanja inicijative „Dosta je rezova!“ koja je 2019. istupila kao širok i ujedinjen front kulturnih i medijskih radnika i radnica.

„Naša borba za kruh započela je posve slučajno u pandemijskoj godini koja je do kraja ogolila svu bijedu kulturne proizvodnje u okovima njezinog projektnog financiranja, a nas ostavila bez stvarne ekonomske, socijalne i zdravstvene sigurnosti,“ objasnili su iz pomenute platforme. „Borbu za kruh“ u 2021. nastavljaju uspostavljanjem „Protokola poštene naknade za umjetnički i kulturni rad“ i uvođenjem mehanizama samoregulacije kako bi stvorili ravnopravnije ekonomske odnose između samih proizvođača kulturno-umetničkog sadržaja i onih koji ugovaraju rad, te otvorili prostor za pravedniju kulturnu proizvodnju i distribuciju.

Ujedinjeni pregovaramo, podeljeni molimo

Kako se na Kongresu moglo čuti, upravo reprezentativna strukovna udruženja i druge interesne organizacije u sektoru kulture – kako se pokazalo i u vreme pandemije – jedine imaju dovoljno informacija, preciznih podataka i potrebna znanja o realnom stanju po pitanju nesigurnih uslova rada, problemu neplaćenog rada i izostanku socijalne zaštite. Ukoliko i postoje, javne institucije kulture zadužene za praćenje i analiziranje stanja stvari na terenu, odavno su otuđene od svojih primarnih delatnosti.

U Srbiji, jedno od najznačajnijih inicijativa kada je reč o adresiranju pitanja rada u umetnosti, dolazi od nedavno transformisanog Udruženja likovnih umetnika u Srbiji (ULUS) o čemu je Mašina detaljno izveštavala. Njihov aktuelni projekat, Ka horizonatalnosti umetnosti, pokrenuo je čitav niz istraživanja po pitanju problema poreskih dugovanja samostalnih umetnika, njihovog radnog i socijalnog statusa, društvene uloge umetnosti i promišljanja fer praksi kada je reč o plaćenom umetničkog radu.

Solidarnim udruživanjem sa drugim reprezentativnim udruženjima i zagovaračkim inicijativama i asocijacijama, poput Nezavisne kulturne scene u Srbiji (NKSS) tokom pandemije, uspeli su da izvrše javni pritisak na nadležne institucije kako bi hitne mere pomoći bile upućene svima onima koji su u statusu samostalnih umetnika. Kroz samoorganizovani Fond solidarne pomoći – pomenute organizacije uspele su da iniciraju fond kojim se pomoglo najugroženijima u sektoru kulture, onima koji su za državu ostali „nevidljivi“ zbog neprepoznatog i/ili nedefinisanog radnog statusa.

U Italiji i Grčkoj, skoro jedinim evropskim zemljama koje nemaju zakonski definisanu minimalnu cenu rada, postavlja se pitanje – kako u takvim okvirima organizovati minimalnu nadnicu za umetnike?

Iz Art Workers Italia (AWI), prve organizacije u Italiji osnovane 2020. s ciljem davanja glasa savremenim radnicima u oblasti vizuelnih umetnosti, ističu da svaki rad mora biti proizvod ugovora, pa čak i ona vrsta dobrovoljnog rada koji je neplaćen. Radni ugovor, prema njihovom viđenju, neophodni je dokument koji reguliše uspostavljeni radni odnos i koji ujedno kreira svest o umetniku kao radniku.

Kao grassroots organizacija, AWI deluje u koordinaciji s drugim inicijativama u Italiji i inostranstvu kako bi reformisali sektor i učinili ga uključivijim, održivijim i transparentnijim. Po rečima njihovih članova Korine Macoli (Corinne Mazzoli) i Alesia Macara (Alessio Mazzaro), AWI se specifično bavi izrađivanjem etičkih, ugovornih i pravnih alata za zaštitu umetničkih radnica i radnika.

Nedavno su, zajedno sa organizovanim izvođačkim umetnicima okupirali „Piccollo Teatro Aperto“ u Milanu kako bi ujedinili i povezali savremene borbe za plaćeni rad u polju umetnosti, adresirajući umetnički rad kao rad, poput glumačkog, izvođačkog i mnogih drugih, u sektoru kulture, koji su već odavno prepoznati oblici rada u sektoru kulture u Italiji.

Da je nezavisna plesna scena postala sve više politički organizovana pokazuje i slučaj Grčkog sindikata plesnih radnika – Σ.Ε.ΧΩ.ΧΟ, koje je primarno telo kolektivnog organizovanja svih koji rade u polju plesa, kao edukatori, plesači, koreografi. Pod sloganom „kolektivitet-bratstvo-solidarnost“ organizuju akcije i zagovaranje, štrajkove i demonstracije zajedno sa ostalim umetničkim sindikatima i organizacijama. Prema rečima Line Vergopolu (Lina Vergopoúlou) i Mirte Delimikali (Myrto Delimikháli) iako ovaj sindikat postoji tek trinaest godina, snažno je prisutan u javnosti i intenzivno radi na zaštiti radnika u području plesa.

Ono što je specifičnost ovog sindikata jeste velika pažnja usmerena prema političkoj edukaciji svih uključenih u proces proizvodnje, od obrazovnih institucija, same scene i njenih učesnika, publike, nadležnih institucija. S tim u vezi je važna i njihova kampanja sprovedena u pomenutim okvirima, sa naglaskom na ono šta sme da se radi, a šta ne, artikulisano u formi manifesta:

„U redu je šaliti se u učionici, ali nije u redu praviti šale sa seksualnim konotacijama; u redu je misliti da je telo plesača jedan od njihovih alata, ali nije u redu misliti da je to vaš alat; u redu je imati jasne uslove sporazuma, ali nije u redu uzimati moj pristanak zdravo za gotovo; saglasnost se mora obnoviti u svakoj fazi vašeg umetničkog stvaranja; u redu je da me pripremite za poteškoće naše profesije, ali nije u redu da ovo koristite kao izgovor za svoje loše ponašanje; u redu je brinuti o umetničkom stvaranju, ali nije u redu postavljati ga iznad potreba stvaraoca…“

Kongres umetnika i kulturnih radnica
Kongres umetnika i kulturnih radnica; Izvor: BLOK

Kada je reč o sindikalnom organizovanju, jedan od borbenijih savremenih sindikata je onaj u Britaniji. Grassroots, antirasistički i nehijerarhijski utemeljen – United Voices of the World (UVW) uspostavljen je 2015. godine, u periodu kada je Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn) bio na čelu Laburističke partije i čija je kampanja vratila u žižu javnosti nužnost sindikalnog organizovanja. U okviru ovog sindikata razvijen je i sektor koji se odnosi na polje kulture koji je aktivan pod nazivom „Dizajneri i kulturni radnici“ i koji vode sami članovi, a usmeren je na podršku i osnaživanje najranjivijih grupa prekarnih potplaćenih radnika.

Svako ko doprinosi kulturnoj proizvodnji, prema njihovom mišljenju, kulturni je radnik: od dizajnera, kustosa, fimskog radnika, ilustratora, pisca, vizuelnog umetnika, edukatora. Svi oni koji rade u svom studiju, galeriji, muzeju, umetničkoj školi, pozorištu, modnoj kompaniji, ili oni koji rade od kuće. Bilo da su u stalno zaposleni, agencijski angažovani, na autorskom ugovoru, ugovoru o delu, student na praksi, samozaposleni ili svako ko „galeriju održava belom“ – čistačice, tehničko osoblje, osoblje koje radi u uslužnim delatnostima pri sektoru kulture, i mnogi drugi.

Kako i sami kažu: „Naš cilj je kritički reagovati na individualizaciju problema vezanih za radne odnose, bez obzira nastaju li u kontekstu zaposlenja ili freelance angažmana. Moramo prepoznati da su naši problemi zajednički, povezivati atomizirane radnike, educirati i podržavati jedni druge.“

Radeći različite kampanje kojima zagovaraju progresivne promene u polju, često adresiraju i šire društvene probleme, poput rasizma, klasnog antagonizma, seksizma i drugih, kako bi se različite progresivne političke borbe intersektorski povezale.

Iako su, na održanom Kongresu umetnika i kulturnih radnica, predstavljeni kulturno-politički konteksti de facto različito uslovljeni a pomenute organizacije ponikle iz različitih borbi heterogene – neke oživljavaju istorijske oblike strategija i taktika borbe za plaćenu nadnicu, sigurnije uslove rada, obezbeđenu socijalnu zaštitu, koje su već iskusile njihove decenijski žive strukture, dok su druge, nove, neopterećene tromom strukturom, ali u nedostatku godinama građene infrastrukture – jedno je zajedničko. Borba za dostojanstveno plaćen rad, kao zajednički imenitelj, objedinjuje sve pomenute slučajeve, bilo da se radi o Sjedinjenim američkim državama, Grčkoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Nemačkoj, Austriji, Hrvatskoj ili Srbiji.

Tekst je nastao u okviru projekta koji je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Prethodni članak

Sindikati će zahtevati povećanje minimalca na nivo minimalne potrošačke korpe

Gori more, tope se planine, plave se doline: slika klimatskih promena leta 2021. godine

Sledeći članak