Mamula All Inclusive je film o novcu koji briše sve pred sobom, pa i zločine i sećanja — Intervju sa Aleksandrom Reljićem

„Kao što je cela privatizacija na prostoru nekadašnje Jugoslavije sprovedena radi namernog uništenja svega što se moglo uništiti i obezvrediti, pa na kraju i prodati, isto se desilo i sa Mamulom“, kaže reditelj filma Aleksandar Reljić. 

Na Sarajevo Film Festivalu je premijerno prikazan dokumentarni film Mamula All Inclusive režisera Aleksandra Reljića. Film prati „ekonomsku valorizaciju“ spomenika kulture, koncentracionog logora iz Drugog svetskog rata na samim vratima Boke Kotorske. 

Tvrđava Mamula na ostrvcetu Lastavica privatizovana je i pretvorena u luksuzni SPA hotel uprkos ogorčenom otporu građana. „Sa jedne strane Porto Montenegro, sa druge Luštica (Bay), Plavi Horizonti, sada i Mamula… Zaista su veliki projekti koji će nam dovesti visokoplatežne goste“, govorili su u parlamentu. „Protiv smo te trgovine tvrđavom Mamula, ali mi se i ne pitamo ništa. Mi smo bespomoćni“, odgovor je jednog od preživelih i poniženih logoraša, protagoniste filma, koji ocenjuje da su danas „i žrtve na prodaju“.

O transformaciji Mamule kao temi i paradigmi naših dana razgovarali smo sa Aleksandrom Reljićem.  

Film Mamula All Inclusive je premijerno prikazan na 29. Sarajevo Film Festivalu. Kako je prošla premijera? 

Premijera je bila sjajna. Zaista nisam očekivao tu vrstu prijema: projekcija je bila potpuno rasprodata, bilo je ljudi koji su sedeli na patosu, na stepenicama, na samom Festivalu je bilo mnogo pohvala i od strane publike, i od kritike, i ljudi iz filmske industrije. Fantastično je i što je sigurno sat vremena, ako ne i više, trajao Q&A nakon filma, u kom su ljudi više iznosili utiske o filmu, nego što su postavljali pitanja. Bilo je mnogo pozitivnih reakcija, tako da iz Sarajeva dolazim pun pozitivne energije i verovanja da će priča snažno odjeknuti i da će sam film imati jedan dug život.

Jako mi se dopalo što su ljudi ukapirali da to nije film o Crnoj Gori, nego da je to pre svega film o novcu, koji briše sve pred sobom  – stradanje, žrtve – a da je jagma za profitom i ljudska gramzivost u stanju da od mesta patnje i pijeteta pravi mesto zabave i dekadencije. 

Film ste snimali sedam godina?

Sedam godina je trajala produkcija filma. Priča je nastala 2017. na True stories Marketu, platformi u okviru Dealing with the Past programa, Sarajevskog filmskog festivala, kada je Daliborka Uljarević iz Centra za građansko obrazovanje iz Podgorice došla i prezentovala ideju o potencijalnom filmu o Mamuli i pretvaranju nekadašnjeg koncentracionog logora u hotelski resort. 

Daliborka Uljarević i njena, u crnogorskoj javnosti veoma uticajna, nevladina organizacija se trude da se očuvaju antifašističke tradicije u Crnoj Gori. Ona je i sama potomkinja, odnosno unuka logorašice sa Mamule, tako da je u svakom smislu vezana za tu priču. Bio sam 2017. na toj njenoj prezentaciji i nakon izlaganja joj prišao i rekao da bih ja radio taj film. 

Ono što je u toj priči bio prvi problem je što je samo mesec dana nakon prezentacije trebalo da se održi poslednja komemoracija žrtvama logora Mamula, pre ulaska investitora u posed ostrva i tvrđave Mamula. Dakle, od te prezentacije pa do početka snimanja imali smo samo tri nedelje da se pod hitno organizujemo i napravimo prve kadrove filma.  

Aleksandar Reljić, Daliborka Uljarević i Dragan Gmizić; Foto: Privatna kolekcija

Kako ste to uspeli?

To je u tom trenutku bilo gotovo nemoguće, jer nisam imao nikakvu produkcijsku kuću iza leđa, niti bilo koga zainteresovanog da uđe u projekat, iako sam i po Beogradu i po Novom Sadu pokušavao da pronađem potencijalne producente. Ni tri-četiri dana pred planirani put to još nisam bio uspeo. Sedeo sam sa starim prijateljem i kolegom Draganom Gmizićem u jednom našem lokalnom baru i požalio mu se kako će mi propasti fenomenalna priča, kad je on skočio i rekao: 

„Ideš! Radiš to! Jel ti dosta 500 evra?“

Nisam mogao da verujem kada je privatno pozajmio tih 500 evra i naš kolega Zlatko Zlatković i ja smo sa tim novcem snimili prve kadrove filma. Naravno, odmah je bilo jasno da će Gmizić od početka do kraja biti producent, pa čak i da Holivud dođe sa „nepristojnom ponudom”, morao bi da pregovara sa njim. 

Tako smo uspeli da snimimo Mamulu, pre nego što je u posed ušla egipatsko-švajcarska kompanija  „Orascom”, koja je dobila koncesioni ugovor na 49 godina da na Mamuli napravi luksuzni hotelski rizort.

Entuzijazmu je doprinelo to što ste obojica i lično vezani za Boku Kotorsku i Mamulu?

Moja majka je iz Kotora, ja sam u Kotoru živeo do svoje pete godine, tako da je Mamula nekako i moja priča, a i Dragan Gmizić je ceo život proveo u Herceg Novom i kao klinac odlazio da se kupa na Mamuli. 

Koliko je bio jak organizovani otpor meštana, nevladinih organizacija iz Crne Gore i možda regiona, protiv pretvaranja Mamule u hotel?

Bio je jak. Treba to naglasiti. 

Kada je cela priča 2014. izašla u javnost, i mladi i ostali građani Herceg Novog i cele Boke su se organizovali, potpisivali peticiju… Postojala je jaka Fejsbuk grupa koja je bukvalno preko noći okupila 10.000 članova, lokalni parlament je jednoglasno izglasao da se takav projekat mora stopirati i sl.

Za to je vezan čak i pad tadašnje crnogorske vlade. Koalicioni partner DPS-a, Socijaldemokratska partija Crne Gore, je prvi put otkazala poslušnost svom partneru pobunivši se protiv tog projekta. To je njih na kraju koštalo i same partije, jer je raznoraznim radnjama, manipulacijama i korupcijom, ta stranka razbijena na dva krila. 

Ipak, DPS je vrlo brzo promenio koalicionog partnera i iz drugog glasanja, šest-sedam meseci kasnije, cela stvar je izglasana u crnogorskom parlamentu. Prvo glasanje je bilo u leto 2014. da bi konačna odluka parlamenta bila doneta početkom 2015. godine. Ubrzo potom je potpisan i koncesioni ugovor na skoro pola veka. 

Boračke organizacije su se takođe protivile projektu, a vlast je išla toliko daleko da je čak napravila novu boračku organizaciju, kako bi u javnosti simulirala podršku boraca za projekat izgradnje hotela. 

Poslednja komemoracija žrtvama logora Mamula, 2017. godine; Insert iz filma Mamula All Inclusive

Šta je bio argument za rekonstrukciju i takozvanu valorizaciju tvrđave-logora?

Postoji taj perfidni momenat i tvrdnja da su to ostrvo i mesto logora bili zapušteni, da o njima niko nije vodio računa, da je otprilike bilo spasonosno rešenje da Orascom uđe i da će time što će napraviti hotel spasiti tvrđavu od devastacije i propadanja u svakom smislu. To nije tačno. 

Kao što je cela privatizacija na prostoru nekadašnje Jugoslavije sprovedena radi namernog uništenja svega što se moglo uništiti i obezvrediti, pa na kraju i prodati, isto se desilo i sa Mamulom. 

To je bio jedan dug proces gde su još početkom devedesetih plasirane priče da će Mamula postati kockarnica. Na kraju nije postala kockarnica, ali fakat je da je postala luksuzni SPA hotel u kom jedna soba na noć košta 1.300 eura. Dakle, spavanje u nekadašnjoj logorskoj ćeliji danas košta 1.300 eura. Za tako neku cenu spavati na takvom mestu, to prosto mora da ima i neki drugi sadržaj za koji mi, u ovom trenutku, ne znamo koji je. Apartman na noć košta i 5.300 eura. 

Da li je bilo podrške očuvanju Mamule od strane nekih međunarodnih organizacija koje se bave spomenicima ili antifašističkim nasleđem? 

Iz UNESCO-a se apelovalo da se ne pravi to sa ostrvom. U priču se u jednom trenutku uključio Butros Butros-Gali, generalni sekretar Ujedinjenih nacija, koji je predložio da se tu umesto kockarnice napravi kompleks za susrete stranih delegacija, prostor nekih budućih mirnodopskih pregovora i sličnih događaja. 

To postoji u mom filmu, ali ja se nisam dalje bavio tom pričom, jer je indikativno da se javio baš Butros Butros-Gali, koji je takođe Egipćanin, koptskog porekla kao i investitor-multimilijarder. Rekao bih da je cela stvar bila spinovana od strane samog investitora. Jer, kada se drugi put oglasio, Butros Butros-Gali je u svom pismu tadašnjem predsedniku crnogorskog parlamenta Ranku Krivokapiću napisao da je shvatio da će to raditi čuveni Samih Saviris, pa je onda zaključio da će projekat hotela sa muzejskim prostorom, kako su ga najavljivali u to doba, biti sasvim u redu i da će Saviris to ipak napraviti kako treba, sa ukusom i bez vređanja dostojanstva žrtava i celog tog mesta. 

Pominjemo reči i koncepte kao što su dostojanstvo, poštovanje, pijetet. Da li imaš utisak da su za one sa druge strane, za promotere progresa, te reči potpuno beznačajne i smešne, a da nas koji ih koristimo oni gledaju kao neke evolutivno zastarele forme života, spremne za ropotarnicu istorije?

Ja sam svedok kraja osamdesetih i početka devedesetih. 

Ako smo mi 1991. ušli u jedan onakav rat, dozvolili onakvo rastakanje društva i sistema vrednosti u svakom smislu, doživeli stradanja, doživeli takve ratne zločine, takvu devastaciju ljudskosti, onda mene ovo ništa ne čudi, niti mislim da je primer Mamule bilo kakav izuzetak.  

Dakle, ja se u filmu zato ne bavim toliko konkretnim primerom, koliko činjenicom da je novac jedina vrednost koja dominira u aktuelnom civilizacijskom trenutku. 

Stradanja, ubijanja, mučenja, ponižavanja ljudi su uvek u službi kapitala, novca, pljačke. Na kraju krajeva, u Drugom svetskom ratu su i Holokaust i industrija smrti poslužili da bi se sprovela najveća svetska pljačka. 

Ko će tamo doći da uživa, pitamo se? 

Doći će oni koje jedino kapital zanima, koje čovek po sebi i ne zanima.

Ivo Marković (desno), glavni junak filma Mamula All Inclusive; Foto: Foto: Insert iz filma Mamula All Inclusive

Tvoji sagovornici iz filma su sličnog mišljenja, naročito glavni junak filma, Ivo Marković. On u jednom trenutku eksplicitno kaže da je „danas sve na prodaju“.

S obzirom na to da je nekoliko najmlađih generacija stasalo na modernističkoj glorifikaciji napretka i novuma koji zanemaruju vrednosti prethodnih generacija, što skoro neminovno vodi u ejdžizam, ali i da znamo da su predstavnici starijih generacija zaista retko imali privilegiju da se školuju – da li te je iznenadilo kad si našao protagonistu koji je tako specifično rečit da istovremeno priča savremenim jezikom, a i pripoveda na starinski način?

Postojale su dve stvari koje su bile ključne da snimim film. Prvo mi je bilo važno da pronađem Iva Markovića. Njegove stavove sam pre snimanja pročitao u nekoliko manjih lokalnih intervjua i imao sam ideju da bi Ivo Marković mogao da bude glavni protagonista filma. To se nikad ne zna zasigurno, dok čoveka ne vidiš oči u oči. Srećom pokazalo se da sam imao pravo.

Pokojni Ivo Marković je bio predstavnik pravog crnogorskog mentaliteta, upornog i do kraja dostojanstvenog heroja čitave priče, koji je od početka do kraja mogao da oslika ono što jeste bilo stvarno stradanje na Mamuli. 

On je odredio dalju sudbinu celog projekta, jer bez njega ili bez snimaka te poslednje komemoracije, ja film ne bih nastavio da snimam. Ideja je od početka bila da se snima transformacija ostrva iz onoga što je ostrvo ranije bilo u taj hotelski rizort, ali je isto tako postojala odluka da se završi sa snimanjem ranije ukoliko bi Ivo preminuo pre izgradnje hotela, jer bi sa njegovom smrću simbolično, i u svakom smislu, umrlo sećanje na Mamulu.

To nas vraća pitanju osnovne motivacije za snimanje filma. Da li je sa smrću te generacije i sa ovim razaranjem Mamule umrlo sećanje na Mamulu?

Siguran sam da jeste. Oni nisu hotel ni završili, a već su počeli da spinuju da tu nikada nije bilo koncentracionog logora, nego da je to bio zatvor. 

Ne mogu da grešim dušu, možda će u spomen-sobi, memorijalnoj galeriji, kako je zovu, ipak postojati neki sadržaj, koji će govoriti u prilog tome da je tu bilo mnogo stradanja civila, koji su tu bili zatvoreni bez ikakve presude. Ljudi koji su zatvoreni bez presude nisu u zatvoru, oni su u logoru. Ja se nadam da će možda u toj spomen sobi pisati nešto vezano i za to.

Ali, ja moram i da u to sumnjam, jer sam na fotografiji nezavršene spomen sobe video tablu na kojoj piše kratki istorijat ostrva sa slikom (austrijskog generala) Lazara Mamule, po kojem je tvrđava i dobila ime, i poslednjom rečenicom koja glasi da je Mamula tokom Drugog svetskog rata bila „zatvor za komuniste“.

To je pogrešno po više osnova, zar ne?

To, pre svega, nije bio zatvor, a još manje je bilo mesto gde su zatvarani samo komunisti. To je bio logor u kom su tamnovali svi rodoljubi, pa i građanska hercegnovska i bokeška elita, koja nije pristajala na italijansku aneksiju Boke Kotorske. Za razliku od Crne Gore koja je bila okupirana i bila pod protektoratom Italije, Boka Kotorska je anektirana. Dakle, u političkom smislu je tamo zatvaran širi spektar ljudi. 

Drugo, tamo su zatvarani civili, žene, deca, pa čak i bebe. Jedna od beba, sestrić Iva Markovića, imala je samo osam dana. Imamo živu i Ankicu Roglić, koja danas živi u Zagrebu, a koja je na Mamulu dospela kao beba od samo petnaest dana. 

Sve u svemu, to nikako nije mogao biti zatvor, nego logor, a i same italijanske vlasti su Mamulu nazivale Campo Concentramento Numero 11. Ako su ga oni tako zvali, zamislite koliko je pokvareno da se falsifikuje i zataškava takva bolna istorija tog mesta, da bi se na njemu otvorio hotel. 

Preskočiću kao deplasirano pitanje da li si ikad imao dilemu da li da se postaviš borbeno ili neutralnije u odnosu na temu. 

Smatraš da će sećanje na Mamulu nestati zajedno sa Mamulom i starijom generacijom. U filmu upoznajemo Iva Markovića, druge predstavnike boračkih organizacija, bokeške i crnogorske aktiviste, dakle one koji su argumentovano bili protiv devastiranja Mamule. Ne saznajemo koliko je onih koji su već usvojili dominantni svetonazor i sistem vrednosti u kom ovako gruba „rekonstrukcija“ nije nikakav problem. Kakav je tvoj utisak bio tokom snimanja filma – da li su oni ipak u većini?

Ima ljudi koji su to tako usvojili, i to je sve OK. Mada, mnogi od tih ljudi – ne želim da u bilo kom smislu budem pretenciozan – ali mislim da mnogi od njih, gotovo 90 % ljudi sa tih prostora, uopšte nije svesno šta se dogodilo.

Misliš da nema dovoljno informacija u javnosti ili da je teško tumačiti ih?

Nije da nema informacija, nego čovek jednostavno ne može da do kraja, kako bih rekao, procesuira celu tu stvar… Prvo, dugo je trajalo. Drugo, ti neki procesi su već postali normalni i u mnogo čemu smo se već pomirili sa mnogim stvarima u našem društvu. Na kraju krajeva, mirimo se svakodnevno sa mnogo toga na šta bismo verovatno pre 10, 20 ili 30 godina reagovali mnogo jače nego što smo danas u stanju da reagujemo.

U filmu se dobro vidi kako žaba tek kad je skuvana ukapira da je uopšte bila kuvana. Ako to postoji u filmu onda možeš zamisliti kako to izgleda za one koji nisu ni znali ni razumeli proces koji se događao pretvaranjem tog ostrva u hotel… Hoću da kažem da će mnogo ljudi verovatno potpuno drugačije odreagovati kada pogleda film.

Za to sam imao i određenu vrstu testa. Dakle, film je prvo promovisan u Rotari klubu u Kotoru. Pre premijere u Sarajevu, bio sam „gost spiker“ Rotari kluba u Kotoru. 

Pošto je zaista film završen desetak dana pred Sarajevski filmski festival, nisam imao trejler, ali sam imao neku, da kažemo, siroviju verziju i pustio sam tim ljudima prva četiri minuta filma. Oni su ostali u šoku. Apsolutno u nokdaunu. 

Pa su rekli: „Hajde pusti još… Molimo vas pustite još“. Šta hoću da kažem – nakon tih prvih četiri minuta filma, naš razgovor je tekao isključivo u kontekstu nedostatka građanske hrabrosti i nemoći ljudi da se odupru jednom takvom projektu. Tako da, ako sam u Rotariju slušao tu vrstu teza i ako smo vodili tu vrstu diskusije, onda sam siguran da će i šira javnost potpuno drugačije reagovati ne samo na film, nego i na ceo projekat hotelskog rizorta Mamula Island, kako ga zvanično zovu. 

Hoće li to nešto promeniti? 

Neće se ništa promeniti, odmah da se razumemo. Sve će ostati isto, ali će makar pogled na te stvari biti drugačiji, aktivniji, i možda će eventualno biti jačih reakcija na danas-sutra nešto slično.

Da li bi rekao da je to – borba za značenje – osnovna motivacija za dokumentovanje i tumačenje jedne u materijalnom smislu izgubljene bitke?

Kao i kod drugih projekata, uglavnom volim da se pozabavim stvarima koje niko neće da radi. Mene bukvalno zaboli što se nešto ne radi, pa ja u takve projekte ulećem samo da bih se smirio. 

Šta će to da proizvede, koliko će daleko određena stvar da se promoviše ili razvija, ne znam i ne razmšljam mnogo o tim stvarima. Najosnovnija motivacija mi je da stvar dokumentujem, da postoji i da kao takva svedoči. 

To je bio slučaj i sa mojim prošlim filmom „Do daske“, o sudbini našeg modnog fotografa Srđana Švelja koji je definitivno bio žrtva medijske viktimizacije, satanizacije i stigmatizacije pre svega. Takva je isto i moja mala dokumentarna parodija Briselskih pregovora o Kosovu, za koje nemamo pojma šta se dešava iza zatvorenih vrata, pa sam ja napravio neku vrstu pregovora na samom terenu, sa običnim ljudima Albancima i Srbima. A što se tiče same priče o Mamuli, ona je bila toliko bizarna da je bilo suludo ispustiti je. 

Koji su vam dalji planovi sa filmom?

Svakako ćemo se truditi da se film prikaže svuda u regionu, a pokušaćemo i da ga kroz mrežu festivala filmova o ljudskim pravima prikažemo i mnogo šire. U ovom trenutku nemam neku jaku strategiju, kao što nisam znao ni da ćemo uspeti da ga završimo za Sarajevski filmski festival. 

Ali, u svakom slučaju, nadam se da će film imati dug festivalski život, i ono što očekujem je, naravno, da će imati televizijsku premijeru na Al Jazeera Balkansu. Al Jazeera je koproducent bez kog ne bismo uspeli da završimo film. Film je realizovan u koprodukciji novosadskog Greenfielda i Al Jazeera Balkans, kao i manjinskih koproducenata novosadskog Core Doxa i crnogorskog CGO-a, uz finansijsku podrsku Filmskog centra Srbije.

Prethodni članak

Openhajmer: kratka šetnja kroz dvadeseti vek

Rešenje problema modne industrije zahteva zaštitu i radnih prava i životne sredine

Sledeći članak