Građanke i građani Austrije će 29. septembra birati novi saziv parlamenta. Kao i u drugim evropskim zemljama, predviđa se odličan rezultat krajnje desnice, a postoji čak i mogućnost da će vladu predvoditi Slobodarska partija Austrije koju mnogi na levici jednostavno nazivaju fašistima.
Iako u manjem obimu od uspona austrijske krajnje desnice, u ovoj srednjoevropskoj zemlji i levica uspeva da ojača svoje pozicije. Nakon velikih pobeda u Gracu, istorijskog proboja u Salcburgu koji je uporište konzervativne desnice, i dobrih rezultata u alpskom Inzbruku, Komunistička partija Austrije, uz podršku drugih levičarskih organizacija, najverovatnije će ući u parlament, prvi put 1956. godine. Austrijska levica je odlučna da spreči krajnju desnicu da osvoji vlast.
Na parlamentarnim izborima Komunistička partija će učestvovati u koaliciji sa partijom Links, a dve portparolke ove bečke stranke, Angelika Adensamer i Ana Svec, imaju dobre šanse da postanu poslanice.
LINKS (što na nemačkom znači levo) je levičarska partija koja deluje u Beču. Od svog osnivanja 2020. godine, članovi Linksa birani su u bečka okružna veća i u Radničku komoru, koja uz Savez sindikata Austrije predstavlja radnike u austrijskom sistemu socijalnog partnerstva. ,
O predstojećim izborima i o politici Linksa smo razgovarali sa Angelikom Adensamer i Anom Svec, a svoje iskustvo učešća u lokalnoj politici je sa nama podelila Christine Spormann, koja je okružna odbornica i šefica komunikacija za predizbornu kampanju Linksa.
Zašto izlazite na izbore u koaliciji sa Komunističkom partijom Austrije?
Angelika Adensamer: Mi u Linksu smo oduvek želeli da sarađujemo sa drugim grupama i organizacijama na levici, umesto da naglašavamo naše razlike. Komunistička partija Austrije radi sjajne stvari u Gracu, Salcburgu, Inzbruku i drugim gradovima, što prepoznajemo i cenimo. Naša saradnja u Beču nije nova. Zajedno smo se kandidovali na izborima 2020. i delimo mesta u okružnim većima Beča.
Politički momenat takođe govori u prilog saradnje. Komunistička partija nije bila u parlamentu od 1956. godine, ali sada zajedno imamo dobre šanse da pređemo cenzus od 4%, što je veoma važno imajući u vidu uspon krajnje desnice.
Kakav je sastav parlamenta realno očekivati posle izbora?
Adensamer: Mislim da su dva ishoda moguća. Verovatnije je da ćemo dobiti još jednu desničarsku vladu kakvu smo imali, kada to beše, 2017. do 2019. godine, kada su desno konzervativna Austrijska narodna partija (Österreichische Volkspartei, ÖVP) i krajnje desničarska Slobodarska partija Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs, FPÖ) napravili koaliciju. Taj scenario bi mogao da se ponovi posle 29. septembra. Čak je moguće da će takvu koalicionu vladu predvoditi Slobodarska partija.
Druga mogućnost je da socijaldemokrate (Sozialdemokratische Partei Österreichs, SPÖ) uspeju da formiraju vladu. U ovom scenariju, levičarske partije, odnosno Komunistička partija, mogle bi da budu jezičak na vagi koji će onemogućiti desničarsku vladu.
Šta će vam od politika Linksa biti prioritetno u Parlamentu?
Ana Svec: U slučaju koalicione vlade krajnje desnice i konzervativno-desnice, zaista se nadamo da će postojati prava i jaka leva opozicija koja će biti glas ekonomski, socijalno i politički ugroženih i obespravljenih.
U slučaju vlade koju predvode socijaldemokrate, snažno bismo insistirale na gorućim pitanjima raspodele bogatstva u Austriji, sticanja državljanstva i ostvarivanja prava na azil.
Adensamer: Austrija je jedna od retkih zemalja EU koja nema porez na bogatstvo i nasledstvo. Da bismo imali pravedniju raspodelu bogatstva potrebno je da uvedemo takvo oporezivanje. Takođe moramo da se zalažemo za socijalna davanja, minimalne plate i penzije koje zaista pružaju mogućnost pristojnog i dobrog života.
Svec: Austrija je takođe jedna od zemalja u kojoj je najteže postati državljanin. Jedna od posledica je i manje demokratski sistem, jer petina ljudi koji žive u Austriji ne može da učestvuje na izborima.

Znate li kakva je statistika za Beč?
Adensamer: Da, u Beču je to više od nacionalnog proseka; reč je o trećini stanovništva koje ne može da učestvuje na republičkim izborima, a u pojedinim okruzima grada iznosi čak 40 odsto.
Pomenule ste pravo na azil kao važno pitanje vaše stranke.
Angelika: Austrija je jedna od najtvrđih zemalja u EU kada je u pitanju pravo na azil. Smatramo da je apsolutno neophodno braniti pravo na azil, otvoriti granice naše zemlje ljudima kojima je potrebna zaštita, koji beže od ratova i posledica klimatske krize — što je pitanje koje će postajati sve ozbiljnije kako se kriza bude intenzivirala.
Svec: Debata o azilu i migraciji se pomerila veoma udesno. Čak i socijaldemokrate i Zeleni podržavaju neke od desničarskih restriktivnih mera po ovim pitanjima, a mejnstrim političari imaju tendenciju da ne zauzmu jasan stav o zaštiti ovih prava jer misle da će to škoditi njihovom rejtingu.
Smatramo da je veoma važno boriti se za prava na azil i migraciju kako na nacionalnom, tako i na međunarodnom nivou. Sistem ugnjetava ljude globalno i moramo se zajedno boriti za pravedan međunarodni sistem. Socijalizam mora biti internacionalistički.
Prva tačka vašeg političkog programa na internet stranici Links je antikapitalizam. Možete li opisati šta pod tim podrazumevate i kako to oblikuje vaš politički rad?
Adensamer: Za nas antikapitalizam znači prepoznavanje da su mnogi oblici ugnjetavanja – bilo da je u pitanju rasizam, patrijarhat, eksploatacija radnika ili životne sredine – međusobno povezani i da proizilaze iz sistema usredsređenog na profit. Naša analiza, dakle, pokazuje da je kapitalistički sistem u korenu mnogih društvenih, ekonomskih i ekoloških problema sa kojima se suočavamo.
Naš izazov je da takvo razumevanje sistema prevedemo u konkretne političke zahteve koji se odnose na kratkoročne i dugoročne ciljeve. Trudimo se da nađemo ravnotežu između utopijske vizije radikalno drugačijeg sistema i realnih koraka za poboljšanje života u okviru postojećeg ustrojstva. Radi se o ostvarenju napretka u sadašnjem trenutku uz naglašavanje potrebe za širim sistemskim promenama.
Na primer, kao bečkoj stranci, važna su nam pitanja kao što je da li beskućnik može da spava na klupi. Ali moramo se ujedno zapitati i zašto uopšte postoji beskućništvo. To znači da treba da predlažemo rešenja koja rešavaju trenutne probleme, a da pritom imamo na umu širu sliku.
Svec: Verujemo da treba da nudimo i radikalne pozicije i praktična rešenja. Ne plašimo se da se zalažemo za velike promene, čak i ako nekome izgledaju nerealno. Sadašnji sistem je već ekstreman za mnoge ljude, a krize sa kojima se suočavamo – poput klimatske krize – zahtevaju podjednako radikalna rešenja.
Problemi su očigledni, a obim potrebnih promena je ogroman. Nije dovoljno predložiti male popravke, kao što je sadnja još nekoliko stabala. Takvi sitni predlozi su oni koji su zaista „ludi“ kada smo suočeni sa ogromnim problemima poput klimatske krize.
Naš cilj je uvek bio da ove probleme shvatimo ozbiljno i imamo hrabrosti da predložimo smele promene. Ljudi shvataju da je sadašnji sistem neodrživ i treba da pokažemo da je stvarna promena moguća. Za levicu je važno da ponovo izgradi poverenje u mogućnost značajnih promena.
Mali koraci u levo u Bečkim okruzima

Beč je podeljen na okruge, od kojih svaki ima svoju lokalnu upravu. Od izbora 2020. Links ima predstavnike u brojnim okruzima. Kakva su vaša dosadašnja iskustva na ovom lokalnom nivou politike?
Kristin Šporman: Mnogo smo naučili iz učešća u okružnim većima. Morali smo da saznamo kako sistem funkcioniše i šta možemo da postignemo. Beč je od kraja Drugog svetskog rata pod kontrolom socijaldemokrata, a od predstavnika te stranke često čujemo „ne možete to da uradite”. Ali, pronašli smo načine da zaobiđemo prepreke i primenimo svoje politike. To je tražilo od nas da budemo kreativni i da pronađemo alternativne puteve.
Jedna od stvari koje smo naučili je da je, čak i ako niste u vladi, važno biti jaka opozicija. U mom okrugu smo, na primer, uspeli da gurnemo socijaldemokrate ka više feminističkim politikama. U početku me nisu shvatali ozbiljno, omalovažavali su me kao mladu, neiskusnu ženu. Ali nakon što sam dosledno osporavala njihove argumente i ukazivala na kontradiktornosti, počeli su da me vide kao predstavnicu ozbiljne političke snage. Vremenom sam primetila da približavaju svoje politike pozicijama koje mi zastupamo, što smatram izvesnim uspehom.
Važno je da budete uporni, samouvereni i jasni. U početku nisam bila sigurna u sebe, ali sam brzo shvatila da je moguće zadobiti pažnju ljudi, čak i onih sa mnogo više godina političkog iskustva.
Jedan od mojih fokusa je feministička politika zajednice. Smatram velikim uspehom uvođenje radionica za dečake u škole na kojima uče da je nasilje nad ženama i nasilje uopšteno neprihvatljivo. Ova inicijativa je realizovana uz pomoć organizacije Muško savetovalište. Uprkos početnom skepticizmu, uspelo je, i to je pobeda feminističke politike u okrugu.
Kao deo antirasističke debate, takođe smo predstavili rezolucije za „bezbedna mesta“ u okrugu, radili na socijalnoj infrastrukturi i razgovarali o tome kako se dodeljuju budžeti okruga. Naučili smo kako da prenamenimo zgrade za potrebe zajednice. Učešće u lokalnoj politici nas uči kako da radimo na vrlo konkretnim pitanjima koja direktno utiču na živote ljudi.
Odnos levice i sindikata u Austriji

Naše sagovornice smo pitali i o ulozi sindikata u austrijskoj politici i odnosu koji njihova stranka ima sa sindikatima.
Adensamer: Austrija ima sistem socijalnog partnerstva, gde je zemlja podeljena između predstavnika radnika i predstavnika kompanije. Radnička komora ovde igra ključnu ulogu, zastupajući interese radnika, iako nije sindikat. Nedavno smo se kandidovali na izborima za Radničku komoru i osvojili četiri mandata, što je deo šireg porasta levičarske zastupljenosti.
Mi u Linksu podržavamo radničke proteste i štrajkove, kako na terenu, tako i širenjem informacija putem naših kanala. Ovo je bio važan deo našeg rada, posebno oko izbora za Radničku komoru. Važno je podržati zahteve radnika za veće plate, kraće radno vreme i bolje uslove.
Podrška konkretnim borbama radnika je ključna. U tim borbama ljudi uče kako da se organizuju, zahtevaju promene i bore se za bolje uslove života, što postavlja temelj za sistemske promene. Sve je rasprostranjeniji zahtev radnika za većim učešćem u donošenju odluka sindikata, posebno tokom štrajkova. Sindikati su često previše odvojeni od čkanstva i previše fokusirani na pregovaranje, a ne na borbu za stvarne promene.
Neki radnici su isključeni iz sindikalnog predstavljanja, kao što su negovatelji i dostavljači, od kojih su mnogi formalno samozaposleni, ali ih efektivno kontrolišu agencije za zapošljavanje. Ovi radnici, često iz inostranstva, nisu klasifikovani kao zaposleni i sindikati ih ignorišu. To se mora promeniti. Sindikati moraju da predstavljaju sve radnike, uključujući i one na nesigurnim poslovima poput platformskih poslova.