Februara meseca 1945. godine, Prosvetno odeljenje Okružnog narodnooslobodilačkog odbora u Nišu obavestilo је Odeljenje za osnovnu nastavu Povereništva za prosvetu Antifašističkog saveza narodnog oslobođenja Srbije da đaci u Nišu, koji je u to vreme već četiri meseca bio slobodan grad, „uče iz udžbenika koji su štampani za vreme okupacije“, jer knjižari na teritoriji niškog okruga dobijaju iz Beograda kataloge s nazivima udžbenika koji su štampani u periodu od 1941. do 1944. godine.
Pored toga, Povereništvo je upozoreno da su niški knjižari suočeni sa još jednim problemom koji „formacijski“ nije pripadao „duhu novog vremena“. Naime, ne samo da su bili u nezahvalnoj situaciji koja je podrazumevala da u mesecima koji su predstavljali trijumf komunističke revolucije prodaju budućim komunistima i graditeljima socijalističke društvene zajednice udžbenike s potpisom ministara prosvete iz kabineta Milana Nedića već ih je „Beograd“ dodatno uslovljavao kupovinom udžbenika iz „hrišćanske nauke“. Odgovor koji je stigao nekoliko dana kasnije nikako nije mogao zadovoljiti prosvetne vlasti Grada Niša.
S druge strane, isti je bio ne samo otrežnjenje već i vrlo jasna poruka koja je predstavljala simptom nove politike obrazovanja i vaspitanja koja će u jugoslovenskoj državi u narednom periodu biti definisana i uspostavljena. U odgovoru koji je stigao nekoliko dana kasnije aktuelno ministarstvo prosvete je odgovorilo da je država svesna da knjižari ne raspolažu „nikakvim uputstvima i odobrenjima u pogledu udžbenika“ ali da sem dobre volje da određene „pojave“ suzbije nije trenutno u mogućnosti da se bori protiv njih.
Nevreme prelaznog roka
Da će u „novoj“ Jugoslaviji biti pregršt problema u vezi s izdavanjem udžbenika, bilo je jasno još u početku. Nove, iz rata i revolucije izrasle prosvetne vlasti su zauzele stav da će država u 1945. godini biti u mogućnosti da štampa jedan udžbenik i to „bukvar sa čitančicom za prvi razred“, što je u praksi značilo da će, ne samo učitelji i nastavnici, čija je uloga u procesu kulturne transformacije države i društva bila ključna, već i učenici, morati da se dovijaju na različite načine kako bi se obrazovno-vaspitni proces nesmetano odvijao, a vrednosti „novog vremena“ usvajale.
Komisija za pregled do sada izdatih udžbenika za osnovne škole koja je formirana već januara meseca 1945. godine je bila „primorana“ da i pored jasnih smernica koje je sama izdavala, „zaobilazi“ sopstvena uputstva i tako prosvetnim radnicima, ali i učenicima pomogne da prevaziđu „nevreme prelaznog roka“ unutar kog je trebalo, s jedne strane „uspostaviti novo“, a s druge, održati kontinuitet „sa starim“. Jer je upravo ovo drugo predstavljalo važan element u procesu legitimizacije nove vlasti.
Ako zanemarimo činjenicu da je neplanska i nesistematska produkcija prevoda sovjetskih udžbenika vrlo brzo posle rata prepoznata kao nedovoljno efikasna u procesu izgradnje jugoslovenskog socijalističkog društva, najozbiljniju prepreku uspostavljanju kontinuirane i konzistentne politike izdavanja udžbenika predstavljao je nedostatak novog nastavnog plana i programa, koji je pak strane bio uslovljen izdavanjem najvišeg pravnog akta, odnosno Ustava FNRJ, koji će stupiti na snagu tek 1946. godine.
Kada je objavljen Nastavni plan i program za školsku 1946/1947. godinu, stvorili su se uslovi za preduzimanje konkretnijih mera u okviru politike izdavanje udžbenika. Prvi posleratni konkurs za izradu udžbenika prema Nastavnom planu i programu iz 1946/1947. objavljen je 1947. godine. Jasnije profilisanje politike obrazovanja i vaspitanja koja svoje prve konture dobija na Petom kongresu KPJ, ali i u novom odnosno Nastavnom planu i programu iz 1948. godine odrazilo se i na politiku izdavanja udžbenika. Iste 1948. godine osnovano je Preduzeće za udžbenike i učila NR Srbije koje se nalazilo pod neposrednim rukovodstvom Ministarstva prosvete, čime su se stekli uslovi za bolji i jasniji uvid u dinamiku proizvodnje i snabdevanja tržišta udžbenicima.
Već naredne, 1949. zahvaljujući smernicama koje su se mogle čuti na Drugom kongresu KPS odnosno Trećem plenumu CK KPJ, Preduzeće za udžbenike i učila NR Srbije jasnije će profilisati svoj rad kroz podelu na dva preduzeća: Preduzeće za udžbenike Znanje i Preduzeće za učila i školski nameštaj Globus. Osnivanje pomenutih preduzeća je značajno poboljšalo situaciju po pitanju izdavanja udžbenika i proizvodnje učila. Ipak, izveštaji različitih kontrolnih komisija i školskih instruktora s terena su ukazivali na problem izdavanja i distribucije udžbenika. Početkom pedesetih godina nestašica papira još uvek je predstavljala veliki problem u Jugoslaviji.
Kada je 1951. Izdavačko preduzeće Znanje, po odobrenju Saveta za prosvetu, nauku i kulturu raspisalo konkurs za pedeset devet udžbenika samo za osnovnu školu u praksi nije došlo do značajnog poboljšanja. Nemogućnost realizacije ovako ambicioznog plana otkrila je početkom pedesetih godina još jedan problem na polju izdavanja udžbenika – nedostatak dovoljno stručnih i kompetentnih osoba, kako onih koje bi pisale udžbenike, tako i onih koji bi definisale kriterijume, didaktičke principe i uspostavljale procedure unutar regulatornih tela, pa i izdavačkih kuća zaduženih za proizvodnju udžbenika i učila.
Početkom pedesetih godina 20. veka prosvetni organi zaduženi za politiku izdavanja udžbenika i učila su se suočili sa još jednim problemom koji je predstavljao posledicu „razlaza“ Jugoslavije i SSSR-a. Posle 1948. i Rezolucije IB-a kao jedan od ključnih problema je iskrslo pitanje štampanja udžbenika za pripadnike bugarske i albanske manjine, koji su do tada učili iz udžbenika koji su zvaničnim putem stizali iz Bugarske i Albanije, što se od sredine 1948. smatralo neprihvatljivim.
Problem štampanja udžbenika na bugarskom i albanskom jeziku neće biti rešen tokom čitavog perioda prekida diplomatskih odnosa između Jugoslavije i SSSR-a, odnosno zemalja narodne demokratije tj. sve do 1953. godine. Na osnovu izveštaja Savezne kontrolne komisije iz januara 1951. vidi se da do školske 1950/1951. Ministarstvo prosvete NR Srbije nije štampalo ni jedan drugi udžbenik na bugarskom jeziku sem čitanke za osnovne škole. U praksi je to značilo da se u značajnom broju škola koje su bile pod ingerencijom Ministarstva prosvete NR Srbije proces obrazovanja i vaspitanja odvija u skladu s nastavnim planovima i programima učenja država sa kojima je Jugoslavija bila na ivici rata.
Da bi se razumela razmera predočenog problema, treba imati u vidu strukturu i zastupljenost škola u kojima su se školovali pripadnici nacionalnih manjina kako u Jugoslaviji, tako i u Srbiji. Jedina nacionalna manjina čiji se predstavnici nisu školovali u odeljenjima koja su ulazila u sastav osnovnih škola na teriroriji Srbije je bila je italijanska nacionalna zajednica. Predstavnici svih drugih manjinskih zajednica (bugarske, češke, slovačke, rusinske, albanske, mađarske, rumunske, turske, nemačke, grčke) pohađali su odeljenja u okviru škola ili škole koje su se nalazile na teritoriji NR Srbije.
Prema podacima za školsku 1949/1950. godinu, nastava na bugarskom jeziku odvijala se u 95 osnovnih škola, u okviru 134 odeljenja, koja je pohađalo 5 272 učenika. Prema podacima iz nešto kasnijeg perioda albanski jezik bio je najzastupljeniji jezik predstavnika nacionalnih manjina u osnovnim školama u Jugoslaviji. Korišćen je u nastavi u 849 od 14 038 osnovnih škola u Jugoslaviji. Drugim rečima, u 6 posto osnovnih škola u Jugoslaviji nastava se odvijala samo na albanskom ili i na albanskom jeziku. Iste školske godine (1956/1957), nastava na albanskom jeziku se odvijala u 75, 7 posto škola na Kosovu i Metohiji.
Učinci velike reforme školstva
Jedno od ključnih pitanja koje se nameće, a tiče se politike obrazovanja i vaspitanja u socijalističkoj Jugoslaviji, za koju se često, kako u javnom govoru, tako i u okviru akademskih rasprava, ističe da je bila monolitna jeste na koji način su se svi, tokom druge polovine četrdesetih i početkom pedesetih godina 20. veka nagomilani problemi rešili. Odgovor je vrlo jednostavan. Reformom celokupnog školskog sistema!
Velika reforma školskog sistema koja je sprovedena u Jugoslaviji u periodu od 1953. godine, kada je pri Narodnoj skupštini FNRJ formirana Komisija za reformu školstva, do 1958. godine, kada je donet Opšti zakon o školstvu kojim je na teritoriji čitave Jugoslavije, četrdeset godina od njenog stvaranja formirana jedinstvena osmorazredna osnovna škola i jedinstven obrazovno-vaspitni sistem, bila je potaknuta nekolicinom problema s kojima se suočavalo jugoslovensko društvo.
U trenutku uvođenja samoupravljanja, sva „predreformska“ istraživanja su ukazivala na nizak obrazovni nivo samoupravljača, odnosno radničke klase, koja je trebalo da pruzme upravljanje društvom i privredom u svoje ruke. Pored problema s niskim obrazovnim nivoom onih koji su morali da preuzmu najveću odgovornost u procesu izgradnje socijalizma, pojavili su se i drugi problemi. Po prvom posleratnom popisu stanovništva iz 1948. deca do 14 godina starosti činila skoro 33 posto svih jugoslovenskih građana.
U uslovima zemlje koja nije imala dovoljno razvijen prosvetni, zdravstveni i socijalni sistem, problem nepovoljne društvene strukture (previše mladog, radno nesposobnog i izdržavanog stanovništva) predstavljao je ne samo krupan politički problem već, kao i u slučaju nedovoljno obrazovane radničke klase, pitanje mogućnosti izgradnje socijalističkog društvenog poretka. Sprovođena kao samo jedna u nizu reformi s početka pedesetih godina 20. veka, velika reforma školskog sistema je predstavljala izraz i one politike koja je u međuvremenu promenila svoj spoljnopolitički kurs, što je dovelo do toga da Jugoslavija postala jedna od najaktivnijih članica Uneska (UNESCO), Agencije Organizacije Ujedinjenih nacija zadužene za obrazovanje, nauku i kulturu − Agencije koja je igrala presudnu ulogu u sprovođenju ne samo jugoslovenske već i mnogih drugih reformi školskog sistema (francuske, engleske, nemačke, švedske, američke, japanske, sovjetske…).
Na polju izdavanja udžbenika, jedna od najvažnijih reformi koje su sprovedene u periodu postojanja socijalističke Jugoslavije, ona koja će biti uslov ne samo modernizacije već i emancipacije jugoslovenskog društva, značila je likvidiranje Izdavačkog preduzeća Znanje već 1953, iste one godine kada je Komisija za reformu školstva počela s radom. Baš tada je zauzet stav da u državi koja politiku obrazovanja i vaspitanja ne može da prepusti samo školi već i drugim važnim punktovima obrazovnog i vaspitnog procesa kakvi su, po zakonu koji će tek biti donet pet godina kasnije, bili porodica i čitavo društvo (masovne društvene organizacije, nova stambena naselja, pionirski gradovi, domovi kulture, bioskopi, pozorišta, likovno, filmsko i književno stvaralaštvo…), proces izdavanja udžbenika ne mora nužno biti prepušten jednom izdavaču, a pogotovo ne onom koji se najviše smatrao „državnim“.
U skladu s novom politikom obrazovanja i vaspitanja, koja se još uvek brusila, Prosvetni savet je 1953. godine doneo odluku da udžbenike mogu izdavati i ostala, tj. društvena preduzeće − Nolit, Naučna knjiga i Narodna knjiga, za koje je konstatovano da „raspolažu kapacitetima za efikasniju proizvodnju i distribuciju udžbenika“. Upravo na tragu politike pluralnosti, četiri godine kasnije osnovan je i Zavod za izdavanje udžbenika, preduzeće koje će u narednim decenijama postati lider u proizvodnji i distribuciji udžbenika u Srbiji. Već iz ovoga se može videti da su prosvetne vlasti „nove Jugoslavije“ vrlo brzo shvatile, tačnije rečeno baš u trenutku kada je država počela da sprovodi ne samo složenu već i veoma skupu reformu školstva, da se pitanje proizvodnje i distribucije udžbenika mora prepustiti, bar jednim delom, zakonima tržišta, ali i pravilima različitih profesija koje su bile uključene u proces izrade udžbenika, što se već moglo naslutiti iz princima po kojima je radila Komisija za reformu školstva, sastavljena iz čitavog niza potkomisija, čiji se rad nije mogao zamisliti bez angažovanja prvih školovanih generacija psihologa i pedagoga, od kojih su neki, zahvaljujući saradnji sa Uneskom prolazili različite vrste kurseva i obuka u Pedagoškom institutu u Ženevi.
Sledeći reči Josipa Broza Tita, koji je osvrćući se na veliku reformu školstva, izjavio da „Demokratija nije neka apstrakcija“, već je „tesno vezana sa svakodnevnim razvitkom“, zbog čega se nikako ne može poistovetiti sa „anarhijom“, čime se posebno želela naglasiti odgovornost čitave društvene zajednice u procesu izgradnje prosvete i školstva, Rodoljub Čolaković, koji se, kao jugoslovenski ministar prosvete baš u vreme kada je donet Opšti zakon o školstvu, može smatrati jednom od najznačajnijih političkih figura koje su doprinele ne samo povezivanju Jugoslavije sa Uneskom već i povezivanju jugoslovenskih stručnjaka sa Pedagoškim institutom u Ženevi, 29. aprila 1952. godine na sastanku sa predstavnicima Kongresa udruženja profesora i nastavnika Jugoslavije, kao i Kongresa udruženja učitelja Jugoslavije izjavio je: „Nažalost nismo dovoljno bogati da možemo udžbenike besplatno davati“. Ovakav stav najviših jugoslovenskih zvaničnika, među kojima je Rodoljub Čolaković imao posebno značajnu ulogu u procesu stvaranja modernog obrazovnog sistema u Jugoslaviji, nije bio isključivo posledica politike štednje, već razumevanja politike obrazovanja i vaspitanja kao izuzetne prakse u procesu izgradnje socijalističkog društva, zbog čega ona nije mogla biti prepuštena populističkim merama.
U tom smislu, iako besplatna (besplatno osnovno obavezno obrazovanje u Srbiji je uvedeno kad i u najvećem delu ostatka sveta, 1883. godine), nastava u socijalističkoj Jugoslaviji nikada nije definisana kroz svoju najnižu vrednost – „džabe“ – već onu najvišu – „čovek“, i to onaj isti od kog se krenula na Trećem plenumu CK KPJ, onaj „kome su strani birokratizam i ukalupljenost misli“.