Pesmu dajte, ranjenici: Kako je partizanska bolnica spasila NOB

Povodom obeležavanja 79 godina od Bitke na Sutjesci, u kojoj je živote izgubilo više od 7.500 pripadnika Narodnooslobodilačkog pokreta, donosimo vam analizu sociološkinje Jane Šarić o malo poznatoj ali često odlučujućoj ulozi partizanske bolnice.

Ranjenici u zavojima, sa štakama, mašu rukama, neki pevaju, drugi glasno izvikuju želje za srećan put, treći zakazuju susret u slobodi, a bolničarke brišu suze…

Dr Saša Božović

Nakon skoro osamdeset godina od završetka Drugog svetskog rata i dalje ne postoji konsenzus o ljudskim gubicima koje je Jugoslavija pretrpela i najverovatnije da nikada neće ni postojati. Iako gotovo sve vlasti od 1945. do danas iz različitih razloga licitiraju sa brojem žrtava, iza političke upotrebe stradanja, stoje istorijski dokazi o organizovanom i uspešnom otporu, o odgovoru na sedam neprijateljskih ofanziva, o bitkama na Kozari, Neretvi, Sutjesci, desantu na Drvar, oslobođenjima i Sremskom frontu. Iza događajne istorije, strategija, izveštaja neprijateljskih i savezničkih komandanata i generala, uvek u pozadini, stoji lekcija o preživljavanju i izlečenju – istorija partizanskog saniteta.

„Ranjenike ne smemo ostaviti“

Iako se na partizanski sanitet i partizanske bolnice često referiše kao na pozadinu, pozadine u Drugom svetskom ratu u Evropi, a naročito na prostoru Jugoslavije, skoro da nije ni bilo. Napredak tehnologije praćen je i „napretkom“ vojnih strategija, pa su bombardovanja i logori zauvek obrisali granice između fronta i pozadine. U praksi je to značajno uvećalo broj civilnih žrtvava, a u konkretnom slučaju narodnooslobodilačke borbe, gotovo spojilo front i pozadinu.

Tokom četiri ratne godine, osim u izuzecima oslobođenih teritorija, partizanska bolnica pratila je vojsku i bila gotovo uvek u pokretu. Odluke o evakuaciji spasavale su živote, jer je od prvih ratnih neuspeha partizanske vojske, poput pada Užičke republike i streljanja ranjenika Prve partizanske bolnice na Zlatiboru, postalo jasno da ranjenici neće biti tretirani na human i dostojanstven način ukoliko ostanu na neprijateljskoj teritoriji. Partizanske bolnice razlikovale su se od većine ostalih ratnih bolnica i po svojoj funkciji – osim osnovnih funkcija zbrinjavanja ranjenih i bolesnih, partizanske bolnice i članovi partizanskog saniteta obavljali su i važnu političku funkciju.

Kako je ovaj rat bio rat ne samo za oslobođenje, već i borba za pravednije društvo, njegov revolucionarni karakter nije bio ograničen samo na direktne oružane sukobe. Tako je bolnica predstavljala jedan od vesnika novog i pravednijeg doba. Iako nijedna bolnica, naročito ratna, nije prijatno mesto, za razliku od svojih „koleginica“ iz drugih ratova i drugih konteksta, partizansku bolnicu pratila je malo humanija reputacija. Politički efekat koji je tretman ranjenih imao na borce bio je značajan – poruka da nijedan borac neće biti ostavljen, prepušten samom sebi niti zaboravljen služila je da pokaže da ideologija iza borbe nije samo prazno slovo na papiru. Takav pristup značajno je uticao na moral vojske, koja je bila heterogena i koju je bilo potrebno integrisati na različite načine.

Kolona 15. majevičke brigade u susretu sa ranjenim borcima 2. dalmatinske brigade, koji su ranjeni na Barama. Snimljeno 9.VI 1943. na Milinkladama, kod Sutjeske, za vreme 5. neprijateljske ofanzive. U prvom planu susret Dese Koštak, rukovodioca SKOJ-a 15. majevičke brigade s ranjenom drugaricom Biserkom Đukić iz 2. dalmatinske brigade. Izvor: Muzej Istorije Jugoslavije / Wikipedija

Osim o zdravlju, osoblje partizanske bolnice, poput političkog komesara ili komesarke bolnice, vodilo je računa i o političkom obrazovanju ranjenika i njihovoj što boljoj integraciji u pokret. Politike brige u partizanskom sanitetu spasavale su živote i, sekundarno, demonstrirale borcima za kakav se tačno cilj bore. Ranjenik tako postaje jedan od ključnih simbola NOB-a: njegova žrtva govori o surovosti rata koji je bio jedini mogući izlaz, a humani odnos dokaz da je ta žrtva vredela, da je svaki partizan jednako vredan i da, čak ni ranjen, nije teret. Bitka za ranjenike nije se vodila samo na Neretvi, ona se, praktično, vodila svaki dan.

Od torbice sa zavojima do rendgen aparata

Kao što je narodnooslobodilačka vojska u celini za četiri godine rata prešla razvojni put od gerilske do ozbiljno organizovane, tako se i način zbrinjavanja ranjenih i bolesnih postepeno usložnjavao. Iako je „startna pozicija“ saniteta bila povoljnija u odnosu na Prvi svetski rat, kada je vojni sanitet brojao tačno 409 članova, među kojima je bilo bolničara, apotekara, pa čak i veterinara, ali samo 25 hirurga, postojalo je mnogo otežavajućih okolnosti.

Gerilski način ratovanja svakako je bio jedan od njih – partizanska vojska bila je odmetnička, pa je njeno celokupno delovanje, uključujući i organizaciju saniteta, bilo otežano i nesistematično, bar na početku rata. Prvi sanitetski kursevi, namenjeni ženama koje su se priključivale partizanima, bili su rudimentarni i nedovoljni da pripreme buduće bolničarke za izazove koje ih očekuju. Lekari se jesu priključivali narodnooslobodilačkoj borbi, ali je njihov učinak bio ograničen prostom činjenicom da na početku nije postojala centralna bolnica niti ozbiljnija organizacija saniteta.

Sa druge strane, broj lekara koji su se odmetnuli u partizane zavisio je i od šireg konteksta – jednostavno, tamo gde je bilo više lekara i inače, bilo je i više lekara koji su bili spremni da se uključe u narodnooslobodilačku borbu. To je u praksi značilo da su na početku ustanka postojale partizanske čete koje su imale doktore u svojim redovima, dok su neke nedostatak obučenog medicinskog osoblja pokušavale da kompenzuju organičenim znanjem prve pomoći svojih bolničarki. Pre uspostavljanja prvih partizanskih bolnica, o ranjenicima su se najčešće brinuli simpatizeri NOB-a koji su nudili skrovište i hranu, i često to plaćali životom.

Osim ograničenog broja lekara, ograničeno je bilo i znanje većine njih. Biti lekar u miru svakako nije isto što i biti lekar u ratu – o principima trijaže, evakuacije i hirurške obrade rana većina njih znala je samo iz udžbenika, a prvi hirurški instrumenti su u lekarske i sanitetske torbe došli dosta kasnije. Kako je rat odmicao, pritisak na lekare postajao je sve veći, što ih je primoralo da se priuče i snalaze. Osim od domaćih hirurga, poput Isidora Papa i Danice Perović, ostali lekari – partizani učili su osnove ratne hirurgije od ratnih zarobljenika, poput doktora Đovanija Bave ili savezničkih lekara koji su dolazili na ispomoć.

Partizanska porodnišnica, Spodnji Hrastnik, Kočevski Rog, 1943. Izvor: Wikipedija

Za četiri duge i teške ratne godine, od rasutih i neorganizavnih pojedinaca, uspostavljen je čitav sistem protokola, odgovornosti i zaduženja, pokretnih i stacionarnih partizanskih bolnica, koje su do kraja rata, poput partizanske bolnice Franja, imale najsavremeniju opremu, rendgen aparate i strerilizatore, obučeni kadar i izdiferencirana bolnička odeljenja. Neke od njih imale su čak i – porodilišta.

Sa porastom broja oslobođenih teritorija, uvećao se i broj stacionarnih partizanskih bolnica, koje su mogle da pruže dugoročniji tretman i rehabilitaciju. Od 1943, možda najkrvavije ratne godine, otvorile su se i mogućnosti lečenja u savezničkim bolnicama, ili transporta u Italiju, nakon njene kapitulacije, što je omogućilo rehabilitaciju mnogih ranjenih, slabih i bolesnih boraca. Bolnice su postajale statičnije, a partizanske bolnice su sve češće koristile prostor, instrumente i osoblje „građanskih“ bolnica, koje su ostajale u zonama okupacije i koje nisu ozbiljnije bile pogođene ratnim dejstvima. Tako su, u slučaju bitke kod Batine 1944. ranjenici zbrinjavani u Somborskoj bolnici, a praktično ceo grad, naročito njegova ženska populacija, priključio se partizanskom sanitetu i stavio na raspolaganje lekarima.

„Bolnica – brže, brže, brže“

Kako je rat odmicao, tako je i pristup medicinskom znanju postajao sve sistematičniji. Znanje se nije prenosilo samo putem sanitetskih kurseva, gde su bolničarke dobijale i naprednija znanja, poput onih o propisnoj sterilizaciji instrumenata, posteljine i zavoja. Sanitetsko osoblje je tokom rata imalo i nekoliko konferencija, ne bi li uspostavili protokole lečenja, umanjili rizike i povećali šanse za preživljavanje svojim saborcima. Shvativši NOB kao izrazito nepravednu lekarsku specijalizaciju, doktori su postajali sve hrabriji – i kao profesionalci i kao humanisti. Od jednostavnijih hirurških intervencija koje su većinski vršene na početku rata, ozbiljnija organizacija saniteta i demokratičnija raspodela znanja, kao i stroži higijenski protokoli, doveli su i do pokušaja da se sprovode i komplikovanije operacije, poput laparatomija (otvaranja trbušne duplje), pa čak i neurohirurških zahvata.

Veliko ograničenje u hirurgiji tokom narodnooslobodilačkog rata bio je nedostatak sredstava i znanja za sprovođenje anestezije. U sanitetu NOB-a nije bilo nijednog lekara – anesteziologa, pa je preko 90% operacija sprovođeno bez anestezije. Osim hirurgije, partizanski lekari su morali da savladaju i osnove infektologije – sve veći broj obolelih od pegavog, ali i trbušnog tifusa, zahtevao je organizovanje izolacije (kada god je za to bilo mogućnosti), sprovođenje vrlo ograničene terapije i prevenciju dalje zaraze. U preventivi pegavog tifusa, najveći saveznik bile su obučene bolničarke i „partizansko bure“1– korisna lekcija iz Prvog svetskog rata i prve velike borbe sa pegavim tifusom.

Kada god nije bilo intenzivnih dejstava koja su zahtevala hitan, uglavnom hirurški, prijem ranjenika, lekari su radili na edukaciji ostalog sanitetskog osoblja, ali i stanovništva koje su sretali usput, pre svega o osnovima higijene, ne bi li se sprečilo širenje raznih zaraznih bolesti koje je u ratnim uslovima teško lečiti. Briga o zdravlju stanovništva i zdravih boraca ogledala se i u organizovanim imunizacijama, vakcinama koje su bile razvijene i dostupne u tom trenutku. Iako ne često, u partizanskim jedinicama bilo je i porođaja, što je zahtevalo i osnove znanja iz akušertva i ginekologije, mada je sanitetsko osoblje u ovim slučajevima moglo da se osloni na pomoć civilnog, naročito ženskog, stanovništva, iskusnog u asistiranju, s obzirom da je u to vreme bolnički porođaj predstavljao više izuzetak nego pravilo. U bolje opremljenim partizanskim bolnicama, uspostavljenim bliže kraju rata, sprovođene su i stomatološke intervencije.

Osim svojih odgovornosti, prema rečnima dr Gojka NIkoliša, ali i mnogih drugih učesnika narodonooslobodilačke borbe, sanitet je zaista „delio sudbinu sa borcima“. Tokom četiri godine rata, prema nepotpunim podacima, od preko 3000 lekara koji su se javili u partizanske odrede, poginulo ih je 213, zajedno sa 34 farmaceuta, 295 studenata medicine i 17 studenata farmacije, koji su zajedno činili sanitet NOB-a. Osim poginulih, poput dr Olge Popović Dedijer, dr Sima Miloševića i dr Mladena Stojanovića, mnogi lekari su tokom rata bili teško ranjavani, što je bio slučaj sa dr Sašom Božović i dr Rozom Papo.

Omladinke nose vodu za potrebe partizanske bolnice. Izvor: Muzej Istorije Jugoslavije / Wikipedia

U evakuacijama bolnica, teškim izvlačenjima ranjenika, kao i u njihovom lečenju i zbrinjavanju, najveći teret, a najmanje zasluga, ponele su žene. U sastav partizanskog saniteta ušlo je 319 lekarki, dok su većinu pomoćnog sanitetskog osoblja činile žene, koje su preuzimale funkcije bolničarki, referentkinja saniteta i političkih komesarki bolnice. One su često i same bile teško ranjavane, a mnoge od njih rat nisu ni preživele.

Na pitanje „kako su partizani pobedili“ ili još važnije „kako su izdržali i preživeli“ istorija ima mnoge odgovore – zahvaljujući strategijama, hrabrosti, mehanizmima regrutacije, sposobnim komandantima, proleterima, neustrašivosti… I svaki od ovih odgovora jeste tačan, ali je i nepotpun, sve dok se ne spomene i zasluga partizanske bolnice.

Scena iz filma „Bitka na Neretvi“, jugoslovenski partizanski film, 1969.

Predanim radom u neljudskim uslovima, partizanski sanitet i sve njegove članice i članovi, od hirurških ekipa do bolničarki, osim što su spasili hiljade života, uspeli su da mesto na kome se umire, transformišu u mesto na kome se preživljava. Preživljava uprkos svemu i zbog onih koje ni lekari – partizani nisu mogli da spasu.

  1. U Prvom svetskom ratu, tadašnje „srpsko bure“, koje je funkcionisalo po principu Kohovog lonca, služilo je za dezinsekciju i dezinfekciju odeće i posteljine iskuvavanjem na 100 stepeni, sa namerom da ukloni telesne vaši – prenosioce pegavog tifusa.
Prethodni članak

Odgovor na tekst „U Sofiji će se demonstrirati protiv rudnika u Bosilegradu“

Argentina u borbi za radna prava i penzije: vodenim topovima na demonstrante

Sledeći članak