U Srbiji je do danas, prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije Dr Milan Jovanović Batut protiv Covid-19 revakcinisano 1.751.924 ljudi. Najveći procenat vakcinisanih je u Beogradu, uzrasta od 60 do 69 godina, a najmanje mladih od 18 do 24 godine. Operativnim planom imunizacije predviđeno je da vakcinu primi oko 138.000 medicinskih radnika, a do 21. aprila je primilo nešto manje od polovine, pokazuje analiza CINS-a.
Prve vakcine u Srbiji je bilo moguće primiti od 24. decembra 2020. u nekoliko talasa otvorene imunizacije bez zakazivanja. Sudeći prema dostupnim podacima, vakcina u Srbiji nesporno ima ali nema dovoljno zainteresovanih za vakcinaciju. Javnost spekuliše da nije dovoljno učinjeno kako bi se stanovništvo informisalo i edukovalo o vakcinama, ali i da je tzv. antivakserima dato previše prostora u medijima. Kako bi ubrzala proces Vlada je nedavno svima koji se vakcinišu ponudila i 3000 dinara kao svojevrsnu nagradu.
Zašto imunizacija mora da se potplaćuje u zemlji u kojoj vakcina ima dovoljno? Ko u svemu tome politički profitira?
Povratak otpisanih
Iako su bolesti koje su danas uspešno iskorenjene vakcinama ubijale milione ljudi pre vakcinacije, otpor prema vakcinama je uvek bio prisutan i na momente izuzetno jak. Debata oko vakcinacije oduvek je bila veoma politička, kaže istoričar Malte Tisen za DW: „Kod vakcinacije se nikada ne radi samo o bockanju iglom, već uvek i o svetonazoru“. Tako je borba protiv vakcina uvek i borba protiv vlasti i borba protiv establišmenta, a danas sve češće i protiv farmaceutske industrije.
Iako Svetska zdravstvena organizacija navodi da vakcine sprečavaju između dva do tri miliona smrtnih slučajeva širom sveta svake godine, istovremeno se ispostavilo da nepoverenje prema vakcinama predstavlja jednu od prvih deset najvećih pretnji za svetsko zdravlje.
Savremeni antivakserski pokret se oslanja na tvrdnje Endrjua Vejkfilda o štetnosti vakcina protiv malih boginja, zauški i rubeola (MMR) i navodnom uzrokovanju autizma kod dece. Nakon inicijalnog teksta u kome su ove tvrdnje iznete, autoru je oduzeta lekarska licenca a objavljena su mnoga istraživanja koja opovrgavaju ove tvrdnje. Pa ipak, šteta je učinjena teprocenat vakcinisane dece MMR vakcinom godinama opada.
To je dovelo do toga da bolesti koje su smatrane iskorenjenim decenijama ponovo pogađaju sve kontinente, pa i one na kojima je vakcina široko dostupna – epidemija morbila, odnosno virusa malih boginja, izuzetno zarazne i opasne bolesti, se ponovo pojavljuje jer je procenat vakcinisanih opao. Taj trend, nažalost, prati i Srbija. Prema podacima Instituta za javno zdravlje Srbije uočljiv je znatan pad u pokrivenosti MMR vakcinom. Istraživanja o imunizaciji sa druge strane otkrivaju i uzroke. Pokazalo se da je znanje o imunizaciji među roditeljima veoma nisko.
Pa ko su sve antivakseri? Da li su to svi oni sumnjičavi prema vakcinama, oni koji imaju specifična pitanja, poput onih o mogućim efektima vakcine na ljude sa autoimunim bolestima ili istorijom anafilaktičkih šokova, ili oni koji na vakcine gledaju kao na „gubitak slobode“. Istraživanja pokazuju da je procenat „radikalnih“ antivaksera oko 1%. Mnogo veći procenat čine ljudi koji su neinformisani, neadekvatno informisani, sumnjičavi i neodlučni, s pravom uplašeni za zdravlje svoje dece ili sopstveno zdravlje.
Mnoge od tih sumnji oko vakcina uopšteno, pa i ovih protiv koronavirusa, je moguće otkloniti edukacijom, adekvatnim informacijama i medicinskim savetima. Iako se poverenje u lekare gubi, što pokazuje i progresivnan pad poverenja u medicinski deo Kriznog štaba tokom pandemije koronavirusa, da bi se ono pridobilo potreban je fokusiran i sistemski pristup koji podrazumeva transparentnost, adekvatno informisanje, edukaciju i promovisanje vakcina kao efikasnog načina borbe protiv zaraznih bolesti i u borbi za javno zdravlje.
I dok država zakazuje u svojoj osnovnoj funkciji za koju ima apsoltnu odgovornost – da se ozbiljno pozabavi edukacijom stanovništva, manjak informacija i znanja za političku dobit koristi antivakserski pokret.

Imunizacija kao politička igra
Paula Larson, istoričarka medicine sa Univerziteta u Okfordu koja proučava pokrete protiv vakcinacije, smatra da je pre čitavog veka, kada je Edvard Džener nakon otkrića mikroba Luja Pastera smislio prvu vakcinu protiv malih boginja, vakcinacija bila mnogo rizičniji poduhvat nego danas, ali je zaštita koju je pružala bila veća od rizika koje je nosila.
Danas antivakseri svuda u svetu, pa i kod nas, imaju veliki medijski prostor. Ovo je posebno važno imajući u vidu činjenicu da se veliki broj ljudi o vakcinama informiše upravo preko medija (televizija, internet ali i društvene mreže na kojima ne postoje nikakve sankcije za lažne vesti i dezinformacije). U Srbiji je u proteklih nekoliko meseci na televizijama sa nacionalnom frekvencijom bilo emisija u kojima su česti gosti ljudi koji (čak) baštine medicinski autoritet a koji istovremeno dovode u pitanje opravdanost i efikasnost vakcina protiv koronavirusa.
Na pretnju koju čine promoteri antivakcinalnog pokreta ukazao je i epidemiolog Predrag Đurić, koji je upozorio na to da istraživanja pokazuju da ovaj pokret u svetu zaradi godišnje oko milijardu dolara od prihoda sa Fejsbuka, Instagrama i Jutjuba: „Takozvani antivakseri koji deluju onlajn svrstavaju se u četiri grupe. Profesionalni antivakseri, koji rade sa punim radnim vremenom plasirajući dezinformacije o vakcinaciji, dosegnu 12 odsto onih koji prate antivakcinalni pokret. Oko polovine pratilaca su dosegnuti od strane preduzetnika kojima je osnovni cilj da, plasirajući dezinformacije o vakcinama, prodaju svoje proizvode. Treću grupu čine teoretičari zavera, a četvrtu, najmalobrojniju, svi ostali“.
On je takođe ukazao na to da se antivacinalni pokret radikalizovao, da je „anticivilizacijski, konzervativan, često klerikalan i ultradesničarski“: „Iako su radikalni i nasilni antivakseri najvidljiviji, njih ne treba mešati sa najčešće roditeljima koji, s pravom, brinu o zdravlju svoje dece i traže više informacija, objašnjenja, činjenica, kako bi doneli informisanu odluku“, kazao je Đurić.
Ekstremističke desničarske grupe i u svetu koriste malobrojne reakcije na vakcine kako bi manipulisali i širili dezinformacije o štetnosti vakcina. Preko te teme oni kritikuju establišment, nacionalne vlade, farmaceutsku industriju, političare, tvrde da su vakcine sredstvo kontrole stanovništva, prave od sebe žrtve i spasitelje jer tobože otkrivaju svetske zavere i istine. Taj žrtvenički položaj se dodatno ojačava ukoliko zaista dođu u situaciju da država odreaguje. Nije retkost da političari sa desnog političkog spektra zloupotrebljavaju ovu izuzetno osetljivu temu kako bi se okoristili o roditeljski strah ili neodlučnost onih koji nisu informisani na adekvatan način. Takve zloupotrebe smo mogli da čujemo od svetskih političara poput Trampa ili Bolsonara, a kod nas kod različitih političara i političarki, čak i onih koji dolaze i iz medicinske struke. Posledice takvog političarenja koje podrazumeva zloupotrebu ovako važne teme i javnog zdravlja zarad sitnih političkih poena su dalekosežne.
Ono što teoretičari/ke koji istražuju pokrete protiv vakcinacije tvrde jeste da ljudi činjenice utemeljene u nauci često ne odbacuju zato što ih smatraju pogrešnim, već nebitnim – jer ljudima mnogo više znače individualne priče nego statistika. Tako se u antivakcionalnom diskursu najčešće ne priča o važnosti i medicinskim i epidemiološkim razlozima nošenja maski u sred epidemije, već se nošenje maski interpretira iz političke perspektive – otud su „brnjičari“ oni koji prate zvanične preporuke i štite sebe i ljude oko sebe noseći masku jer su slepi pratioci vlasti.

A zašto je vakcinacija važna?
Zbog manjeg procenta vakcinacije dece MMR vakcinama, male boginje se ponovo pojavljuju. Udruženje pedijatara Srbije je procenilo da je stopa vakcinacije protiv morbila u Srbiji opala za čak 25 do 30 odsto u toku pandemijske 2020. godine. Pre samo nekoliko godina je od malih boginja u Srbiji umrlo petnaestoro najviše među decom do pet godina.
Kolektivni imunititet je efekat koji se javlja ukoliko veći deo populacije ima imunitet protiv neke infektivne bolesti. Procenat populacije koji istovremeno treba da ima imunitet da bi se moglo pričati o kolektivnom imunitetu zavisi od zaraznosti same bolesti, ali on u principu mora biti visok. Za izuzetno zarazne bolesti poput morbila, procenat imunizacije mora biti veći od 95%, dok je kod gripa dovoljan i niži procenat.
Zbog čega je važno da se vakcinišemo? U svakoj populaciji postoje oni koji ne smeju da prime vakcinu, a kojima bi infekcija virusima donela izuzetne komplikacije pa čak i životnu ugroženost. Vakcine nekad ne smeju da primaju deca sa jakim alergijskim reakcijama na neki od sastojaka vakcina, onkološki pacijenti ili oni koji čekaju transplantaciju nekog organa. Ukoliko se pojavi epidemija neke bolesti, bebe, stare osobe, oni koji nisu mogli da prime vakcinu iz bilo kog razloga su u riziku od infekcije. Vakcinacijom štitimo upravo ugrožene grupe.
Iako nadležni i članovi Kriznog štaba govore da će Srbija sa tri i po miliona vakcinisanih građana steći uslove za kolektivni imunitet protiv koronavirusa, sa tom ocenom se ne slažu svi epidemiolozi jer, kako kažu, na kolektivni imunitet utiču i brojni drugi faktori – koliko ima onih koji su preležali bolest, koliko dugo traje njihov imunitet, ali i kakve se mere sprovode i uz dovoljan broj imunizovanih građana i građanki.
Šta nam na kraju ostaje? Da se nadamo da će 3000 dinara biti dovoljno da se ljudi vakcinišu u većem procentu? Ova epidemija je pokazala sve rizike koje sa sobom nosi sistemsko zanemarivanje edukacije, neulaganja u zdravstvo, obrazovanje i nauku, otvaranje prostora za nadrilekare i popularne ličnosti koji iznose upitne tvrdnje i smatranja o nečemu što ima direktan uticaj na javno zdravlje. Dok desničari svih provenijencija zadovoljno trljaju ruke jer im ova tema može doneti neku vidljivost i simulaciju bavljenja politikom, bolesti koje smo iskorenili se vraćaju a ljudi umiru.
Vakcinišite se.