
Da li odluka Ustavnog suda u slučaju Dobrile Petrović ima potencijal šireg društvenog značaja?
Ustavni sud je u odluci koju je doneo povodom postupka prinudnog iseljenja Dobrile Petrović ponovio ranije zauzeti stav da je „dom“ autonoman koncept koji zavisi od postojanja čvrstih i trajnih veza koje neko lice ima sa prostorom koji je u pitanju, bez obzira na zakonitost korišćenja tog prostora. Time je sud ponovio ranije dobro uspostavljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava u slučajevima koji se odnose na prinudna iseljenja ili povrede prava na dom.
Prihvatajući da se radi o povredi prava na dom, Ustavni sud je u svojoj odluci istakao da su redovni sudovi dužni da odredbe merodavnog prava primenjuju i tumače u skladu sa odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Kako su u slučaju Dobrile Petrović redovni sudovi koji su odlučivali o osnovanosti tužbenog zahteva kojim je traženo njeno iseljenje, propustili da cene argumente koje je ona isticala a koji se odnose na činjenicu da je iseljenje nezakonito mešanje u njeno pravo na poštovanje doma, te da su u ovom slučaju redovni sudovi propustili ne samo da cene argumente o zakonitosti mešanja u pravo na poštovanje doma, već i pitanja srazmernosti i opravdanosti takvog mešanja, Ustavni sud je utvrdio povredu njenog prava garantovanog članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ono što je posebno zanimljivo u ovom predmetu je činjenica da je Ustavni sud iskoristio priliku da ponovi svoj stav koji se odnosi na direktnu primenu ratifikovanih međunarodnih ugovora koji štite ljudska prava. Dodatno je značajno istaći da se čini da Ustavni sud ovaj stav zauzima isključivo u slučajevima kada se građani, odnosno podnosioci ustavne žalbe pozivaju na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
U nekim ranijim slučajevima, kada su se građani obraćali Ustavnom sudu usled povrede prava na adekvatno stanovanje koje je garantovano članom 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud je odbijao ustavne žalbe ne nalazeći da je prinudnim iseljenjem došlo do povrede ovog prava.
Posebno je značajno istaći da su se ovi predmeti u kojima su podnosioci žalbe isticali argumente o povredi čl. 11 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koji garantuje pravo na adekvatno stanovanje kao deo prava na adekvatan životni standard, odnosili na prinudna iseljenja neformalnih romskih naselja i posebno ugroženih Roma i Romkinja koji žive u ovim naseljima.
U tom smislu, ili je Ustavni sud zauzeo stav da se direktno primenjuje isključivo Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava, ne uzimajući u obzir obaveze koje Srbija ima prema Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ili je propustio da posebno ceni stambenu i socijalnu ugroženost Roma i Romkinja u gorepomenutim predmetima. Bilo kako bilo, imajući u vidu dosta ograničenu praksu Ustavnog suda u predmetima koji se tiču prava na stanovanje, za konkretnije zaključke i dobro utemeljene analize prakse ovog suda, potrebno je više vremena koje će doneti i nove odluke po ovim pitanjima.
Vraćajući se na teren predmeta koji se ticao prinudnog iseljenja Dobrile Petrović, važno je napomenuti da je ova odluka ohrabrujuća za sve građane koji se nalaze u sličnoj situaciji kao podnositeljka ustavne žalbe u ovom slučaju, kao i da može biti korektiv nekim od dobro dokumentovanih povreda prava na stanovanje kojima svedočimo poslednjih petnaestak godina.
Za potencijalno širi društveni značaj ove odluke Ustavnog suda, neophodno je dalje razvijanje prakse ovog suda ali i češće korišćenje svih raspoloživih pravnih lekova u slučajevima koji se odnose na prinudna iseljenja, bilo da su to ona koje se tiču građana koji su imali kredite u švajcarcima, građane koji su žrtve prevara ili onih koji žive u socijalnim stanovima ili neformalnim naseljima.