Radikalna ranjivost: 15. Kondenz – Festival savremenog plesa i performansa je otvoren

„Želimo da iz svoje pozicije progovorimo o tome koliko smo svi radikalno ugroženi i koliko je u redu da pokažemo svoju osetljivost, svoje slabosti, ali i svoju strast da ne odustanemo“, iskaz je Marijane Cvetković, ko-kustoskinje Kondenz festivala koji traje do 30. oktobra.

Sinoćnim predavanjem „Zamagljena pozadina: Crni performans kao politička ontologija“ Tomasa De Franca (Thomasa DeFrantza), koreografa i teoretičara iz Njujorka, u Magacinu (Kraljevića Marka 4) počeo je ovogodišnji 15. Kondenz – Festival savremenog plesa i performansa, u organizaciji Stanice Servisa za savremeni ples.

Ovo izlaganje o crnom performansu (Black Performance) otvara tematsku kompleksnost ovogodišnjeg programa festivala ukazujući na značaj umetničkog delovanja kojim se „razmatraju politička zajedno sa pitanjima estetske vrednosti, veštine, prakse i stručnosti, kao i pitanja stvaranja zajedničkog (commons) u performansu, nastalog iz radikalnog brisanja crnih (i drugačijih) ljudi iz prihvaćenih oblika „ljudskog koji mnogima omogućavaju da se okupe na mestima zajedničkih i bliskih ranjivosti“, objašnjeno je u najavi festivala.

U svojoj kustoskoj izjavi, Marijana Cvetković je istakla da se kroz raznolikost programa koji obuhvata predstave, predavanja, prezentacije i razgovore, pokušava otvoriti prostor za progovaranje iz sopstvene pozicije, „pozicije nezavisne plesne scene, pozicije pojedinaca koji biraju da rade na toj sceni, pozicije kolektiva koji se bori da održi i sačuva kolektivni duh, pozicije građana u društvu koje se raspada po svim šavovima“ o tome „koliko smo svi radikalno ugroženi i koliko je u redu da pokažemo svoju osetljivost, svoje slabosti, ali i svoju strast da ne odustanemo“.

Tako se, ovim festivalom, otvara prostor u „backstage“ izvođenja, u kojem se pokazuje kako lokalna plesna scena razmišlja, kako se bori, i kako, prema rečima Cvetković, predlaže, izmišlja, stvara i pregovara:

„Posle toliko godina, više je nego očigledno da umetnost koju u ovom stvorenom prostoru gledamo, stvaramo, delimo, pozivamo, zapravo, očajnički pokušava da ukaže baš na tu ranjivost, bilo da koristi jezik (radikalne) osećajnosti, čulnosti, emotivne ranjivosti ili okretanja ka afektivnom, bilo da govori direktno politički i aktivistički, angažovano i adresirajući konkretne društvene i političke pojave i procese.“

Ovogodišnji festival je posvećen važnim feminističkim protagonistkinjama u svetu izvođačkih umetnosti 20. veka, Lusindi Čajlds („Works in Silence”) i Katalin Ladik („U.F.O. – Hommage to Katalin Ladik“ Irene Z. Tomažin i Jule Flierl).

Teme ranjivosti i osetljivosti se preispituju i kroz radove „O iscrpljivanju ili plutanje van sopstvenih granica“ Marka Pejovića, „Ranjiva tijela“ Ane Jelušić, „Zašto ne(?)“ Igora Koruge i Ivane Kalc, „Tranca“ Tiaga Granata (Thiago Granato) i povezuju se sa faminističkim osnaživanjima kroz performanse: „To speak light pours out“ Kejt Mekintoš (Kate McIntosh) i „The sound they make when no one listens“, Tiago Granata.

„Zašto ne(?)“, Igor Koruga i Ivana Kalc. Foto: Karlo Čargonja.

Zanimljivo je i da je ove godine pokrenuta saradnja tri različite manifestacije koje se organizuju tokom oktobra u Srbiji. One javno apeluju da je neophodno da se u kulturi sarađuje, da se bude solidaran sa drugima i da se dele resursi koji su na raspolaganju. Zajedno sa Kondenzom, Oktobarski salon (Kulturni centar Beograda) i Memorijal „Nadežda Petrović“ (Galerija Nadežda Petrović, Čačak), kako stoji u najavi, žele da svojim primerom pokažu kako je važno da se neguje i jača saradnja između javnog sektora u kulturi i nezavisne kulturne scene i „da tim gestom ukažu na potrebu svih umetnika i kulturnih radnika da se udruže i ne dozvole podele koje im se neprekidno nameću“.

V.K.

Prethodni članak

Izmene modela dualnog obrazovanja: Napredak ili normiranje postojećeg stanja?

Solidarnost sa protestima u Iranu – 100 hiljada ljudi na ulicama Berlina

Sledeći članak