Restauracija kapitalizma

foto: Marko Miletić
foto: Marko Miletić

​Procesi privatizacije agrara, javnih preduzeća, promene u modelu finansiranja visokog obrazovanja i promene u sistemu penzionog i invalidskog osiguranja, te problem eksploatacije prirodnih resursa u kontekstu restauracije kapitalizma i dominacije(neo)liberalnih deregulacija jesu tema publikacije „Bilans stanja – doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“. Serija razgovora potaknutih ovom, nedavno objavljenom, publikacijom biće organizovana tokom decembra u nekoliko gradova u Srbiji.

Prenosimo deo predgovora iz publikacije “Bilans stanja – doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji” (PDF) koji je za ovu priliku skraćen uz dozvolu autora.

 

[…] Socijalizam i kapitalizam, kao društveno-ekonomske sisteme, možemo posmatrati na različitim nivoima apstrakcije. Na najvišem nivou apstrakcije, koji je i inače najprisutniji u javnom diskursu, dolazi do specifične redukcije kompleksnih pojava. Ovakva interpretacija, pre svega, sugeriše da postoji nekakav čist, pravi, istinski kapitalizam, kao i da je socijalizam bio jedan uniforman sistem. Ipak, ove društveno-ekonomske formacije je potrebno sagledavati detaljnije, u njihovim konkretnim, istorijskim pojavnim oblicima. Ako krenemo ovim putem, već na prvom koraku susrešćemo se sa ogromnim izazovom. Kapitalizam je, kao sistem u stalnoj transformaciji, samo tokom XX veka doživeo ogromne promene. Prošavši kroz dva velika krizna perioda ovaj društveno-ekonomski poredak je, naizgled, obišao pun krug – od nesputane tržišne konkurencije i brutalne eksploatacije radništva, preko perioda države blagostanja oličenog u jakom državnom intervencionizmu i redistribuciji bogatstva ka najsiromašnijima, do neoliberalnog prestrojavanja, kojem danas svedočimo, baziranog na totalnoj privatizaciji javne infrastrukture i distribuciji bogatstva ka najbogatijima. Ni kada govorimo o socijalizmu situacija nije mnogo drugačija, a možda je čak i kompleksnija. Ako zagrebemo ispod površine, možemo uočiti čitav niz kvalitativnih razlika između realnopostojećih socijalističkih društava Istočne Evrope.1 I ne samo između socijalističkih društava, već je i unutar svakog pojedinačnog moguće pratiti dinamiku i specifične promene koje su se kroz istoriju odigravale. Krenemo li još dublje u analizu, unutar svakog posebnog tipa socijalizma možemo razlikovati čitav niz faza kroz koje su ova društva prolazila. Period neposredne revolucije, kao period dramatičnog restruktuiranja društva, verovatno je i najdinamičniji, ali ni kasnija dešavanja nisu ništa manje uzbudljiva. U Jugoslaviji su, primera radi, tokom godina sprovođeni različiti programi političkih i ekonomskih reformi u vidu uvođenja samoupravljanja, postepene liberalizacije i decentralizacije, kao i realizacije različitih oblika planiranja, itd.

Koja je onda to konstanta koja nam omogućava da ova društva definišemo kao kapitalistička ili socijalistička? Mogli bismo reći da su u pitanju logike društvene reprodukcije, odnosno sami temelji na kojima se društvo zasniva. Ako posmatramo idealnotipski, logika kapitalističkog načina društvene reprodukcije bazira se na profitu – sva dobra i usluge proizvedene u ovom sistemu primarno su namenjene razmeni na tržištu. U socijalizmu, logika društvene reprodukcije bazira se na proizvodnji zarad zadovoljenja ljudskih potreba.2 Dakle, dok u kapitalističkom načinu proizvodnje postoji imperativ prometne vrednosti, u socijalističkom je prisutan imperativ upotrebne vrednosti.3

 

[…] Na ovom mestu je potrebno još jednom podvući da socijalistički sistem, kao razvijen, organski sistem u svom totalitetu, nikada nije uspostavljen. To ne znači da socijalizam nije postuliran kao cilj i da njegovi elementi (ideološki, ali i materijalni) nisu prožimali društvenu stvarnost Jugoslavije. Ipak, „kako bi se socijalizam razvio u organski sistem, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju mora istisnuti privatno vlasništvo; radničko upravljanje mora da smeni despotizam na radnom mestu; i proizvodna aktivnost zasnovana na solidarnosti i zajedništvu mora podrediti pojedinačne interese. Ali, takođe, stara država mora biti prevaziđena i zamenjena novim organima, koji neguju uporedo i promenu okolnosti i samopromenu ljudi“ (Lebovic, 2014b: 20). Dakle, potrebno je uspostaviti a) društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, b) društvenu proizvodnju organizovanu od strane radništva, a sve to u cilju c) zadovoljenja zajedničkih potreba (Lebovic, 2014b: 11-12). U Jugoslaviji je implementiran ograničeni deo ovog triptiha. Postojalo je institucionalizovano društveno vlasništvo, a samoupravni elementi, u svom rudimentarnom obliku, omogućili su participaciju radništva u upravljanju proizvodnjom, doduše, u vrlo suženom formatu. Sa druge strane, potrebe društva nisu bile društveno posredovane, već su diktirane centralizovanim planom. Pored toga, reprodukcija elemenata kapitalizma koja se ogledala u odnosima konkurencije i atomizacije, hijerarhijskoj strukturi na radnom mestu i ograničenoj mogućnosti participacije u donošenju odluka, rezultovali su razgradnjom solidarnih principa i protežiranjem partikularnih interesa.

Na delu su bile različite logike društvene reprodukcije koje ne egzistiraju autonomno, odvojeno jedna spram druge, već su u odnosu interakcije. One se prožimaju i međusobno iskrivljuju, pa nijedan mehanizam regulacije nije egzistirao u svojoj najčistijoj formi. „Umesto da ova kombinacija dozvoljava najbolje, posledica može biti sve najgore iz oba sistema. Upravo zbog toga što postoji protivrečna reprodukcija između različitih setova proizvodnih odnosa, interakcija sistema može generisati krize, neefikasnosti i iracionalnost koja se ne može pronaći ni u jednom sistemu u njegovom čistom obliku“ (Lebovic, 2014b: 23). Umesto podređivanju svih elemenata starog društva socijalističkim produkcionim odnosima, recepti za rešavanje društvenih i ekonomskih problema su se homeopatskom metodom izlečenja infekcije kretali u pravcu popuštanja barijera tržištu, odnosno sve većem otvaranju uticajima kapitalističkih regulatornih principa (Lebovic, 2014b: 21).

Ishodište dinamike jugoslovenskog socijalizma bila je kapitalistička restauracija. Njen institucionalno-normativni okvir, između ostalog, ogleda se u reverzibilnom procesu razvlašćivanja društva od poseda nad infrastrukturom i proizvodnim kapacitetima. Nova ekonomska stvarnost podrazumeva i temeljne promene u organizaciji rada, ukidanje samoupravnih organa i novi oblik preraspodele dohotka. Profitno orijentisana proizvodnja ukinula je ideološke matrice koje su zagovarale princip preraspodele i egalitarnosti. Sada se proizvodi samo za račun profita novih vlasnika nekada društvenih preduzeća. Na političkom planu centralistički model upravljanja menja se uvođenjem višepartijskog sistema. Za razliku od Zapadne Evrope u kojoj se (neo)liberalna logika nameće odozgo, uz jasan i konstantan otpor od strane radničke klase,4 u postsocijalističkim zemljama ona se pojavljuje kao deo političkog predloga koji je predstavljao alternativu krizi iz 1980-ih u koju je socijalističko društvo zapalo. Ova kriza je interpretirana kao posledica same socijalističke privrede, pa je alternativa u vidu prelaska na kapitalizam imala podršku i u širim društvenim slojevima.5

Institucionalni ambijent u svim zemljama jugoslovenskog nasleđa je gotovo istovetan. Vidljive su posledice duboke i dugotrajne ekonomske devastacije, praćene negativnim procesima i u svim ostalim sferama društva. Proces kapitalističke restauracije se, pored brutalnog rata, odvijao i u onim standardnim okvirima (neo)liberalne recepture što je podrazumevalo privatizaciju društvenih preduzeća i povlačenje države iz sfere socijalnih davanja.

U Srbiji je tokom 1990-ih godina proces restruktuiranja privrede i društva bio obeležen turbulentnim periodom oružanih sukoba i sankcija. U takvom kontekstu, normativno-institucionalna rešenja su potražena u snažnoj regulaciji države pri čemu se nakon prvog talasa privatizacije renacionalizuju vitalni sektori industrije. Ipak, ovo ne treba dovoditi u vezu sa eventualnim socijalističkim tendencijama tada vladajuće političke garniture. Ako je režim isprva nominalno zagovarao tržišni socijalizam, vrlo brzo ovaj unutrašnje protivrečan koncept otkriva svoje pravo lice transformacijom društva „u skladu sa kriterijumima funkcionalne tržišne privrede i institucijama nacionalne građanske države. Povratak ekonomske uloge države je bio pragmatična reakcija na haos koji je izbio nakon pokušaja restauracije kapitalizma i međunarodne izolacije. Dakle, očuvanje državnog vlasništva i nove nacionalizacije nisu sprovedene sa ciljem povratka u stari sistem“ (Musić, 2014: 22). Autoritarni etatistički mehanizmi regulacije odozgo, praćeni su deregulacijom na nižim nivoima društvene strukture. Nemogućnost da zadovolji osnovne potrebe stanovništva, čak i one najosnovnije, egzistencijalne, država je kompenzovala de facto dopuštanjem funkcionisanja crnog tržišta koje je kako-tako olakšavalo život u periodu socijalne katastrofe izazvane sankcijama međunarodne zajednice. Ovakva deregulacija imala je i funkciju omogućavanja konstituisanja delova nove buržoazije i generisanje mase novca putem kriminalnih aktivnosti kojim je ekspropriatisan društveni kapital.6

Nakon prekompozicije vlasti na političkoj sceni 2000-ih godina, ukidanja poslednjih tragova međunarodnih sankcija Srbiji i potpunog otvaranja za uticaje međunarodnog tržišta, implementiran je agresivan institucionalni okvir kapitalističke restauracije. Legitimizacijsko uporište su nove vlasti, između ostalog, crpele iz finasijske i političke podrške zapadnih kapitalističkih centara. Liberalizacija tržišta se isticala kao opšte rešenje i lek za sve probleme ekonomskog, političkog i socijalnog razvoja. Samim tim, u reforme se uplovilo sa maštarijom kako će (neo)liberalna restrukturacija, po samoj logici stvari, dovesti do opšteg ekonomskog napretka i socijalne ravnoteže. No, puna restauracija kapitalizma nije rešila nijedan egzistencijalni problem stanovništva, već upravo suprotno – na delu je potpuna socijalna devastacija većine stanovništva u okviru matrice (neo)liberalizma.

Posle strmoglavog pada, nivo BDP-a iz 1989. godine, koja predstavlja tačku preloma, od svih bivših jugoslovenskih zemalja, prva je dostigla Slovenija (1998. godine), dok za zemlje poput Srbije ili Makedonije nema naznaka da će uspeti da dobace do tog nivoa u skorijoj budućnosti. Bolja pozicija Slovenije, izmeđuostalog, uslovljena je jakim sindikatima, postepenom privatizacijom i sporijom deindustrijalizacijom u odnosu na druge postsocijalističke zemlje – banke, sektor javnih usluga i deo infrastrukture ostali su u državnom vlasništvu, a nizak kurs lokalne valute omogućio je konkurentnost domaće robe na međunarodnom tržištu. „Slovenija u razdoblju od 1991. do 2004. nije bila u boljem položaju od ostalih postsocijalističkih zemalja zbog svoje spretnosti u prilagođavanju na kapitalizam, nego zbog toga što je očuvala više socijalističkih elemenata“ (Krašovec, 2013). Najveći broj drugih „postsocijalističkih“ zemalja prelazak na kapitalizam sproveo je putem „šok terapije“.

Srbija danas zaostaje za jednu trećinu BDP-a u odnosu na 1989. godinu što je pokazatelj izuzetno niske privredne aktivnosti.7 Pad industrijskog udela u strukturi privrede Srbije je očigledan. Industrijski proizvodni kapaciteti su u razdoblju 1990-ih i 2000-ih pali za više od 60%, a udeo industrije u BDP-u se smanjio sa 31% na 15%. U istom ovom periodu, broj radnika i radnica u industrijskoj proizvodnji je opao sa 1,03 miliona na 0,3 miliona. Uništena privredna infrastruktura velikih društvenih preduzeća rezultovala je ogromnim socijalnim troškovima izraženim u porastu nezaposlenosti, a samim tim i velikom porastu siromaštva. „Industrija je prestala da bude ‘vodeća privredna delatnost’ u strukturi (…) privrede; umesto novih radnih mesta ona masovno uvećava kontigent nezaposlene radne snage“ (Božić, 2009: 434). Mnoge grane drastično su smanjile proizvodnju, a neki sektori su praktično nestali. Privreda se restruktuira tako da njome počinje da dominira sektor usluga.

[…] U situaciji u kojoj je industrija gotovo uništena, javni sektor i dalje relativno obiman,8 a kreditno zaduživanje veliko, u manjoj ili većoj meri (neo)liberalno orijentisane vlade okreću se dodatnoj privatizaciji – onoga što je preostalo da se privatizuje – ne bi li se donekle smanjili budžetski deficiti. Prodaju se ili na višegodišnji zakup daju različiti resursi poput rudnika, šuma, izvorišta, gradskih površina, itd. Eksploatacija prirodnih resursa često nije praćena odgovarajućim standardima pa troškovi sanacije ekoloških šteta u perspektivi mogu prevazići budžetsko prihodovanje.9 Sa druge strane, u kontekstu dominacije (neo)liberalne ideologije, javni sektor nalazi se pod konstantnim pritiskom. Najčešće se ističe da je ovaj sektor privrede „parazitski“, da troši previše budžetskog novca, te da je javne usluge, radi efikasnijeg funkcionisanja, potrebno prepustiti tržištu.10 Država se, dakle, gotovo potpuno povlači iz uloge obezbeđivača dobara i usluga i, vođena (neo)liberalnim uputima, pojavljuje kao aktivni agent koji autoritarnom intervencijom uspostavlja „povoljnu ekonomsku klimu“ u kojoj tržište nastavlja da reguliše proizvodnju i raspodelu.

  1. Najočiglednija je razlika između sovjetskog i samoupravnog socijalizma koji je postojao u Jugoslaviji. Ipak, razlike između socijalizama bile su prisutne i unutar samog lagera, odnosno bloka zemalja nad kojima je nakon 1945. godine dominirao SSSR.
  2. Ovde treba naglasiti da ljudske potrebe ne postoje kao univerzalna i transistorijska kategorija već su uvek konstruisane društveno-istorijskim kontekstom.
  3. O ovome više u: Lebovic, Majkl A. 2014a. Put ka ljudskom razvoju: kapitalizam ili socijalizam? Beograd: Centar za politike emancipacije.
  4. Iako taj otpor najčešće nije artikulisan radikalnijom antikapitalističkom politikom, već pre svega ima defanzivni karakter oličen u borbi protiv rezova i privatizacije javnog sektora, generalno mera štednje.
  5. Primera radi, čak i sindikati, koji predstavljaju osnovni vid organizacije radništva, ne preispituju sam koncept privatizacije i eventualno iznose zahtev da ona bude „poštena“, šta god se pod tim podrazumevalo (Vidi više u: Novaković, 2013: 36)
  6. Važno je naglasiti da strukturne razlike između „legalno“ i „nelegalno“ stečenog novca kojim se inicijalno pokreće kapitalistička proizvodnja nisu od prevelikog značaja za makroanalizu sistema. Takođe, treba dodati da su zakoni u krajnjoj instanci uvek konstituisani u skladu sa logikom dominantnog sistema koji nastoji legitimisati i legalizovati postojeće stanje. U tom smislu, onima koji nisu u mogućnosti da se uključe u tokove sistema, legalni kanali (napredovanja) često nisu dostupni pa se koriste onim nelegalnim. No, u slučaju konkretne restauracije kapitalizma na području Srbije, bitno je podvući da je u nedostatku dovoljne mase novca na unutrašnjem planu, kao i u situaciji kada je sistem zatvoren za upliv novca iz vana, bilo nužno na svaki mogući način omogućiti akumulaciju sredstava kojima bi privatizacija bila izvršena.
  7. Okretanje od socijalističke ka kapitalističkoj proizvodnji znači da se za centralne parametre uspešnosti jedne ekonomije uzimaju profitabilnost i stopa rasta BDP-a. Ipak, nijedna od ove dve stavke ne može pokazati nivo životnog standarda stanovništva – možemo imati visok procenat rasta BDP-a, a ujedno i porast nejednakosti, nezaposlenosti, srozavanje socijalnih i ekoloških standarda ili, pak, visoku profitabilnost po cenu drastičnog smanjenja nadnica i poreza pa samim tim i socijalne zaštite.
  8. Obimnost javnog sektora se ovde uzima u obzir samo u odnosu spram prihodovanja državnog budžeta, u smislu da devastirana privreda ne uspeva da proizvede dovoljno sredstava koja bi omogućila nesmetano funkcionisanje javnog sektora i svih njegovih aspekata u neophodnom obimu. Treba istaći da, kada je u pitanju broj radnika i radnica koje upošljava, javni sektor, u pojedinim delovima, karakteriše potkapacitiranost. Iako se poređenjem broja zaposlenih u javnom sektoru sa ukupnom sumom radno angažovanog stanovništva može ustanoviti da u njemu radi oko 45% ukupnog broja zaposlenih, „ovakvo poređenje prikriva važnu činjenicu – javni sektor nije sam po sebi prevelik, već je ukupan broj zaposlenih premali, jer je više od polovine radno sposobnog stanovništva nezaposleno. Ukoliko se primeni drugačiji metod, pa se broj zaposlenih u javnom sektoru dovede u vezu sa stanovništvom koje je u radno aktivnom dobu, dobija se brojka od 16,9 procenata. Radikalno drugačija slika se dobija kada se to dovede u odnos sa ukupnim stanovništvom: prema podacima iz 2012., udeo zaposlenih u javnom sektoru sa javnim preduzećima iznosi 7,6% od ukupnog stanovništva, dok je u Hrvatskoj i Crnoj Gori taj broj veći za jedan procenat, u Sloveniji za dva, kao i u Britaniji i Poljskoj. Prema istim podacima, u Srbiji u obrazovanju radi 1,95% ukupnog stanovništva, dok je evropski prosek 3,46%; u zdravstvu i socijalnoj zaštiti radi 2,24%, a evropski prosek je 4,74%“ (Vuković, 2014).
  9. Kao aktuelne primere možemo navesti insistiranje na omogućavanju eksploatacije nikla ili naprasnu obuzetost uljnim škriljcima.
  10. Dodatan problem predstavlja i to što državne institucije i preduzeća – i ona koja se bave proizvodnjom usluga i ona koja se bave proizvodnjom dobara – često bivaju iskorišćena od strane kadrova političkih partija koji se postavljaju na upravljačke pozicije koje se dalje koriste za ličnu i partijsku dobit. Ovakav oblik eksploatacije javne imovine nije retkost. Ipak, moramo naglasiti da se na korupciju ne može gledati kao na centralni problem naših društava. Iza korupcije stoji logika profita i lične koristi. Ona predstavlja osnovu kapitalizma koja ne prepoznaje javna dobra ili javni interes.
Prethodni članak

Rehabilitacija Milana Nedića kao strukturno prilagođavanje kapitalizmu

Protest kao pretnja

Sledeći članak