Na poziv udruženja ULUS, u nedelju 18. oktobra, organizovan je skup podrške umetničkoj grupi Momci i galeriji Stara kapetanija ispred paviljona Cvijeta Zuzorić, nakon čega je usledila tribina o stanju umetničkih sloboda i rastućem nasilju nad neistomišljenicima. Okupljenima su se obratili Martin Erdeš (UO ULUS-a), Vahida Ramujkić (članica UO ULUS-a), Radivoje Marković (član UO ULUS-a), istoričarka umetnosti Milica Pekić (ispred Asocijacije NKSS), umetnice Anita Bunčić Četnik, Milena Putnik, Tanja Ostojić, karikaturista Dušan Petričić i umetnik Marko Lađušić.
Nekoliko desetina okupljenih ispred Cvijete je nosilo transparente kojima se traži prestanak desničarske cenzure i poboljšanje položaja radnica i radnika u kulturi.
U nedelji pre protesta desio se svojevrsni „rat saopštenjima“ između Ministarstva kulture i različitih udruženja i organizacija u kulturi. U svom prvom saopštenju Ministarstvo je osudilo i izložbu koristeći se neprimerenom terminologijom označavajući prizore na crtežima „patološkim“, „devijacijom svesti“, nazivajući izložbu i njen sadržaj „podzemljem ljudskog duha“. Ovo je izazvalo niz reakcija.

Rat saopštenjima
Na ovo saopštenje Ministarstva reagovale su radnice i radnici iz oblasti mentalnog zdravlja tako što su pokrenuli peticiju sa ciljem skretanja pažnje na neprimerenost procenjivanja bilo čijeg stanja svesti i/ili duha od strane Ministarstva kao i na ogromnu štetu i stigmu koja se nanosi osobama koje žive sa mentalnim teškoćama:
Korišćenjem tih termina kao uvreda i načina diskreditacije, što predstavlja diksriminativno ponašanje regulisano zakonom, naštećuje se i ugledu struka koje se bave fenomenima mentalnog zdravlja. Takođe se šalje veoma negativna poruka i slika o načinu na koji se osobe mogu diskreditovati putem zloupotrebe psiholoških i psihijatrijskih fenomena. Predstavnici navedenih struka oštro osuđuju ovakav rečnik i nastup predstavnika javne, državne institucije koje je u službi svih građana, pa tako i onih koje svojim ponašanjem stigmatizuju i diskriminišu, i poziva nadležne da preuzmu odgovornost i povuku svoju izjavu, te da u budućnosti ne čine slične greške, navodi se u njihovom saopštenju.
Na saopštenje Ministarstva reagovali su i Asocijacija Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS), Udruženje likovnih umetnika Srbije (ULUS) i Savez udruženja likovnih umetnika Vojvodine (SULUV) podsećajući na istorijski primer narativa o „degenerisanoj umetnosti“ u Nemačkoj 1937. godine, osvrćući se na odgovornost javne institucije kao što je Ministarstvo u ovakvoj situaciji:
Ovakvim saopštenjem, umesto da zaštiti slobodu umetničkog stvaralaštva, Ministarstvo kulture je ohrabrilo huligane da nadalje oni određuju šta je prava, a šta nije prava umetnost i da batinama dele pravdu u pozorištima, u galerijama i na koncertima.
Istim povodom se oglasila i AICA međunarodno udruženje likovnih kritičara – Sekcija Srbija postavljajući pitanje da li je moguće da jedno Ministarstvo kulture podrži nasilje nad umetnošću putem saopštenja za javnost:
Zahtevamo da Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije povuče sporno saopštenje uz nedvosmislenu javnu osudu počinilaca nasilja, i da uputi javno izvinjenje, kako autorima izložbe, tako i široj javnosti zbog korišćenja neprimerene terminologije. Ako Ministarstvo za kulturu i dalje želi da se bavi ’uvođenjem reda’, smatramo da je adekvatan način za to poziv da se počinioci nasilja adekvatno procesuiraju zbog nanošenja materijalne i nematerijalne štete u Umetničkoj galeriji ’Stara kapetanija’.
Ubrzo je usledilo novo saopštenje Ministarstva, koje je ispred Sektora za savremeno stvaralaštvo i kreativne industrije potpisala pomoćnica ministra Ivana Dedić, u kojem pored toga što su optužena da se vode „patološkim jednoumljem“ udruženja Ascocijacija NKSS, ULUS i SULUV su pozvana da se bave istraživanjem „genocida nad srpskim narodom u dvadesetom veku i stradanja srpskog naroda u BiH, Hrvatskoj i na KiM devedesetih godina“ i da će u slučaju da to i sprovedu dobiti posebnu podršku Ministarstva.
Na to su ponovo reagovala NKSS i SULUV podsećajući da je institucija poput Ministarstva servis svih aktera u polju kulture, nevažno da li pripadaju javnom, civilnom ili privatnom sektoru ističući, između ostalog, da su institucije finansirane novcem svih građana ove zemlje i da stoga ono može biti samo naše, zajedničko.
Ministarstvo se oglasilo i povodom pokretanja peticije grupe psihologa i psihijatara:
Molimo ih da obaveste javnost kada i kako su se pretvorili u organ jezičkog nadzora i da, ako im supervizori dopuštaju, objave spisak kolokvijalnih izraza koji se po njihovom stručnom stanovištu smeju koristiti u govoru ili u književničkom izrazu, te da navedu pisce (Dostojevski, Šekspir, Andrić i drugi) koje bi zbog zloupotrebe ’stručnih izraza’ trebalo cenzurisati ili osuditi.
Grupa psihologa, psihijatara, psihoterapeuta i drugih radnika u oblasti mentalnog zdravlja se na ovo oglasila rečima da se iz navedenog stava Ministarstva vidi „omalovažavanje struke, kao i potreba za otvaranjem novog konflikta i polemike o umetnosti. To nije naša namera i na to nećemo odgovarati.“

Kulturna politika s vrha
U čitavu polemku se uključila i premijerka Ana Brnabić izjavom u emisiji Hit tvit televizije Pink da „samo država ima pravo na upotrebu sile i uvođenje reda i niko drugi nema pravo da upada, uništava, preti i uvodi red na osnovu svojih sopstvenih uverenja, sviđanja ili nesviđanja“, navodeći dalje da bi volela da se Ministarstvo konsultovalo sa njom, jer je na ovaj način dodatno promovisalo izložbu.
Pozadina ovog događaja i prateće polemike u javnosti nastavak je kontinuiranog negativnog stanja u umetnosti i kulturi, koje svake godine podrazumeva sve veće pritiske u vidu raznih vrsta uslovljavanja kako bi se otišlo u krajnju komercijalizaciju, kako savremene umetnosti i kulture, tako i kulturnog nasleđa. Tome svedoče brojni projekti, poput aktuelne izgradnje skulpture Stefanu Nemanji na Savskom trgu ispred zgrade izmeštene Železničke stanice u Beogradu.
Kao što iz pomenutih i citiranih saopštenja Ministarstva možemo da iščitamo, brendiranje nacionalističkih istorijskih konstrukcija je nešto što dobija posebnu podršku države, dok se produkcija organizacija i aktera i akterki čiji se rad u taj okvir ne uklapaju, omalovažava, potcenjuje i gura na tržište koje pak svojim mehanizmima guši slobodu umetničkog stvaralaštva, jednako kao i ovakvi pokušaji cenzure. Izjednačavajući umetnost sa zabavom i dekoracijom, potiskuju se svi drugi aspekti koji umetnosti izdvajaju od ovih oblasti, kao što su obrazovanje, analitičko razmišljanje, istraživanje starih i novih medija, multidisciplinarni pristup stvaranju i delovanju, istraživanje različitih formi i koncepata i brojni drugi.
Podsetimo. Da se nasiljem i rušenjem postižu i određeni, tržištem i partijskim interesima vođeni ciljevi, pokazuje niz primera, od izložbe Odstupanje koja je u Beogradu bila organizovana u galeriji Kontekst, u Centru za kulturu Stari Grad 2008. godine, pa sve do rušenja u Savamali 2016. godine. Ubrzo nakon zatvaranja izložbe Odstupanje, pojačani su tržišni pritisci da se Centar za kulturu „Stari grad“ ugasi, da bi se tokom 2010. to i desilo zvaničnim gašenjem institucije i pokretanjem nove – Ustanove kulture „Parobrod“ sa u potpunosti promenjenom, partijski postavljenom upravom. Sličnu matricu ponašanja mogli smo detektovati i u slučaju „državnog kriminala“, kako pojedini analitičari nazivaju rušenje u Hercegovačkoj ulici, gde su takođe bili prisutni ljudi sa fantomkama, vršeći nasilje nad prisutnim stanovnicima.