Stambeni aktivizam u Evropi za vreme pandemije

Krajem avgusta objavljen je izveštaj o stambenim borbama u Evropi tokom pandemije. Izveštaj je pripremila Evropska akciona koalicija za pravo na stanovanje i grad koju čini trideset organizacija iz dvadeset evropskih zemalja. Među njima su i Združena akcija „Krov nad glavom“, Ko gradi grad, Ne davimo Beograd i Ministarstvo prostora iz Srbije.

Tokom pandemije implementirane su pojedine progresivne mere, ali zbog toga što mnogi žele da se vrate u „normalnost“ (konzumerizam, putovanja, puno radon vreme itd.) postoji mogućnost da ćemo se vratiti u staru problematičnu kolotečinu. Plašim se da će hitne mere trajati toliko kratko koliko bude trajalo vanredno stanje.

Aktivistkinja grupe Grad za sve (Frankfurt)

Organizacije koje se bave pravom na stanovanje i grad u Srbiji pored svojih važnih aktivnosti u lokalnom kontekstu ulagale su svoju energiju i u povezivanje sa organizacijama i inicijativama transnacionalno. Jedno od takvih važnih mesta za povezivanje jeste Evropska akciona koalicija za pravo na stanovanje i grad. Ova mreža organizacija nastala je 2013. godine kao pokušaj da uprkos geografskim razlikama organizuje zajednička borba na nivou Evrope, sa ciljem da stanovanje postane zajednički resurs koji je dostupan svima.

Aktivistkinje i aktivisti okupljeni u ovoj anti-hijerarhijskoj i pluralnoj platformi inicijalno su se okupili na protestu protiv MIPI-ma velikog sajma nekretnina koji se svake godine organizuje u Kanu kako bi se na njemu sklapali poslovi u kojima upravljači naših gradova prodaju naša zajednička dobra investitorima. Tokom poslednjih sedam godina platforma je organizovala niz zajedničkih akcija, protesta, kampanja. Koalicija je takođe posredovala u razmenama znanja između grupa i razumevanju brojnih urbanih i stambenih fenomena, poput prisilnih iseljenja i finansijalizacije, o kojima su objavljene i dve publikacije. Tokom pandemije članovi Koalicije obavili su važno istraživanje koje je za cilj imalo ukazivanje na efekte koje je zdravstvena, socijalna i finansijska kriza tokom pandemije imala na stanovanje i stambeni aktivizam. Izveštaj se odnosi na period od marta do jula meseca kada su stambene grupe kao odgovor na krizu izazvanu pandemijom pojačale svoje aktivnosti kako bi ukazale na stambene nepravde. 

Foto: Predrag Momčilović / Mašina

Pravne mere i stambene nepravde  

 Izveštaj koalicije pokazuje da su vlade na celom kontinentu koristile ograničenja kretanja kao meru zaštite, a da su ekonomske mere bile usmerene na zaštitu privatnih biznisa mnogo više nego ljudi. Istraživanje je takođe pokazalo da se mere zaštite nisu odnosile na najranjivije grupe poput sezonskih radnica i radnika, onih koji su zaposleni na prekarnim poslovima i koji rade na crno. S druge strane mere koje su se odnosile na zaštitu zaposlenih često nisu poštovane. Na primer, u Rumuniji postoje mnogi izveštaji koji pokazuju da su ljudi dobijali otkaze bez obzira što je to bilo nelegalno.

Od mere koje su bile uvedene radi zaštite stanara uglavnom su profitirali stanovlasnici i rentijeri. U pitanju su različiti oblici podrške od države usmereni na dotiranje stanodavaca ukoliko sami stanari nisu bili u stanju da plate stanarinu. Mnoge grupe, poput onih iz Škotske, Španije, Engleske, Portugala, Kipra i Grčke, izrazile su svoju zabrinutost da bi ovakve mere mogle da dovedu do akumuliranja duga kod stanara i time na povećanje nejednakosti u društvu.

Skoro u svim zemljama je uveden delimičan ili potpuni moratorijum na iseljenja, što je dovelo do bojazni da će nakon što ove zabrane prestanu da važe doći do masovnih iseljenja. Uprkos usvojenim merama, iseljenja su i dalje sprovođena uglavnom protiv onih koji nemaju ugovor, kao na primer u Portugaliji i u Mađarskoj. U Stokholmu je u aprilu, bez obzira na opasnosti zbog pandemije, opština buldožerima srušila romsko naselje.

Neke grupe su izvestile i o zloupotrebi policijske moći u nametanju restrikcija tokom pandemije posebno u vezi sa zajednicama koje su već diskriminisane poput siromašnih, crnih i braon manjina i izbeglica. Takva je situacija bila u Češkoj, na Kipru, u Rumuniji, Srbiji ali i na drugim mestima. U Rumuniji su na primer oni koji žive na ulici tokom pandemije trpeli policijsko nasilje zbog toga što nisu mogli da obezbede dokument kojim objašnjavaju svoje prisustvo van doma koje su građani bili prinuđeni da sa sobom imaju kada napuštaju svoje stanove. Drugačiji pristup postojao je u Ujedinjenom kraljevstvu gde je više od 15 000 beskućnika privremeno smešteno u hotele ili im je pronađen hitan smeštaj.

Tokom pandemije rasizam je bio u ogromnom porastu od anti-azijskog sentimenta, kojim se virus povezuje sa Kinom, do rasizma protiv Roma i migranata. Većina organizacija izvestila je i o povećanju nasilja nad ženama i prepunim sigurnim kućama. U Berlinu je na primer jedan hostel pretvoren u sklonište tokom ovog perioda kako bi se zbrinule žene koje su zatražile pomoć.

U zatvorima se situacija takođe pogoršala. U Italiji su organizovane masovne pobune zatvorenika zbog nedostatka mera zaštita i nametanja restriktivnih mera poput ograničavanja poseta. U nekim zemljama kao hitna mera uvedeno je oslobađanje nekih grupacija zatvorenika. Tako je bilo u Portugalu, na Kipru, u Sloveniji, u Albaniji, u Španiji, Irskoj, Norveškoj Italiji i Srbiji.

Taktike u stambenom aktivizmu

Tokom pandemije organizacije koje se bave stambenom pravdom koristile su razne već oprobane taktike ali su mnoge morale da budu modifikovane zbog novonastalih bezbedonosnih rizika. Od marta do juna mnoge su organizacije radile unutar mreža za međusobnu pomoć; od izgradnje online zajednica u Zagrebu, do pronalaženja novih načina za distribuiranje pomoći u Milanu. Najkonzistentnije su na ovaj način radile grupe u Italiji i Za Krov nad glavom u Srbiji, koje su organizovale prikupljanje pomoći u hrani, lekovima i higijenskim proizvodima za one koje je država napustila.

Veliki broj grupa je organizovalo kampanje u kojima su informisale javnost o stanju na terenu i u kojima su artikulisani zahtevi spram države. Kampanje su se sprovodile paralelno u javnom prostoru i u javnom on line prostoru. Neke grupe poput Ort til ort iz Stokholma su organizovale i SOS telefone putem kojih su odgovarali na pitanja proizišla iz ustanovljavanja novog pravnog okvira. U isto vreme grupa Grad za sve iz Frankfurta je organizovala performans kojim je ukazala na brojne prazne zgrade u gradu u kojima bi mogli da se skuće svi oni bez doma i kako bi se zaštitili njihovi životi tokom pandemije.

Tokom aprila meseca organizovani su štrajkovi stanara mahom u zemljama zapadne Evrope poput Škotske, Irske i Engleske. U ovim zemljama rentijerskim sektorom dominiraju vlasnici koji poseduju veliki broj stanova. Pod sloganima Moć stanarima, Recimo ne dugu zbog kirije, Nećemo da platimo, grupe su organizovale masovnu obustavu plaćanja stanarina.

Mnoge grupe su ovaj period iskoristile za izgradnju nacionalnih i transnacionalnih saveza sa grupama koje se bave esencijalnim problemima poput radničkog organizovanja, ali i sa institucijama poput ombutsmana. U Atini je organizacija Stop aukcijama fokus stavila na rad sa izbeglicama. U Grčkoj su mnogi migranti iseljeni ili preseljeni tokom pandemije a malo ili nimalo zaštite im je obezbeđeno van one koju je organizovao grasruts pokret.

Tokom ovog perioda najveći deo rada grupa premešten je u online prostor što je sa sobom donelo druge izazove poput pitanja koja se tiču bezbednosti u online prostoru, nadziranja od strane države i privatnih kompanija. Sve ovo je doprinelo povećanju stresa kod aktivistkinja i aktivista, povećanju broja radnih sati zbog pritisaka da deluju a koje su osećali u novonastaloj situaciji. Članovi mnogih organizacija su krizu osetili na svojoj koži. Mnogi su ostali bez izvora prihoda dok neki nisu bili u stanju da plate stanarinu. Uprkos ovoj situaciji mnoge grupe su prijavile porast u broju članova, a situacija je mnoge dodatno zbližila zbog ovih teških iskustava.

Anticipacija budućnosti

Grupe koje su obuhvaćene istraživanjem slažu se da je period pandemije narušio pre-pandemijsku „normalnost“, ali se takođe slažu u isčekivanju post-pandemijske krize koja će veoma izvesno dovesti do promena u cenama na tržištu i generalno do novih nejadnakosti u društvu. Mnoge grupe su takođe izrazile zabrinutost zbog porasti desničarskog autoritarianizma, rasizma, nacionalizma i direktnog nasilja. Ipak, takođe je primećena i povećana solidarnost među ljudima i broj solidarnih struktura koje su spremne da se uhvate sa dobrim i lošim izazovima koji ih čekaju u budućnosti.

Prethodni članak

Grčka gradi novi kamp na Lezbosu, izbeglice protestuju

Strani radnici u Srbiji: U nemilosti mešetara

Sledeći članak