Telo pamti: stres, briga o sebi i radna prava u sektoru rekreacije

Pandemija je povećala stepen konkurencije u sektoru rekreacije. Radnopravni položaj trenera, instruktora i drugih izvor je stresa i neizvesnosti. Koji su izgledi za veći stepen sigurnosti onih čiji je posao da nam pomognu da se brinemo o sebi?

Od kako smo se u martu 2020. našli na milost i nemilost policijskog časa kretanje je postalo luksuz. Briga o zaštiti od virusa je sigurno zauzela prvo mesto na listi naših prioriteta, ali je pod pritiskom neizvesnosti u vidu zaposlenja, obrazovanja, odmora i organizacije svakodnevnog života, briga za opšte psihofizičko zdravlje ubrzo isplivala kao zapušteni, a nužni segment naših života. Tako se uz urgentne pozive za poštovanje mera za sprečavanje širenja pandemije nađosmo i pred brojnim apelima za brigu o sebi.

U svetu u kojem više ne možemo da računamo ni na jednu izvesnost, pod pretnjom pandemije, ali i politika individualizma koje se promovišu bezmalo pedeset godina, briga o sebi postaje logičan odgovor na pritiske koje izaziva savremeni život u 2020. godini. Manjak mogućnosti za kretanje kao da nam je otkrio neophodnost telesne rekreacije, a život u strahu od neizvesnosti odjednom je počeo da predstavlja rekreaciju kao barem jedno polje nad kojim, makar donekle, imamo kontrolu – nemam dom, cipele, ni novca…ali barem imam ruke, noge, prste i krv u stilu Nine Simon. Naši instagramski, fejsbuk i gugl nalozi bili su najednom preplavljeni reklamama za treninge, ali ovoga puta onlajn. Vežbanje na live-u, putem zoom-a, viber-a i ostalih aplikacija.

Biti pod stresom

Iako možemo tvrditi da nas je pandemija podsetila na neophodnost bavljenja sobom i u ovom pogledu, istina je da su opšti uslovi rada u kojima se nalazimo ti koji iznova onemogućavaju da se sobom na ovaj način bavimo. Predugi časovi provedeni u jednom položaju rada takođe proizvode neku vrstu pandemije hroničnih telesnih boljki. A uvećani psihološki stres, što iz straha od gubitka redovnih primanja, nezadovoljavajućih osnovih uslova na radnom mestu, te sve češćih slučajeva mobinga, nepovoljno utiče ne samo na naš nervni sistem.

Situacija u kojoj se mnogi od nas nalaze pokazuje u kojoj meri je psihofizičko povezano, a i koliko utiče i na naš celokupan doživljaj sveta. Tumačenje okoline ispunjene neizvesnostima putem centralnog nervnog sistema, a preko informacija koje telo prima, govori našem biću da se nalazimo u prolongiranom stanju stresa koje za posledicu menja naš fokus (doslovno iznova sužavajući naš vidokrug). Okolina postaje mutnija i nejasnija, a svi naši napori fokusirani su na problem koji je izazvao stres. Uz to, u prestresiranim stanjima telo šalje više signala po jedinici vremena, pa nam deluje kao da nemamo vremena ni za šta, iako realno vreme teče kao i inače: verzija pakla koji izgleda kao da stalno stojimo u redu koji se ne pomera.

Promena percepcije sveta koja se tako dešava na individualnom nivou danas je sve vidljivija, a potaknuta trenutnom krizom donosi ne samo sve češće dijagnoze anksioznosti i depresije, već i sveopšteg osećanja beznađa i cinizma.

Bavljenje sobom, u ovom kontekstu i imajući u vidu trenutne izazove sa kojima se globalno društvo suočava, tako postaje imperativ, a brižni onlajn saveti da se pokrenemo u tom poduhvatu neka vrsta poslednjeg poziva da stvar uzmemo u svoje ruke.

Stvari ipak nisu toliko jednostavne, jer ono što je ostalo sakriveno u moru ovih brižnih poziva jeste pozicija onih koji imaju zadatak da nam u tome pomognu: treneri, instruktori i drugi radnici i radnice iz sfere rekreacije. Ljudi čije radne pozicije su i bez trenutne krize nestabilne, bez gotovo ikakvih znanja o zaštiti radnih prava, te tela koje bi ih o tome informisalo i štitilo, sada su se namesto trke na lokalnom tržištu klubova, teretana i studija našli u najmanju ruku u nacionalnoj (ili jezički bliskoj), a često i globalnoj trci na internet tržištu. Gubitak redovnih vežbača i vežbačica koji nemaju mogućnosti da vežbaju u kućnim uslovima pokazao se kao najmanji problem, jer je ovo sada podrazumevalo takmičenje sa konkuretsko preniskim cenama na globalu, a često i brojnih besplatnih programa.

Snimak ekrana: Fudbaleri su radnici / Mašina

Moraš da voliš šta radiš

U skladu sa globalnim trendovima i sve popularnijim vizuelnim društvenim mrežama, slike srećnih, pokretljivih, snažnih i zgodnih ljudi na prelepim lokacijama, posao trenera/instruktora dobio je na popularnosti i u Srbiji. Sve je naizgled savršeno – ljudi vežbaju sa tobom i nužno budu zadovoljni rezultatima. Posao iz snova uslužne ekonomije.

O tome nam govore i granski savezi, odnosno nadležna tela za licenciranje radnika i radnica, takozvanih sportskih stručnjaka, kao i brojna sportska udruženja, svi koji organizuju ogroman broj kurseva za edukaciju iz svega od fitnesa, aerobika, joge, pravilne ishrane, te naprednih edukacija koja nude najsavremenija saznanja iz oblasti vezanih za rekreaciju i rehabilitaciju.

Šta nam se poručuje? Završite samo još ovaj kurs i garantovano ćete raditi lep posao i biti još konkurentniji svojim jedinstvenim znanjem.

„Znanje, zvanje, licence i posao“ obećava Savez za rekreaciju i fitnes Srbije u jednoj od svojih reklama za kurs za fitnes trenera. Veoma je zanimljivo da sitnijim slovima stoji da se „automatski stiče…i mogućnost nalaženja posla“. Ova, ali i obuke na drugim mestima, najčešće obećavaju samo „međunarodno priznat sertifikat“, iako gotovo nikada sa objašnjenjem šta to zapravo znači i donosi. No, ono što je posebno interesantno u preletanju ponuda kurseva je njihov sve veći broj. Ne dovodeći u pitanje kvalitete ovih programa, ipak se moramo zapitati koji je smisao u štancanju trenera bez izvesne(ije) mogućnosti za zaposlenjem čak i onih formalno obrazovanih.

Situacija na terenu zapošljavanja daleko je od idilične. Bilo da ste fakultetski obrazovni sportski stručnjaci ili kursevima edukovani instruktori, šanse za stalno zaposlenje su male. Ponude se pomalo razlikuju u zavisnosti od toga da li je u pitanju lanac teretana ili malo sportsko udruženje koje radi po principu entuzijazma.

Iako će veliki igrači – lanci teretana – i ponuditi stalno zaposlenje diplomiranim DIF-ovcima, ti poslovi su najniže plaćeni i najčešće nemaju veze sa samom strukom. Ulazne pozicije predstavljaju sve od vođenja evidencije do održavanja prostora, uz benefite kao što su besplatno korišćenje mašina za treniranje. Tek nakon nekog perioda (ako se dokažeš?) može se očekivati trenerska pozicija, ako i tad.

“Krenula sam da radim za pultom u teretanama, ali sad radim u struci. Teško je dobiti priliku uopšte. Pogotovo što se u mojoj struci za trenere vrlo lako priznaju i oni koji su samo završili kurs, imaju sertifikat, a ne obrazovanje od pet godina. Sa sertifikatom i nekom vezom lagano se može naći posao, ali i na neki način zauzeti mesto onima koji vezu nemaju, jer trenera ima na svakom ćošku,” priča nam Danica Marković, master profesorka fizičkog vaspitanja.

Situacija sa udruženjima, malim klubovima koje najčešće vodi grupa napredno edukovanih entuzijasta i stručnjaka, nije puno drugačija. Iako atmosferom i odnosom prema poslu – u stilu savremenih parola love what you do – sigurno da ima razlike u smislu potencijala za stvaranje strateški vođenog i živog kolektiva koje motivišu isti ciljevi, ono što je simptomatično je izostanak svakog formalnog vida zaposlenja. Na tržištu na kojem dominira siva ekonomija ovo možda i ne zvuči tako loše jer zarađuješ onoliko koliko radiš.

Međutim, sezonski karakter posla, odnosno tradicionalno prepunjene grupe u „pripremama za leto“ i skoro prazne sale tokom leta, platu skoro da svode na kladioničarsko bavljenje sportom. Pored toga i nestabilna primanja samih rekreativaca, te opšta nemogućnost za brigu o sopstvenoj dobrobiti pojedinca, otežanu vidljivost manjih klubova naspram lanaca teretana – zaradiš koliko radiš ne donosi sigurnu pobedu.

Uz ova dva oblika rada, tu je i neka vrsta kvazi-samozapošljavanja u okviru kojeg su sportski stručnjaci koji organizuju bilo koju vrstu rekreacije primorani da unajmljuju termine u prostorima prilagođenim za vežbanje. O bilo kakvoj vrsti formalnog zaposlenja ne možemo ni govoriti, ali sam posao (i) u ovom slučaju uključuje i napredno poznavanje marketinga kako bi se basnoslovne cene rentiranja platile, a retko i nešto zaradilo. Svakako ne dovoljno za minimalnu egzisteniju, a kamoli nastavak obrazovanja i pohađanja novih kurseva, ovih neophodnih za konkuretnost na tržištu, te održavanje licence za rad.

Konačno stigosmo i do aktuelne krize i prelaska brige o sebi na internet. Veliki broj trenera i instruktora se zaista zauzeo za to da ne samo da nastavi da održava sopstveni posao, već i da pruži podršku ljudima koji su tokom tri meseca bili zatvoreni u svojim domovima. Sati provedeni na internetu i u pokušajima snalaženja sa svime od pronalaženja adekvatne i finansijski dostupne opreme, te aplikacija za prenos časova, učenja novih veština (jer voditi trening preko kamere svakako nije isto sa onim uživo), stvaranja jedinstvenih ponuda i iznalaženja metoda samopromocije kako bi se izdvojili u moru sličnih ponuda, koje je neretko podrazumevalo i proizvodnju velike količine besplatno dostupnog materijala.

Jelena Filipović, instruktorka joge iz Beograda nam priča o svom iskustvu u ovom periodu:

Meni je ceo period od marta do danas bio prilično turbulentan. Najviše me iscrpljuje to što se svaki čas situacija menja, a u skladu sa tim treba donositi odluke o držanju časova uživo ili prelasku na online. U mom slučaju nisu svi bili voljni da pređu na online vežbanje, tako da su mi se grupe u više navrata formirale i raspadale (i uživo i online).

Uz probleme poput prekida internet konekcije, na on-line rad nepovoljno utiču i ograničenja malih kamera, a pokazalo se da ni broj vežbača se ne uvećava olako:

Ja nisam uspevala da privučem nove ljude za online časove, dolaze mi ljudi koji su već vežbali sa mnom uživo. Ponuda za online časove je prevelika, a moje iskustvo je da mi je nekoliko novih pisalo da se raspita za cene, ali se niko od njih nije priključio.

Ko brine o onima koji treba da nas nauče da brinemo o sebi?

Dok se granski savezi bave organizacijom kurseva, te izdavanjem licenci, odnosno dozvola za rad u određenom polju, (ali i sitnim dnevnopolitičkim prepucavanjima sa kvaziopozicijom), pitanje je ko se bavi zaštitom radnih prava sportskih stručnjaka.

Situacija sa sindikatima slična je kao i u drugim poljima – u teoriji je moguće ostvariti članstvo. I ostvaruju ga ozbiljni igrači (iako relevantnost ostaje upitna). Ali, dominantni neformalni oblici zapošljavanja, kao i mala primanja čak i onih formalno zaposlenih ovo onemogućavaju u praksi. Naši sagovornici i sagovornice ni ne razmišljaju o ovom koraku jer je pre svega bitno da posao, kao i mi u vreme pandemije – preživi. Čest je slučaj i da je pod krinkom višeg cilja – brige o fizičkom zdravlju čoveka koja je pride otežana što ekonomskim izazovima, to i onim modernog života – o novcu u ovoj sferi gotovo sramotno i pričati.

A formalno zapošljavanje, koje bi bio prvi nužni korak u osiguravanju prava sportskih stručnjaka, podrazumevalo bi rast članarina, što bi ekonomski već ugroženom stanovništvu dodatno otežalo pristup iovako luksuznoj rekreaciji.

Ali, ukoliko se stručnjaci zaduženi za prenos ovog toliko atraktivnog i neophodnog znanja danas suočavaju sa istim poteškoćama kao i ostatak društva, ostaje upitno kako ćemo uopšte biti u stanju da pomognemo jedni drugima. Nedavna iskustva radnika i radnica na internetu, odnosno spoljašnji pritisak koji je doveo do veće ugroženosti, jedan je od načina da se urgentnost organizacije sportskih stručnjaka pokrene. Ipak, možda ne moramo čekati krajnji trenutak da se kao društvo bavimo onima koji nam sasvim izvesno mogu unaprediti kvalitet života.

Prethodni članak

Privatizacija Apoteke Beograd bi dovela do ugrožavanja prava na zdravstvenu zaštitu, smatraju protivnici privatizacije

ASNS kritikuje Vučićev stav o neradnoj nedelji: „Predsednik je ponizio radnike i sindikate.“

Sledeći članak