Nakon uspešno organizovane Vanredne izborne Skupštine Udruženja likovnih umetnika Srbije (ULUS), krajem marta 2022. godine na kojoj su izabrani novi predstavnici organa i tela koji će rukovoditi Udruženjem u naredne tri godine, čime je konačno obezbeđen kontinuitet u nastavku rada na unapređenju položaja umetnika i umetnica u društvu, usledila je i Prolećna izložba ovog udruženja.
Pod naslovom „Umetnost i društvo“ , 7. aprila 2022. godine počelo je otvaranje izložbe koje je trajalo puna tri dana tokom kojih je naglasak stavljen na sam proces (umetničkog) rada, a ne na njegovu reprezentaciju, te na „ispitivanje relacija u sistemu umetničke i društvene produkcije“.
Tim povodom smo sa Komitetom Prolećne izložbe 2022 koji čine Irena Ristić, Milica Ivić, pojedini članovi i članice Umetničkog saveta ULUS-a, aktivni u periodu 2019-2022: Jovanka Mladenović, Sanja Tomašević, Nataša Kokić, Danilo Prnjat, Kristina Ristić, kao i producent programa ULUS-a Slobodan Sailović, razgovarali o ključnim idejama koje su bile povod ovako postavljenog otvaranja izložbe, o trodnevnom zajedničkom iskustvu razmišljanja i diskutovanja o umetnosti i društvu, kao i nekim preliminarnim zaključcima koje ono sa sobom nosi.

Nakon što je prošlo, kao što je stajalo i u najavi, „najduže otvaranje u istoriji ULUS-ovih izložbi“, koje je trajalo tri dana i tri noći, tokom kojeg ste živeli, radili, spavali, kuvali, razgovarali o umetnosti, postavljali umetničke radove, te galerijski prostor Paviljona „Cvijeta Zuzorić“ pretvorili u „prostor druženja i društvenosti“, kakvi su vam prvi utisci?
Bio je ovo jedan od zahtevnijih projekata koji smo realizovali do sada. Čitava tehnička i koncepcijska organizacija, logistika i komunikacija ovako zahtevnog događaja, tačnije lanca događaja koji se smenjuju sukcesivno i bez prekida čitava sedamdesetdva sata, zahtevala je maksimalna investiranja svih uključenih u Prolećnu izložbu, kako nas iz organizacije, tako i samih umetnika i publike. S tim u vezi, prvi osećaj je svakako osećaj velikog umora, ali i zadovoljstvo zbog bivanja delom nečega ovako velikog i važnog.
Teško se i disalo tih dana – od uzbuđenja, od budnosti, od zanosa, pa i ponosa. Možda nam je svima jak utisak ostavila dinamika velike grupe koja se sve vreme pravila i prepravljala, onda razbijala i opet sastavljala, kao mikro-društvo u nastajanju, u bezvlašću, i sve vreme u ekspediciji.
U vašem pozivnom pismu umetnicama i umetnicima da učestvuju u Prolećnoj izložbi, parafrazirali ste, izvesnu, rekla bih, ciničnu izjavu jednog od likova Maksima Gorkog u drami „Na dnu“, napisanu davne 1901. godine, u kojoj se kritikuje idealizovana društvena slika, u vašem tekstu, „umetnika“), povezujući je sa „gordošču“ (u Gorkijevom originalu stoji: „Čovek, kako to gordo zvuči“). U nastavku postavljate pitanje o tome ima li i dalje dostojanstvenog rada u umetnosti, kako se rad u umetnosti vrednuje i na osnovu kojih kriterijuma? Do kojih zaključaka ste došli nakon otvaranja, tokom kojeg ste se bavili i ovim pitanjima?
Ideja kojom smo se vodili prilikom koncipiranja Prolećne izložbe nije vođena potrebom da se dođe do nekih konkretnih odgovora na niz postavljenih pitanja koja su vezana za trenutni insititucionalni poredak polja umetnosti i odnose moći unutar istog, nego pretresanje ovih odnosa i propitivanje kriterijuma vrednovanja umetničkog rada na nivou prakse. Nedavno je jedan od novinara koji je došao da isprati Prolećnu izložbu postavio pitanje zašto „na izložbi nema velikih imena“, kakva se očekuju na izložbama koje plediraju da imaju neki veći značaj u polju umetnosti. Ovo pitanje se pokazalo veoma značajnim za jednu od pokrenutih tema u okviru ovogodišnje Prolećne izložbe.
Šta je merilo uspeha u polju umetnosti, dodatno u lokalnom kontekstu, i šta znači biti veliko ime u umetnosti? Da li naš pogled treba da bude usmeren na one genijalne koji zahtevaju izdvajanje svojih privilegovanih pozicija, i može li to biti od značaja (kojeg i kakvog) za razvoj umetničke zajednice, dehijerarhizaciju procesa selekcije i organizacije umetničkih izložbi, kao i za vođenje samog udruženja? Na sva ova pitanja mogli su se čuti najrazličitiji odgovori a oni su reflektovali ne samo heterogenu strukturu polja umetnosti nego i svojevrsnu „zakržljalost“ jezika i formi kroz koje je moguće davati ove odgovore, odnosno tražiti iste.

Čini se da je pandemija problem rada u umetnosti učinila vidljivijim, umetnici su spremniji da se identifikuju kao radnici, osećaju da tu postoji neki zajednički „imenilac“. Ipak, Lis Soskolni (Lise Soskolne) iz W.A.G.E.-a skrenula je pažnju na drugo važno pitanje u vezi sa ovim, a to je: da li su umetnici – bez obzira da li se identifikuju kao radnici ili ne – voljni da zahtevaju nadoknadu za svoj rad? Kakvi su vaši utisci, kakvo raspoloženje po ovom pitanju trenutno vlada lokalnom umetničkom scenom, ili makar, među umetnicima i umetnicama koji su učestvovali u diskusionim procesima?
Ljudi još nisu dovoljno upućeni, izgleda, šta može da se uradi, šta je sve do sada urađeno. Prepoznaju iz ličnog iskustva mnoštvo rascepa i opstrukcija u polju umetničkog rada, ali se sa odlukama okleva, kaska se i učenje ide pomalo tromo. Različiti su razlozi, dominira osećaj nemoći i konfuzije, kao i manjak resursa na svim razinama. Ne samo da umetnici nisu voljni da zahtevaju nadoknade za svoj rad već ponekad i ne znaju kako to da rade.
Tokom zajedničke postavke, dok smo obilazili Paviljon i razgovarali o radovima, jedan od umetnika je istrajno pitao druge: „Kolika je cena tvoje slike/skulpture/rada?“ – jednostavno i tačno pitanje, sasvim provokativno. Malo je bilo onih koji su na njega lako i brzo odgovorili. Mahom su licitirali zajedno, ili isticali izuzetno niske cene, a neki nisu uspevali ni da artikulišu odgovor, ispoljavajući otpor ili čak averziju prema novcu koji se doživljava kao nešto što “prlja”, te na neki način ugrožava umetnički rad umesto da ga obezbeđuje. Kako da se odredi ta cena? U odnosu na koje parametre? Utrošenih sati i materijala? Formata i svojstava dela? Osnovnih potreba umetnika? Ciljeva? Govorilo se o tome još dugo, i tek će.

Kome su umetnici danas potrebni?
Posvetili smo jednu dijalošku sesiju ovom pitanju, i počela je odgovorima opšteg tipa: „svakome“ ili „nikome“. Brzo se, međutim, došlo do pitanja povezivanja (umrežavanja), do razumevanja koliko su umetnici potrebni jedni drugima ukoliko hoće da ostvare bolje uslove rada i života. Otvorila se polemika mogu li se izboriti za te uslove sami. Bi li generalni štrajk umetnika ikada mogao da uspe, čak i ako bi se umetnici zaista povezali i organizovali? Ponuđena je jedna imaginarna situacija u kojoj umetnici skvotuju Paviljon (danonoćno, kao na Prolećnoj) u trenutku kada režim preti da će ga oduzeti Udruženju, te je razmotreno ko bi uskočio u pomoć, ko bi podržao umetnike u odbrani svog prostora i kako.
Pojavilo se par važnih uvida, čini se: da su radnici u ovom trenutku potrebniji umetnicima no umetnici radnicima, da bi rudari Kolubare možda i zaustavili kop za umetnike kada bi umetnici pre toga pokazali spremnost da se bore za uslove u kopu, dakle kada bi prestali da se bave samo „kulturnom“ politikom i uključili se u širi front borbe. To nam se učinilo važno: razumeti solidarnost kao potrebu, kao nužnost, a ne kao ideal. Umetnici će biti potrebni društvu kada se okrenu tom društvu, i krenu u zajedničku borbu.

Nakon prošlogodišnje Prolećne izložbe koja je napravljena doslovno u polumraku, usled posledica požara u Paviljonu, u kojoj se izložbeni koncept bazirao na procesu i zajedničkoj postavci, uprkos otežanim uslovima rada usled pandemijskih rizika, ovogodišnje izdanje Prolećne, kako stoji u najavi, postaje „poligon za proizvodnju društvenosti, uz par novih detalja“. Svi radovi se promišljaju kao celina, uz različite procesne i druge prateće aktivnosti „koje umetnici biraju da izvode u samom prostoru“. Drugim rečima, čitav događaj se posmatra kroz direktne susrete i akcije. Nakon trodnevnog zajedničkog iskustva života, rada, diskusija i dokolice koji su teorijski i praktični učinci ovakvog pristupa u promišljanju izložbi?
Jedna od premisa ove izložbe bio je pokušaj da se individualne umetničke prakse stave u odnos, jedne spram drugih, ali ne na onaj ustaljeni način kustosiranjem „odozgo“ i pukim rasporedom dela po izložbenom prostoru nego zajedničkim traganjem za srodnim i društvenim unutar tih izdvojenih praksi. Tek na osnovu tog „međusobnog upoznavanja“ moglo se pristupiti postavci izložbe, odnosno, bolje je reći, traganju za izložbom. Ova praksa nije podrazumevala samo predstavljanje radova umetnika i diskusije na teorijskom nivou, ali jeste i to, nego i suživot samih umetnika, bolje upoznavanje, promišljanje sopstvenog rada u korelaciji sa svim dnevnim potrebama koje život sa sobom nosi (spavanje, nabavka i spremanje hrane, čišćenje prostora, vežbanje..).
Verujemo da ovakvi ogledni modeli, kakvi se danas sve ređe sreću na umetničkoj sceni, mogu značajno senzibilisati sredinu za potrebu propitivanja ustaljenih obrazaca i hijerarhija koje postoje u polju izlagačke politike i polju umetnosti kao takvom, i otvoriti ga za dalje pomake. U tome se i krije ključ čitavog okupljanja. Nisu ti pomaci samo koncepcijsko-organizacioni već najpre politički. Kada relacioni konstrukti koji nastaju pronađu svoj ishod u ekonomskim alternativama i zajedničkoj borbi, Prolećna izložba će dobiti svoj puni smisao.

Kakav je bio odziv umetnika i umetnica i kako su reagovali na ovako postavljen, krajnje eksperimentalni, pristup mišljenju umetnosti?
Različite su reakcije. Jedna grupa je bila veoma aktivna, učestvovala u svim akcijama i susretima, a otvaranje pretvorila u pravi pogon prakse, ne samo umetničke. Pojedini su dolazili samo da pronađu i sačuvaju svoje mesto, brinuli se ili čak ljutili zbog pomeranja radova. Bilo je i onih koji su zbog različitih životnih okolnosti poslali rad i nisu mogli da se uključe više od toga.
Odustajanje od diktata prezentacijskih režima, od prevlasti navike i okvira u kojima smo vaspitani, ne može da se desi preko noći. Još teže se čini praviti pritom nešto zajedno. Zato se može reći da je odziv izuzetan, gotovo smo zapanjeni akcijama i brojem ljudi koji su se okupljali, govorili, radili skupa – pritom uz puno razumevanje da kolektivitet ne nosi nužno gubitak individualnosti, da ukidanje hijerarhije zahteva više odgovornosti, da umetnička produkcija može uticati na dinamiku društveno imaginarnog, kao temelja novih akcionih modela.

I za kraj, nakon prevremene izborne skupštine ULUS-a i brojnih napetosti u prethodnom periodu čemu je šira javnost svedočila, čini se da za ULUS nastupa jedan mirniji i sigurniji period u kojem će biti više ljudskih, ali i materijalnih resursa i kapaciteta za ozbiljniji kontinuitet u rešavanju strukturnih pitanja, poboljšanju uslova rada za samostalne umetnike i umetnice, bavljenju aktuelnim uže-stručnim temama vezanim za polje savremene umetnosti ali istovremeno i bavljenju (političkim) organizovanjem umetnika (u smislu „parasindikalnog delovanja“). Kakva su vaša očekivanja?
ULUS je veoma brojno Udruženje (preko 2600 članova) heterogene strukture. Pod heterogenom strukturom članstva ne mislimo samo na umetnost koju neko razvija, nego i na političko-ideološka uverenja i stavove o društvu, te vizije o tome kojim i kakvim putevima je moguće ostvariti kapilarne strukovne interese likovnih umetnika i samog Udruženja. Uprava koja je u prethodne tri godine upravljala ULUS-om ulagala je mnogo napora da omogući jednaku prisutnost svih ovih struja, ali se, istovremeno, trudila da Udruženje razvija u jednom emancipatorskom ključu.
Treba reći da ovaj rad nije nimalo lagan i da zahteva ulaganje ogromne energije svih uključenih u ovaj proces, stalna pregovaranja, smišljanje novih formata kroz koje je moguće sprovoditi horizontalnu politiku zajedničkog rada u Udruženju.
Sve ovo je jedan dug proces koji se nikada ne završava do kraja, a potrebno ga je sprovoditi na svim frontovima. Prolećna izložba 2022. samo je jedan od koraka na ovom putu izgradnje novog udruženja, nove umetnosti, ali i novog društva.