Umetnici svojim rečima – o isključenosti iz sveta umetnosti

Donosimo vam prikaz sveobuhvatne analize uslova rada u sektoru vizuelnih umetnosti u Velikoj Britaniji, iz perspektive sagledavanja umetnika kao radnica i radnika.

„Pre Covid-a mi je bilo dobro, otplatila sam dug. Radila sam četiri dana u nedelji, a petog dana sam odlazila u studio. Radila sam za ne baš finu kompaniju, ali pustili su me da radim 4 dana u nedelji i bili su fleksibilni oko čuvanja dece. To je seksistička industrija, a ja sam planirala (tokom septembra 2020.) kada je moj sin krenuo u školu da sastavim dva dana u nedelji u studiju kako bih imala malo više vremena za svoju umetničku praksu. Ali onda se, očigledno, Covid desio.“

Ovo je jedan tipičan odgovor intervjuisanih umetnica u anketi koju je sprovela nezavisna, progresivna istraživačka organizacija Autonomija (Autonomy.work) iz Velike Britanije, na pitanje o tome da li ih je i na koji način pandemija koronavirusa onemogućila u njihovom umetničkom radu. Ispitanici su izjavljivali da su ih poslodavci često pitali da rade besplatno, u skladu sa uobičajenim stavom prema umetničkom radu, koji je često potcenjen i viđen spolja kao „hobi“ ili aktivnost „u slobodno vreme“, te da, izgleda, nije vredan plaćanja.

Mnogi drugi su se žalili upravo na podrazumevanje poslodavca da rad neće biti plaćen.  „Da li biste nam pomogli da izaberemo komisije?“ Pomislio sam, ispričao je jedan ispitanik: „Odlično, da!“ Pitao sam: „Koja je naknada?“ Rekli su: „Ne postoji – možemo da vam platimo put“. Ponovo sam upitao: „Svi drugi osim umetnika su plaćeni?“. Odgovorili su: „Oh, pa nikad nismo o tome razmišljali na taj način!“

Kako izgleda svakodnevni život prosečnog umetnika u Britaniji?

Autorka ove iscrpne studije pod nazivom „Umetnici kao radnici“, Šarlot Vorn Tomas (Charlotte Warne Thomas) krenula je od analize rada u sektoru vizuelnih umetnosti, podrazumevajući umetnika radnikom, ali i uzimajući u obzir međuodnos umetničkog sektora sa drugim bliskim sektorima i trendovima u sferi rada, poput gig ekonomije i procesa komercijalizacije u sferi obrazovanja.

Kombinujući podatke već objavljenih istraživanja sa ličnim svedočanstvima vizuelnih umetnica i umetnika, umetničkih organizacija i drugih ključnih aktera, istraživanje je pokušalo da rasvetli materijalne uslove života umetnika i umetnica, i kako su se oni promenili tokom pandemije. 

Ono što je analiza pokaza jeste činjenica da je pandemija koronavirusa često ojačala krizu u polju umetničkog rada. Shodno tome, istraživači koji su radili na studiji identifikovali su niz preporuka u cilju zaštite umetnika kao radnika, naročito u kontekstu post-Covid oporavka sektora, poput uvođenja Univerzalnog osnovnog dohotka, subvencija za studijski prostor, revitalizacije umetničkog obrazovanja kao i programa javnih radova.

Foto: Artquest / Facebook

Nije iznenađujuće da su ispitanici često konstatovali štetne uticaje na njihovo fizičko i mentalno zdravlje, kada je reč o polju rada u sektoru umetnosti. Stalni osećaj nesigurnosti i pritisak da se bude produktivan, često dovodi do dugih radnih sati, stresa, a ponekad i sagorevanja.

„Postati umetnik postalo je praktično nemoguće osim ako novac već imate vi ili vaša porodica ili ako vam je otac poznati filmski stvaralac. Ja potičem iz radničke klase, nemam nikakve veze niti uticaje u umetničkom svetu, i nisam imao pojma šta to znači biti umetnik, samo sam imao osećaj da želim time da se bavim… pa sam otišao u umetničku školu.”

Mnogi ispitanici govore o tome da sfera umetnosti postaje sve ekskluzivnija, upravo zbog dominantnih uslova rada u svetu savremene umetnosti, gde sve uži krug ljudi sa specifičnim načinom života može da opstane i da se bavi kontinuirano umetničkom praksom. Balansiranje nesigurnog i nedovoljno plaćenog rada sa tekućim brigama – ili shvatanje da ti „nije mesto“ među društvenim grupama koje dominiraju u umetničkim krugovima – studija pokazuje, povećava rizik da sektor umetnosti postane još zatvoreniji i nepropusniji za manje privilegovane društvene skupine.

„Razgovarala sam sa umetnicama koje kažu: ’Ja sada moram da donesem odluku da li želim da imam decu ili da budem umetnica, jer ne mogu da priuštim oba’, a ovo je očigledno posebno akutno u Londonu, zbog sumanutih troškova života,” zaključuje predstavnica jedne umetničke organizacije koja se bavi radnim pravima umetnika – Artquest.

Foto: Artists’ Union England / Facebook

Zašto radna prava umetnica i umetnika  nisu bolje zaštićena?

S obzirom na sve rizike neregulisanog sektora, moglo bi se pretpostaviti da bi umetnici bili skloni da se kolektivno organizuju i zaštite protiv loših radnih uslova. Međutim, kako studija pokazuje, dok organizacije i sindikati koji predstavljaju umetnička prava postoje, i dalje su mnogo manje rasprostranjena nego što bi se moglo očekivati:

„Izgleda da postoji sumnja ili mišljenje (među umetnicima) da su sindikati suviše spori, da su nedovoljno direktne akcije… Mislim da postoji osećaj da je mnogo šta birokratsko u vezi sa sindikatima, što odbija ljude,” konstatuje predstavnica Umetničkog sindikata Engleske (AUE) te detektuje problem da se o sindikalnom organizovanju i kolektivnom pregovaranju u obrazovnim institucijama ne govori:

„Organizovanje je nešto o čemu se nikad ne govori u školama… Čak i na fakultetima likovne umetnosti sve je usmereno na pojedinačne priče o uspehu, a na univerzitetima ima mnogo antisindikalno nastrojenog upravljačkog kadra. Dakle, radi se o nedostatku svesti o tome šta su sindikati i čemu služe, a onda su tu i institucije koje su neprijateljski raspoložene prema samoj ideji o postajanju sindikata.”

Sve su ovo već manje više poznate situacije i iskustva umetnicama i umetnicima širom sveta – o finansijskim poteškoćama, neplaćenom radu i eksploataciji, potcenjenosti od ostatka društva koje, kako autorka naglašava, visoko ceni samu ideju umetnosti, ali nisko vrednost rada potrebnog za njegovu proizvodnju. Stoga je, naglašava, hitno potrebno izgraditi međuradničku solidarnost u sektoru umetnosti kroz razvijanje sindikalnog delovanja. 

Strukturne nejednakosti u svetu vizuelne umetnosti svojstvene su i drugim umetničkim i obrazovnim sektorima koji se takođe oslanjaju na kratkoročne ugovore, sa velikim brojem prekarizovanih radnica i radnika, često na ugovorima sa nula sati i pod drugim imenom – uključujući akademike, novinare, muzičare i glumce. Međutim, za razliku od pomenutih, vizuelni umetnici su minimalno prisutni u sindikatima. Poređenja radi, Sindikat univerziteta i koledža koji reprezentuje akademske radnice i radnike ima preko 115.000 članova i članica; Nacionalni sindikat novinara ima oko 35.000; Sindikat muzičara 30.000, a Sindikat glumaca 46.000, dok Sindikat umetnika Engleske (AUE) ima samo njih 600 (jul 2021) a Sindikat škotskih umetnika 1800 – mada treba napomenuti da su oba sindikata relativno mlade organizacije. Loše stope sindikalnog organizovanja znače da umetnici i umetnice često ostaju bez pristupa savetima i podršci oko radnih prava, te su otvoreni za dodatnu radnu eksploataciju.

Novi dogovor za novu umetnost

Progresivniji način državnog subvencionisanja umetničke prakse, autorka kaže, bilo bi direktno „stavljanje novca u džepove“ umetnika putem uvođenja univerzalnog osnovnog dohotka (Universal Basic Income – UBI). UBI je redovno, bezuslovno gotovinsko plaćanje, osmišljeno kako bi svima osigurao zagarantovani donji nivo prihoda, bez obzira na njihove okolnosti, i univerzalan je, znači svako u okviru geografski definisane oblasti može da ga prima.

Nije iznenađujuće što je UBI dobio zamah i popularnost tokom pandemije koronavirusa kao fer i pravična državna politika pomoći ugroženima. Upotreba sličnih „stimulativnih čekova” (stimulus cheques) u Sjedinjenim Državama, kao i drugi direktni načini plaćanja širom sveta, skrenula je pažnju na mnogostruke koristi od direktne i bezuslovne finansijske podrške.

Jedna od važnijih skorašnjih inicijativa kada je reč o uvođenju UBI-ja pokrenuta je u Irskoj, iako i neke druge zemlje imaju slične modele podrške, poput Finske i Francuske. U Irskoj se radi o trogodišnjem pilot projektu za radnice i radnike u sektoru umetnosti, za koji je izdvojeno 25 miliona evra za finansiranje 2 000 umetnika tokom tri godine i koji će biti pokrenut u januaru 2022. godine. Primaoci će dobijati 325 evra na nedeljnom nivou, kao dodatak na ostale oporezive prihode.

Foto: Artists’ Union England / Facebook

Još jedno rešenje za teške materijalne uslove umetnika i umetnica koje se predlaže u analizi, a koje bi državnom potporom moglo da promeni stanje stvari jeste forma „Nju dila“ (New Deal), po uzoru na Američki Savezni umetnički projekat (Federal Art Project – FAP) iz 1935. godine. Ovo je bio odsek Nju dila specifično vezan za vizuelne umetnosti koji je obezbedio zaposlenje za približno 5 000 umetnika i umetnica u 48 američkih država u periodu do 1943. godine. Ključni aspekt projekta je bilo zapošljavanje umetnika po osnovu standardne plate za život (living wage), plaćene za njihov dnevni rad, pre nego za njihov status „poznatog“ ili „uspešnog“ umetnika. Takvi poslovi i danas mogu da se odnose na različite oblike umetničkog rada u zajednici, na javne umetničke radove, saradnju sa mnogobrojnim obrazovnim institucijama, te mnoge druge projekte koji su od značaja za čitavo društvo.

I pored mnoštva teorijskih istraživanja i praktičnih iskustava sa terena, artikulisanih preporuka i primera „dobrih praksi“ ovaj izveštaj u svom zaključku skreće pažnju da je vlada Velike Britanije, ipak, odlučna u nastavljanju „pustošenja“ umetničkog sektora novim „merama štednje“. U pokušaju da se pronađe odgovor na takvu situaciju, autorka istraživanja postavlja pitanje: Zašto bi jedna regresivna, neoliberalna vlada uopšte želela da finansira sektor u kome čak i među elitom dominiraju progresivni, ponekad i radikalno-levo orijentisani umetnici i umetnice, i njihovi saradnici koji su često otvoreno neprijateljski raspoloženi prema vladi Konzervativaca, neoliberalizmu i samom kapitalizmu? Obnavljanje i proširenje finansiranja obrazovnih umetničkih institucija koje će umetnike i umetnice sagledavati kao radnike, suštinski je korak u transformaciji polja umetničkog rada, konačni je zaključak. 

Prethodni članak

Obustavljen sudski postupak protiv aktivista koji su branili Topli do od MHE

Međunarodna federacija građevinaca: Vlada Srbije ne bi smela da dozvoli investitorima da se ovako ponašaju

Sledeći članak