Proteklih godinu dana, pored pandemije i negativnih efekata po zdravlje i društvo koje je prouzrokovala, obeležile su i političke promene u regionu. U Crnoj Gori je konačno došlo do promene vlasti, mnogi su se nadali i promene barem nekih društvenih obrazaca. Zajedno sa tim promenama, javila se i od ranije poznata drugarica – Ljeposava.
Ljeposava je poslednjih meseci akvina na društvenim mrežama gde privlači pažnju javnosti ali i okuplja one koje pokušavaju da se odupru dominantnim patrijahalnim matricama. Povodom Osmog marta portal Mašina donosi razgovor sa Ljeposavom.
Na internetu se u toku prošle godine pojavila Ljeposava, šta nam ona poručuje? Kako je nastala stranica i zašto?
Stranica je nastala kao reakcija na isključivanje žena iz pregovora o formiranju nove vlade nedugo nakon lanjskih parlamentarnih izbora u Crnoj Gori. Konkretan povod je bila izjava Dritana Abazovića, lidera stranke Ujedinjena reformska akcija (URA), koja je od svih koje imamo u Crnoj Gori najbliže ljevici. On je na tribini „Društveni pokreti – nova nada za region“, koju je organizovala inicijativa Ne davimo Beograd, odgovorio na pitanje o odsustvu žena iz pregovora o novoj vladi tako što je, između ostalog, reko da „žene neće u manastire na pregovore“ (Čuš nećemo! Đe god se odluke donose, čuvaj i nama stolicu), te da su oni – političari koji nijesu žene – samo šćeli da poštede dame tog krvničkog posla. S obzirom na to da je platforma „Crno na bijelo“, koju je Dritan predvodio, posvetila dio predizborne kampanje ženama i važnosti rodne ravnopravnosti, to je bio još veći udarac.
Razmatrajući kako da reagujemo na to, skontale smo da je od slanja saopštenja slaba vajda – a šćele smo ne samo da dopremo do naših političkih predstavnika, već da zaista pokrenemo i omasovimo razgovor o rodnoj diskriminaciji. Kako već bijasmo viđele kakvog su uticaja imale mim stranice tokom predizborne kampanje tako je, za nekih 20 minuta, spontano nastala „Vala, Ljeposava“. To je prostor u kojem možemo da analiziramo društvene i političke prilike iz feminističke i ljevičarske vizure. Ljeposava želi da ostvari rodnu ravnopravnost, ali zna da je to moguće samo kroz klasnu i antikapitalističku borbu. Prosto: ako rezultate borbe za rodnu ravnopravnost ne ośete radnice u supermarketima u vidu boljih plata, kraćih smjena i dužih odmora, onda za Ljeposavu takva borba nema smisla.
Političke prilike u Crnoj Gori su se izmijenile nakon 30. avgusta prošle godine. Ipak, kako se ta promjena odrazila na žensko učešće u politici? Da li je uopšte? I šta Ljeposava tim povodom radi?
Vjerovatno bi bilo tačno reći da se položaj žena u Crnoj Gori nije značajnije popravio otkako je ukinut AFŽ – a kad je to davno bilo, evo se i naša Joka jedva śeća. Imajući to u vidu, nije da smo iznenađene što sa promjenom vlasti nije došlo do brzih i radikalnih poboljšanja kada je žensko učešće u politici u pitanju – rodne nevolje ukorijenjene su mnogo dublje i od tridesetogodišnje vladavine DPS-a.
Ono što nas jeste iznenadilo je nezainteresovanost nove vlasti da makar pokuša da uoči važnost pitanja rodne ravnopravnosti. Ođe je bitno istaći da ovo pitanje nije naročito zanimalo ni prethodnu vlast – temeljno propadanje države socijalne pravde dok je DPS bio na njenom čelu, kao i stalno rastuća neizvjesnost životnih i radnih prilika najvećeg dijela stanovništva Crne Gore dovoljno govori o tome šta je DPS uradio za žene.
Ono što ta vlast jeste radila, međutim, jeste deklarativno, protokolarno uvažavanje važnosti pitanja ravnopravnosti žena – toliko su, valjda, naučili u ovom beskrajnom procesu pregovora sa Evropskom unijom. Ovi novi još ne znaju te fazone i fore i zato od njih možemo da čujemo sumanute stvari – ko kad Dritan kaže da političko pregovaranje nije za dame, ili kad Maksim – predśednik, da nevolja bude veća, Radničke partije – kaže kako nijesu žene baš za biznis i politiku. Eto nama pozer-ljevičara, koji ne čitaju ljevičarke!
Međutim, i tu ima nešto dobro: kad političari iz nove vlasti takve stvari izgovore naglas, stvara se prostor za reakciju, za pokretanje javnog razgovora na temu diskriminacije i političkog, a i drugog, nasilja nad ženama na konkretnim, svježim primjerima – što Ljeposava upravo i radi. Održavanje ovog razgovora u javnom prostoru nam daje mogućnost da osvijetlimo i osvijestimo problem, da obrazujemo jedna drugu, da razbijemo određene tabue, da diskutujemo o uzrocima i posljedicama, pa tako i da okupimo kritičnu masu i pokrenemo konkretne kolektivne akcije, da radimo na stvaranju i održavanju pritiska koji bi možda mogao da pogura institucije ka ozbiljnijem promišljanju i sistemskim promjenama.
Deluje da ljudi jako dobro reaguju na humoristične i (samo)ironične prikaze svakodnevnog seksizma, šta mislite zašto je to tako?
Svima nam je jasno u kakvom seksističkom društvu živimo. Humor to ogoljuje: teško je suprotstaviti se humorističnim prikazima naše svakodnevice, sve i kad biste šćeli – jer bukvalno ne postoji argument koji bi ih oborio, oni stoje kao gola, očigledna istina. Kako se Ljeposava služi ironijom u svojim prikazima, tako je ironično i to da se svi smijemo onome što živimo. Ali moć takvog humora leži u tome što on nije pesimističan, ne čini da klonemo duhom – već da se trgnemo, da napokon shvatimo banalnost određenih društvenih običaja i pojava, kao i naših i tuđih postupaka.
Čim krenemo da analiziramo postojeće obrasce ponašanja, bliže smo feminizmu i shvatanju zbog čega nam je, kao okvir za borbu za bolju budućnost, feminizam neophodan.
Pored toga, prikazi svakodnevnog života: porodičnih odnosa, neravnomjerne podjele rada u kući i brige o porodici, odlaska kod ginekologa, najobičnijih usputnih razgovora – stavljaju ženama do znanja, prije svega, da nijesu jedine koje kroz to prolaze, već da je to univerzalni model ponašanja u našem patrijarhalno oblikovanom društvu, a zatim i da to nije u redu, da jeste strašno, da ne treba tako i da imaju pravo da se suprotstave.
Ljeposava je nekad tu i kao način da neke pratiteljke, služeći se naizgled bezazlenim humorom, javno prozovu svoje momke koji su rekli da će oprat suđe, pa po stoti put nijesu. To može, unekoliko, da utiče na kolektivnu svijest u muškim krugovima: što bi ti, druže, bio onaj koji nije opro suđe, kad mož bit onaj koji ga je opro!
Nije nam novo da humor može biti instrument koji polako, ali sigurno doprinosi društvenoj transformaciji – a Ljeposava nastavlja da eksperimentiše i pomno prati učinke svog rada.
Zašto baš lik Ljeposave? Izgleda da Nikolićev humor ima potencijala i za drugu deceniju 21. vijeka?
To je zanimljivo pitanje. Glavni razlog zbog kojeg smo izabrale baš Ljeposavu bilo je priśećanje na epizodu u kojoj Ljeposava vodi konja kojeg jaše Radosav (njen muž), koji sve vrijeme kukumače kako je u teškom položaju – on se žali njoj, dok jaše, a ona pored njega kilometre prelazi pješke. I on još podvlači kako ona uživa u šetnji dok on crče śedeći, i da joj on, zapravo, iz svog povlašćenog položaja, čini uslugu!
Paralela za post-izbornim pregovorima u kojima nema žena jer nas štede te muke śeđenja u fotelji bila je neizbježna, i bila je iskra iz koje se razvila ideja za ime i koncept stranice. I nije samo „Ljeposava“, nego „Vala, Ljeposava“ – kao oslikavanje uvoda u skoro pa svaku mensplejning priču u duhu našeg jezika – i ti prvi mimovi išli su iz Radosavovih usta, jer šta je crnogorskije u deklarativnom zastupanju rodne ravnopravnosti, nego muškarac koji se pravi da tu nešto radi? Bilo je jako zanimljivo pratiti inicijalne reakcije publike i dilemu pred kojom se ona našla: da li iza stranice stoji žena ili muškarac? Mi u Adminatu smo se baš zabavile!
Imajući to u vidu, i premda volimo i poštujemo Živkov rad i humor uz koji smo odrasle, Ljeposava sa naše stranice nije Ljeposava Živka Nikolića – mada razumijemo kako to može da bude zbunjujuće. Odabrale smo njen lik – i ostale likove iz čuvene serije „Đekna još nije umrla“ – zato što smo računale da će ih publika u Crnoj Gori i šire, na prostoru koji je nekada obuhvatala Jugoslavija, prepoznati kao te Živkove crnogorske arhetipe. I dok se u mimovima obilato koristimo paralelama između Živkovog spletkaroša Joksima i naših savremenih političara-spletkaroša, ili generalno mizoginih muškaraca, za Ljeposavu, Jeku, Joku i Mišura pletemo drugačiju priču. U našoj mimerskoj interpretaciji, one su uglavnom saveznice koje na prvo mjesto stavljaju svoja ženska prijateljstva i borbu za zajedničke ciljeve. Kod Živka su bile oličenje čuvarki patrijarhata – želimo da pokažemo da ta priča o crnogorskim ženama može i drugačije da se zamisli i ispriča, iz ženske vizure i kroz prizmu ženske solidarnosti.
Humor Živka Nikolića živi i danas, naročito jer se malo šta promijenilo u Crnoj Gori od vremena u kojem je on stvarao – ali, uz dužno poštovanje, moramo istaći da humor naše Ljeposave nije Živkov humor. Mi se, u Ljeposavinim prikazima, ne služimo tim šalama niti dijelimo taj svjetonazor – samo koristimo genijalne kadrove iz serije kao podlogu za dijalog koji se odvija u sasvim drugom, Ljeposavinom univerzumu.
Ljeposava donosi i akcije koje zadiru u svakodnevna iskustva žena. Te akcije su u realnom životu i praksi van svakog humora. Ljeposava je prenela priče „teške kao zemlja“. O čemu se radi?
Ljeposava je, isfrustrirana i izmučena svojim iskustvom sa ginekologom, pokrenula razgovor na temu nesavjesnog liječenja, rodne diskriminacije i zlostavljanja u ginekološkim ordinacijama. Ispostavilo se da je 80% žena koje su učestvovale u anketi bilo u prilici da, umjesto adekvatne terapije, dobije odgovor „srediće ti se to kad rodiš“. Ono što je bilo stravično jesu iskustva koja su uslijedila, svega je tu bilo – verbalnog i fizičkog nasilja na pregledima i porođajima, nesavjesnog liječenja, odbijanja pružanja zdravstvene njege, čekanja mita da bi se reagovalo dok je ženin život u opasnosti…
Žene zaista prolaze kroz pakao u ginekološko-akušerskim ordinacijama – a sistem ćuti.
Ginekološko-akušersko nasilje je sistemski problem: nijesu to pojedinačni slučajevi i „par kolega koji blate profesiju“, kako čujemo od nadležnih ovih dana, već se dio medicinskog osoblja konstantno iživljava nad ženama – jer im se može, jer sistem, koji bi trebalo da štiti pacijentkinje, zapravo štiti nasilnike/ce. Uz to je i problem rodne i seksualne diskriminacije – hetero muškarci, iako se liječe u istom, lošem zdravstvenom sistemu, ne trpe ovaj vid nasilja.
Žene koje su nam pisale su tražile da ostanu anonimne – i imale su povjerenja da će im Ljeposava to omogućiti, ali su takođe odabrale i da svoju priču ispričaju nekome ko njihovo iskustvo ne omalovažava i ko je na njihovoj strani. Ljeposava je počastvovana što uživa to povjerenje od strane zajednice; međutim, moramo se osvrnuti na to da žene danas u Crnoj Gori (a ovim povodom i u regionu) imaju mnogo više povjerenja u mim stranicu nego u državni sistem zdravstvene zaštite, koji je pritom finansiran njihovim novcem i koji imaju pravo da pozovu na odgovornost.
Kada je postalo jasno koliko je problem ozbiljan i raširen, Ljeposava se Ministarstvu zdravlja obratila otvorenim pismom – i na to pismo dobila odgovor. Ohrabrujuće su bile reakcije ministarke zdravlja, direktorice Kliničkog centra Crne Gore, te pomoćnice direktora za kontrolu kvaliteta pružanja zdravstvenih usluga, koje su prepoznale razmjere i važnost ovog problema i poručile da će se njime pozabaviti, te pozvale građanke da podnesu prigovore da bi nadležni mogli mapirati problematične oblasti i osoblje u cilju rješavanja problema. Međutim, nedugo zatim reagovala je i načelnica ginekološko-akušerske klinike u KCCG-u, koja tvrdi da zvanična statistika – za koju ne znamo kako se tačno prikuplja i obrađuje – kaže da je 97% žena zadovoljno tom klinikom. Očigledno se radi o pokušaju da se validnost anonimnih iskustava koja je Ljeposava objavila dovede u pitanje. Međutim, činjenica da nema zvaničnih žalbi ne znači da je sve u redu već da žene nemaju povjerenja u zvanične procese, niti Zaštitnike/ce pacijenata vide kao nekog ko ih zaista štiti. Sramotno je što institucije pokušavaju da dovedu u pitanje problem koji su žene otvorile razgovorom kod Ljeposave, umjesto da se zagledaju u svoje ordinacije i da promisle kako da doprinesu rješavanju problema.
Ali, što se nas tiče – ova akcija je tek počela: tražimo sistemski odgovor koji moraju sprovesti nadležni, a mi smo tu i spremne smo da organizujemo aktivnu i otvorenu komunikaciju sa korisnicama zdravstvene zaštite. Povjerenje koje smo razvile u Ljeposavinoj zajednici, kao i kolektivna akcija koju smo pokrenule, pokazuju snagu ženskog zajedništva i solidarnosti. Tu snagu sad treba da njegujemo i koristimo u novim borbama.
Crna Gora u regiji ima taj nepopularan imidž „zaostalosti“ i patrijarhalnosti, a na širem nivou, posebno u očima Zapada, ovaj naš region, koji se sad naziva Zapadni Balkan, takođe ima takav imidž. Kako se Ljeposava nosi sa stereotipima sa jedne, i sa nasljeđem rodne nejednakosti sa druge strane?
Pa znate kako, Ljeposavu ne zanima mnogo šta Zapad misli o Zapadnom Balkanu. Dosta je bila ova prošla godina i iskustvo ovog pomora u pandemiji da se i Zapad malo zamisli nad svojom navodnom naprednošću, nego, vala, izgleda da neće. Muka je gledati kako kapitalizam pada na ispitu iz efikasnosti, humanosti i pravednosti – da nas je Zapad pitao, mogli smo to mi iz Šavnika da mu kažemo još na kraju prve decenije naše neslavne tranzicije. Ali ne, Zapad, nažalost, misli da nema šta da nauči od starog socijalizma… Biće da se u tome prevario!
Što se tiče nasljeđa rodne nejednakosti, kako stvari stoje u Crnoj Gori odlično oslikava i skorašnji primjer, đe premijer Krivokapić uporno krši epidemiološke mjere koje Vlada, na čijem je čelu, donosi, a ministarka zdravlja, pod pritiskom javnosti, a pored vođenja zdravstvenog resora usred pandemije, bukvalno biva primorana da trči za premijerom (ko što obično trče majke za sinovima ođe) i da ga moli da turi masku, dok on ide okolo i petlja se u reproduktivne i karijerne izbore građanki koje ga plaćaju. Mediji tome zdušno doprinose, pa stvar prikazuju ko da to što on ne poštuje mjere nije njegova odgovornost, i uporno spopadaju ministarku pitanjima tipa – a što on to tako? Onda ona daje zvanična saopštenja „da mu je rekla da mora da nosi masku i da je obećo da oće“. I tako odgovornost za premijerovo ponašanje nekako pripade ministarki – a njemu će vjerovatno pripas’ zasluge za njen rad.
Je li Ljeposava Jugoslovenka? Kako ona vidi svoje mjesto u regionalnom feminističkom pokretu?
Ljeposava je Jugoslovenka, jer ne može da ne bude. Kada se Ljeposava požali na ginekologe u Podgorici, iz Zagreba stiže poruka koja opisuje istu muku, a iz Sarajeva pitanje – a imate li kakvog dobrog endokrinologa za preporučit? Iste su nam šale i iste su nam muke, od tvrdog patrijarhata do propalih ekonomija i karikaturalnih političara koji ko da su svi redom utekli iz stripa „Alan Ford“, koji nam je isto zajednički.
Najmanje što možemo jeste da ne negiramo svoju srodnost, da ne napuštamo ni trunku šanse za zajedništvo za koje, i poslije svega, na prostoru Jugoslavije postoje temelji.
Zajedništvo u borbi za bolju budućnost – borbi koja može i treba da bude i prekogranična i transgeneracijska i solidarna i klasna i feministička. Mogućnosti za takvu borbu Ljeposava vidi u svakoj poruci podrške i u svakom pozivu na razgovor i saradnju koji neprestano pristižu iz drugih djelova našeg regiona. Prihvatiti pruženu ruku i pružiti svoju – eto odličnog početka za pokret i preokret!
