Zašto socijalizam nije imao krize prekomerne produkcije?

Proizvodnja u kombinatu Srvo Mihalj
Proizvodnja u kombinatu Servo Mihalj

Kapitalizam karakterišu kako krize prekomerne proizvodnje tako i nestabilna zaposlenost. Zašta su realno postojeći socijalizmi, uprkos svojim manama, bili otporni na takve krize i uspeli da održe punu zaposlenost, i šta možemo da naučimo iz tog istorijskog iskustva?

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Peoples Democracy.

Širom zemljine kugle, socijalizam je kolabirao, a tamo gde još uvek postoji – ekonomski režimi su prošli značajne reforme. Ne čudi stoga da su danas „stari socijalistički režimi“ žrtve brojnih omalovažavanja. I dok kapitalizam, razumljivo, ima interes u takvoj diskreditaciji, levi protivnici kapitalizma i dalje se nalaze u stanju šoka i nisu sposobni za ozbiljan otpor.

Nema sumnje da su raniji socijalistički režimi imali ozbiljne probleme, koji su se prvenstveno manifestovali kroz depolitizaciju radničke klase čiju su diktaturu trebali da predstavljaju. Ali u isto vreme ne treba zaboraviti da su stvorili ekonomski sistem kakav – kada je u pitanju briga za radne ljude – nije viđen nikada u istoriji.

A to postaje jasno kada upitamo jedno jednostavno pitanje: zašto stari socijalistički režimi nikad nisu iskusili krize prekomerne proizvodnje kada su upravo takve krize rak-rana kapitalizma. Rečima Nikolaja Bakunjina, Roza Luksemburg je čak videla da se kapitalizam u nedostatku imperijalizma nalazi u permanentnoj „opštoj prekomernoj reprodukciji“; ali bez obzira prihvata li neko njen argument ili ne – ne da se negirati činjenica da je ovaj društveno ekonomski sistem žrtva makar periodičnih kriza opšte prekomerne proizvodnje, gde u isto vreme koegzistiraju i masovna nezaposlenost i neiskorišćeni kapaciteti usled nedovoljne ukupne potražnje. Zapravo, celukupni je period nakon krize 2008. godine, gledamo li globalnu ekonomiju u celini, bio jedna dugotrajna kriza prekomerne produkcije. Zašto onda stari socijalistički sistemi nikad nisu iskusili takve krize pa su čak i uspevali, i to prema rečima kritičara kao što je mađarski ekonomista Janoš Kornai, da održe trajnu punu zaposlenost.

Okvirni odgovor na ovo pitanje bi bio da su u pitanju bile planske ekonomije a ne tržišne pa stoga i nisu mogle biti žrtve ćudljivosti potonjeg. Ali valja otići onkraj ovog odgovora te se dalje zapitati: Šta je to planiranje tačno radilo da se ne javi hiperprodukcija, koja bi ugrozila stanje pune zaposlenosti ovih ekonomija. Odgovor na ovo prosto pitanje – relativno dobro poznato i elaborirano od strane poljskog marksiste Mihaila Kaleckog – mogao bi se dati na sledeći način.

Kapitalističke ekonomije doživljavaju krize prekomerne proizvodnje zato što investiranje (u smislu ulaganja u kapitalna dobra, npr. strojeve) u okvirima ovog sistema ovisi o tome da li vlasnik kapitala očekuje da takvo investiranje u krajnju ruku dostigne povoljnu profitnu stopu. Rečju, oni su spremni na nova ulaganja onoliko koliko očekuju da će dostići unosne profitne stope. Međutim, ukoliko nivo investiranja (investicijske potražnje) padne u odnosu prema nekonzumiranom autputu proizvedenom pri punom kapacitetu, pri datoj distribuciji između profita i nadnica, u tom slučaju nema dovoljno potražnje da se sva nekonzumirana proizvedena roba konzumira. Pa pošto u kapitalizmu sve ono za čim nema [investicijske] potražnje ima tendenciju da i ne bude proizvedeno, ekonomija nužno ulazi u spiralu proizvodnje manje od punog kapaciteta.

Ali kad se ovo desi, takođe i [osobna] potražnja pada pa dolazi i do daljeg srozavanja proizvodnje pri datoj distribuciji profita i nadnica. I ovaj se krug nastavlja sve dok ekonomija ne dostigne određeni nivo ispod punog kapaciteta proizvodnje u kojem je sve što je i proizvedeno zapravo i potraživano u obliku potrošnje ili investiranja. To je tačka u kojoj mogu da koegzistiraju i masovna nezaposlenost i neiskorišćen kapacitet.

Sledeći primer će daleko jasnije objasniti ovu poentu. Pretpostavimo da je ukupna proizvodnja pri punom kapacitetu 100 te da je ovaj ekonomski autput uvek podeljen između nadnica i profita u razmeru 60:40. Pođimo od pretpostavke da su sve nadnice utrošene dok se profit ne konzumira nego ulaže u sljedeći ciklus. Onda ako je dostignut pun kapacitet proizvodnje sa maksimalnim autputom, potrošnja će biti 60 jedinica; i ovaj utrošak biće potraživan samo ako je nivo investicija jednak 40 jedinica (za agregatnu tražnju koja se sastoji i od potrošnje i investicija). Ali ako ukupno vlasnici kapitala ne žele da investiraju više od 20 jedinica, jer ne očekuju da će bilo koja investicija veća od toga neće dostići željenu stopu profita, onda će agregatna (ukupna prim. prev.) potražnja biti na nivou 80 pri punom kapacitetu proizvodnje (60 potpošnje + 20 investicija), što je manje od punog kapaciteta proizvodnje, tj od autputa 100. U tom se slučaju ekonomija nastavlja spuštati (preciznije, sada padaju nadnice. prim. prev.) ispod pune moguće proizvodnje sve do 50, pri čemu će potrošnja biti 30 što zajedno sa razinom od 20 investicija čini ukupnu proizvodnju na nivou 50. Drugim rečima postoji kriza prekomerne proizvodnje koja uključuje 50 posto neiksorištenog kapaciteta.

Međutim, pretpostavimo na trenutak da je u ovoj hipotetičkoj ekonomiji pun kapacitet od 100 proizveden čak i na razini kad je investicija 20 – u tom bi se slučaju, potrošnja trebala povećati na 80 sa početnih 60. Tada ne bi bilo manjka ukupne potražnje u odnosu na ukupnu proizvodnju i ne bi ni dolazilo do krize prekomerne proizvodnje. Ali povećanje agregatne potražnje sa 60 na 80 pri punoj iskorišćenosti kapaciteta bi značilo i povećanje udela nadnica sa 60 na 80 (jer u ovom hipotetičkom modelu samo nadnice se u celini se troše). Stoga ispada da se krize prekomerne proizvodnje nikada ne bi mogle desiti ukoliko bi postojala mogućnost da se nadnice podižu (u udelu) te da kapitalističke ekonomije doživljavaju prekomernu prizvodnju samo zbog toga što vlasnici kapitala tvrdoglavo odbijaju da podignu realne zarade ne bi li se takve krize izbegle.

Valjalo bi primetiti da ukoliko dođe do krize hiperprodukcije i autput se stabilizuje na razini 50, onda je udeo profita u tom slučaju 20. Ali ukoliko se kriza pokuša izbeći povećanjem udela nadnica na 80, onda i profit ostaje na nivou 20. Ispada, dakle, da izbegavanje ovih kriza povećanjem udela nadnica i povećanjem agregatne potražnje ne šteti profitu ni za jotu. Skok nadnica ne ide na trošak profita; pa ipak, vlasnici kapitala tvrdoglavo odbijaju da dopuste takav porast plata. A to je stoga što je kapitalizam antagonistički sistem: njegova se antagonistička priroda manifestuje ne samo u slučajevima kada povećanje nadnica ide na uštrb profita; manifestuje se i kada su vlasnici kapitala protiv povećanja nadnica čak i kad to ne ide na trošak profita. A uzrok tome je strah da bi to moglo da ojača radnike. Ukratko, sistem je fundamentalno ontološki antagonističan. A zapravo, sva društva tokom istorije koja su bila obeležena klasnim antagonizmima bila su i antagonistička u ovom fundamentalnom smislu.

Zemlje socijalizma nisu bile antagonističke u ovom smislu, zbog čega i nisu iskusile krize prekomerne produkcije. Kad god bi došlo do nedovoljne potražnje pri punom nivou proizvodnje – pošto su ukupne investicije u socijalističkim društvima nekada išle do svega 20 usled odluka mnogobrojnih preduzeća (na ovom mestu nije važno kako se do takvih odluka dolazilo) pri punom autputu i kada bi udeo nadnica spao na 60 – u tim bi se ekonomijama njihov nivo jednostavno dizao na 80 radi sprečavanja nastanka nedovoljne tražnje. (Drugim rečima, ex ante manjak agregatne potražnje nikada se nije dozvoljavao da postane ex post smanjena agregatna potražnja jer su u tim slučajevima nadnice povećavane do potrebnog nivoa.)

Način na koji se ovo izvodilo je bio takođe jednostavan, naime: kroz pad cena dok su novčane nadnice ostajale na višem nivou. U socijalističkim ekonomijama – drugim rečima – nastavljano je sa proizvodnjom punog kapaciteta ali su cene štelovane tako da je proizvodnja na kraju uvek jednaka potražnji: kako su cene padale, sa istim novčanim najamninama, realne plate i dakle potrošnja, a time i agregatna tražnja su takođe rasle; cene su stoga padale do onog nivoa koji bi omogućio da ukupna potražnja bude za 100. Socijalističke ekonomije su tako uvek održavale režim pune proizvodnje povećavajući realne plate (smanjenjem cena prim. prev.) a to znači konzumerističku potražnju, do nivo pri kojem je 100% proizvodnje bivalo potraživano.

Ima tu trunke ironije: od Adama Smita kapitalistička ekonomija se smatra onom koja je sposobna da iznedri fleksibilnost cena koje će „očistiti“ tržišta od roba (izjednačenje ponude i potražnje prim. prev). A zapravo, kapitalistička ekonomija omogućava sve – samo ne to. U uslovima oligopola ona nema mogućnost fleksibilnih cena – a „uslovi oligopola“ zapravo su već dugo vremena činjenica. Sa druge strane, socijalistička ekonomija bi trebala da bude planska ekonomija, ona koja je rigidna po pitanju fleksibilnosti cena. Pa opet, socijalističke ekonomije su bile te koje su krize prekomerne produkcije izbegavale upravo putem fleksibilizacije cena za dati nivo novčanih nadnica. Sveukupno: ovo podcrtava bedu intelektualnih stereotipa koji se koriste za razumevanje i objašnjavanje oba ova ekonomska sistema.

Nastupajući socijalistički projekati van svake sumnje će dovesti i nove načine funkcionisanja socijalističkih ekonomija u budućnosti. Ali i one će morati da podrazumevaju barem dve karakteristike starih socijalističkih ekonomija: prva je puna zaposlenost, druga je kapacitet za izbegavanje kriza prekomerne proizvodnje. A kapitalistička ekonomija nikada nije uspela da obezbedi ni jedno od ta dva; i nikada neće uspeti da ovezbedi i jedno od ta dva.

Prevod s engleskog: Stefan Aleksić

Prevodilac se na pomoći prilikom prevođenja ovog zahtevnog teksta zahvaljuje Vladimiru Vasiću i Domagoju Mihaljeviću.

Prethodni članak

Omladinsko-patriotski kamp – greška ili posledica sistema?

Sindikati prosvetnih radnika su najavili protest i seriju jednodnevnih štrajkova

Sledeći članak