Javni sistemi zdravstvene zaštite su u sve većoj meri određeni interesima i mogućnostima političkih i ekonomskih elita. O tome govori i primer implementacije novog zakonskog okvira u Hrvatskoj koji je donesen bez adekvatne javne rasprave i koji će imati negativne posledice kako na položaj radnika u zdravstvu tako i na dostupnost njihovih usluga pacijentima.
Sudeći prema nedavnim događajima, 2015. će biti dinamična godina za zdravstveni sustav. Osim što je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) početkom godine izašao iz državnog budžeta, do kraja 2014. odvijali su se kolektivni pregovori između Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara – medicinskih tehničara (HSSMS-MT) i Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH) te resornog ministarstva. Tema pregovora bila je ukidanje dodataka na staž za zdravstvene radnike u javnom sektoru. Paralelno tome, u tišini je provedena javna rasprava o čak 25 prijedloga zakona vezanih uz zdravstvo. Sve navedeno svakako će se odraziti na javni karakter zdravstva, a ako se ukratko analizira, postaje jasno da se neće odraziti pozitivno.
Nije problem u budžetu
Izdvajanje HZZO-a predstavljeno je kao reforma koja će fleksibilnim raspolaganjem prikupljenim doprinosima pacijentima osigurati višu kvalitetu zdravstvene usluge. Međutim, kroz izdvajanje se prije svega žele postići uštede u zdravstvu, koje je već dugo vremena predmet napada kao navodni glavni generator duga u državi. Uz to, tvrdnjama poput one da zdravstvo mora biti vođeno ekonomskom logikom, a ne na temelju stvarnih potreba građana te političkim odlukama, zanemaruje se da je odluka o izlasku HZZO-a iz budžeta donesena upravo na političkoj razini.
Na istom tragu, zaboravlja se da je Zavod 2002. godine ušao u budžet kako bi se sanirali rastući dugovi u zdravstvu. Već tada su zbog promjena u načinu ugovaranja između HZZO-a i zdravstvenih ustanova – ali pogotovo zbog nepostojanja kvalitetnih mehanizama kontrole – dugovi u ovom sektoru iznosili približno 8% BDP-a, iz čega se da naslutiti kako otežano funkcioniranje HZZO-a ne leži u njegovom statusu spram državnog budžeta, već u neefikasnom ustroju. Istovremeno, previđa se kako u naravi zdravstvenog sustava nije profitno poslovanje, već dobrobit pacijenata. Kako bi se ta zadaća ispunila potrebno je usmjeriti dostupna sredstva gdje su potrebna, što se ne postiže nužno smanjivanjem obima zdravstvenog osiguranja, već promjenom načina upravljanja HZZO-om te povećanjem transparentnosti njegovog rada. Novinarka Nataša Škaričić, koja godinama upozorava na probleme u zdravstvu, o ovom je događaju rekla: “Novci iz posebnog doprinosa moraju biti u posebnoj kasi osiguravajućeg zavoda, no ništa se neće dogoditi ako upravljanje tim novcima nije tripartitno, niti je ikada bilo, neovisno o tome na čijem je računu novac bio. Kakve veze ima to što je država pristojno vratila novce tamo gdje oni pripadaju, kad država i dalje nepristojno, iza zatvorenih vrata i na potpuno nevidljiv način, upravlja novcima osiguranika, kao što to čini cijelo vrijeme? Pa članove Upravnog vijeća HZZO-a postavlja Vlada. Naravno, sve to nauštrb osiguranika, a u korist zdravstvene administracije i privatnog sektora koji se s tom administracijom premrežio.”
Donošenje zakona bez adekvatne rasprave
Kada je u pitanju navedena javna rasprava, sporno je što je ona održana o praktički svim pravnim propisima u zdravstvu – odjednom, a nije bila ni primjetno najavljena. Takva netransparentnost posebno zabrinjava ako se zna da su se na popisu izmjena našli zakoni koji uređuju kako prava unutar zdravstvenog osiguranja , tako i prava medicignskih radnika te pacijenata. Govoreći o raspravi, u HSSMS-MT-u kažu: “Rasprava nije adekvatno provedena i smatramo da se, realno gledajući, nije išlo u smjeru konkretnih i realnih izmjena, jer sama količina navedenih zakona ukazuje na to da se problematici pristupilo paušalno.” Nejasna je i narav predloženih promjena, jer su one navedene u izrazito šturom obliku. Recimo, izmjenama i dopunama Zakona o sestrinstvu planira se redefinirati ovlasti Hrvatske komore medicinskih sestara (HKMS), definirati stručne kompetencije te priznavanje inozemnih kvalifikacija u skladu s direktivama EU. Iako se radi o izmjenama koje će utjecati na svakodnevicu medicinskih sestara i tehničara, strukovne udruge nisu bile uključene u skiciranje prijedloga, što znači da dio promjena neće uzeti u obzir probleme iz sestrinske prakse te će se zadržati na formalnoj razini usklađivanja s pravnim okvirom EU. Konačno, upitno je koliko će promjene uloge HKMS-a odražavati antisindikalni stav ministra zdravlja, te hoće li ovo tijelo dobiti veći utjecaj na radnička prava medicinskih sestara i tehničara.
Pripuštanje Komore u zadaće koje trenutno obavljaju sindikati sigurno bi ostavilo traga na radne prilike zdravstvenih radnika, pogotovo uzmu li se u obzir izjave HKMS-a kojima se poricao nedostatak sestrinskog kadra u javnim ustanovama, suprotno podacima statističkih tijela i strukovnih sindikata, kao i svjedočanstvima medicinskih sestara i tehničara. Treba se zapitati i kako bi to utjecalo na pregovore koje sada vode sindikati, poput onih oko ukidanja dodataka na staž od 4, 8 i 10%, koje su HSSMS-MT i SSZSSH vodili 2014. godine. S obzirom na dobnu strukturu zaposlenih, ukidanje dodataka pogodilo bi veći dio radnika, pogotovo one sa srednjom stručnom spremom, čija su primanja smanjena u prošlom naletu. Tada je zbog financijske krize osnovica smanjena 6%, a prestala je isplata regresa, božićnica, jubilarnih naknada i dijela troškova prijevoza. Uz to, prema podacima HSSMS-MT-a, koeficijenti SSS radnika – koji čine 38% sveukupno zaposlenih u zdravstvu – zakidaju radnike u njihovim materijalnim pravima.
Elite upravljaju zdravstvom
Razmatranje promjena olakšava predviđanje događaja i trendova u zdravstvu. Ne treba očekivati da će se nadolazeće promjene uvijek moći eksplicitno povezati s privatizacijom zdravstva, jer njegova neefikasnost već u ovom obliku nekima donosi veliku korist. Kao što kaže Nataša Škaričić: “Pripuštanje privatnih elemenata ne odvija se dakle toliko kroz formalne suštinske izmjene sustava – makar tu ima nekih sitnih primjera – koliko kroz koruptivnost sustava zdravstva. Bojim se da je komocija koju elite uživaju u takvom sustavu jedini razlog zašto se on formalno ne privatizira, barem u nekim dijelovima.” Ipak, neke se vidljive promjene mogu očekivati. Kao što pokazuju prijašnja iskustva, promjena u statusu HZZO-a vodi do promjene opsega zdravstvenog osiguranja, odnosno do smanjivanja broja usluga bez nadoplate, što nužno ograničava dostupnost zdravstvene zaštite nekim društvenim skupinama. Nadalje, predložene izmjene zakona nisu planirane u konzultacijama sa stručnom zajednicom, što navodi na misao da će njihovo donošenje biti u najmanju ruku beskorisno, a možda i štetno za one koje žele regulirati. Konačno, prekid pregovora oko dopuna kolektivnog ugovora u zdravstvu pokazuje da još nije došao kraj rezanju prava radnika u javnom sektoru. Sve to daje naslutiti kako možemo očekivati nove udarce na javni karakter zdravstvenog sustava, što nužno povlači gore uvjete za zdravstvene radnike, ali i za sve korisnike sustava.
Izvor: RAD.
RAD. su novine o radnim pravima i suradnji nastale oko ideje stvaranja fronte sindikata i civilnog sektora u borbi protiv svih oblika mjera štednje.
