Nitko nije rođen kao radnik

Risovic_Radnici_06

foto: Marko Risović / Kamerades

Kako repolitizovati koncept klase i kako danas misliti i praktikovati klasnu politiku? Između svakodnevne borbe za nadnice, stanovanje, penzije, socijalno osiguranje i pokušaja ponovne univerzalizacije same uloge (radničke) klase, novi društveni pokreti, novi i stari sindikati, te masa nevidljivih prekarnih radnika i radnica povučenih iz društvenog života, pokušava da artikuliše klasnu borbu u novim okolnostima.

Prenosimo intervju sa Aleks Demirovićem, nemačkim filozofom i naučnim radnikom, sledbenikom i nastavljačem tradicije kritičke teorije, koji je nastupio u Zagrebu na poziv Centra za radničke studije s predavanjem Je li koncept klase još uvijek održiv? Beogradska publika imala je prilike da ga upozna na konferenciji Misliti s onu stranu kapitalizma, u organizaciji Instituta za filozofiju i društvenu teoriju.

Intervju je objavljen 21.07.2015. na portalu Novosti.

                                                                                                                                                                                                                                                     Srećko Pulig

Osamdesetih godina prošlog stoljeća koncept klase napali su i na Zapadu i na Istoku. I to kako oni koje zovemo realnim političarima, tako i sudionici tada novih društvenih pokreta. Pa ipak su ti pokreti (mirovni, ekološki, feministički), i kada nisu otvoreno zagovarali izlazak iz kapitalizma, bili naddeterminirani svojom antikapitalističkom prirodom. Taj pomak prema ‘revoluciji bez revolucije’ teorijski je elaboriran u knjizi Laclaua i Mouffe ‘Hegemonija i socijalistička strategija’, o kojoj ste kritički govorili. Ali u Njemačkoj je i prije bilo primjera novih strategija, recimo ona Rudija Dutschkea s početka 1980-ih, da se ‘Lenjina osovi na noge’? ‘Realisti’ i ‘fundamentalisti’ rascijepili su civilne pokrete, na jedan način u Njemačkoj, na drugi u Jugoslaviji, a posljedice su vidljive i danas?

Problem s Rudijem Dutschkeom je što je umro već 1979. godine, tako da nije mogao sudjelovati u političkom životu 1980-ih i 1990-ih. Imao sam kontakte s njime kasnih 1970-ih i mogu reći da je bio svjestan kako je Njemačkoj potrebna nova socijalistička formacija, ljevija od socijaldemokracije. Isto tako, bio je uvjeren da je zelena politika vrlo važna, kao i aktivizam građana, politika građena odozdo u civilnom društvu i društvenim pokretima. Na takve stvari je obraćao pažnju. Ali s obzirom na svoje radikalno porijeklo, bilo mu je jasno da nema dovoljno vremena da sve to razradi. Njegov radikalizam vidi se primjerice iz njegove knjige o ‘azijatskom načinu proizvodnje’, koji je determinirao razvoj Rusije i Istočne Evrope. Njime je on objašnjavao rusku hegemoniju i zašto je socijalizam u Rusiji tako autoritaran. Sve to udaljavalo ga je od dubljeg unutrašnjeg razumijevanja aktivnosti ljevice u Njemačkoj. Bilo mu je jasno da državni socijalizam nije pristup koji bi pomogao, a u Njemačkoj je tada bilo ljudi odanih tom projektu. Ali mišljenja sam da njegova teorija nije bila od velike pomoći ljudima koji su tada gradili nove društvene pokrete. Primjerice, on nije imao ideju o čemu se radi u feminizmu. Počeo je čitati literaturu o ekološkoj problematici, no nije mu bila bliskom. Nitko ne može znati što bi bilo da tada nije umro. Mnogo ljudi iz njegova kruga kasnije se okrenulo i od ljevice i od ekološkog pokreta – odustali su. Sam Dutschke je u kasnoj fazi imao osjećaj kako gubi utjecaj na druge, koji je još desetak godina nakon 1968. imao. A taj se utjecaj i značaj uistinu smanjivao.

Pokušaji obnove marksizma

Širi razvoj išao je tada od novih pokreta prema enđioizaciji, politici prepoznavanja i priznavanja identiteta. Tzv. realisti su istiskivali tzv. fundamentaliste. Taj proces odvijao se na jedan način u Njemačkoj, a na drugi recimo u Jugoslaviji. Tu je zametke novog civilnog društva natkrilio kolaps jednopartijske države. Nakon ‘uvođenja’ višestranačja uvedeno je i civilno društvo, čija je osnova bila liberalna…

I još uvijek je takva.

I to je kontekst u kojem se sada u nas događaju pokušaji obnove marksizma. Ironično, prate ih razne vrste obnovljenog dogmatskog ljevičarstva, neoboljševizma, neotrockizma. Nedostaje, kažu civilni aktivisti, intersektorske analize. I tako se gibamo između ekstrema: od civilnog jezika u kojem nestaje svaka analiza klase s jedne i obnove krutog poimanja klasa s druge strane. A sve to doprinosi siromaštvu političkog života.

Ali postoje i ljudi poput mojih domaćina iz Centra za radničke studije. Oni istražuju nove perspektive. Ne znam dovoljno o ovdašnjem kontekstu da bih mogao preciznije suditi o tome što se događa.

Vratimo se onda Njemačkoj. Govorili ste o novim klasnim politikama koje bi trebalo izgraditi. I Stranka ljevice (Die Linke), u čijoj ste Zakladi Rosa Luxemburg aktivni, ima problema s time kako prekarne radnike uopće osvijestiti da su radnici?

Problem s klasnom politikom u novim okolnostima, problem s prekarnim ljudima je taj da su oni povučeni iz društvenog života. Nezaposleni su, kod kuće su, nisu uključeni u društvene aktivnosti. Tako da nije lako ni stupiti u kontakt s njima. Sada je Stranka ljevice pokrenula kampanju mobiliziranja i organiziranja nezaposlenih, prekarnih. Isto tako i onih koji zarađuju, ali su potplaćeni. Takvi su ljudi često izolirani, njihovi poslovi ih izoliraju jer imaju puno radnih sati. Počinju rano ujutro, a s radom završavaju kasno navečer. Nemaju vremena za politički angažman. Problem je dakle kako doprijeti do takvih i kako oni mogu biti organizirani. I što onda znači klasna politika danas? Znači li to samo borbu za nadnice, tarife, društveni standard, socijalno osiguranje, stanovanje, najamnine, penzije? S druge strane, klasna politika treba da – i to je moja pozicija – univerzalizira samu ulogu klase! Klasa nije odgovorna samo za okolnosti vlastite reprodukcije – znači, za životne uvjete same radničke klase – nego je odgovorna i za životne uvjete svih članova društva. Moja argumentacija glasi da je za Stranku ljevice relevantno ne samo organizirati prekarne ljude, već i one radnike koji imaju dobre poslove i sindikalno su zaštićeni.

Radnička klasa kao univerzalni označitelj trebala bi biti formativnom ne samo za identitete, nego i za političku akciju. U tom smislu možemo govoriti da Marxa kao autora ‘Kapitala’ treba čitati zajedno s Marxom autorom ‘Ranih radova’. U nas je to posebno interesantno, pošto smo već imali društvo ideološki, a dijelom i stvarno, utemeljeno na političkoj vlasti radničke klase, dok se sada o radniku govori samo kao o partikularnom identitetu. Problem mogućnosti repolitizacije klasnog pitanja povezan je s višestrukošću današnje krize?

Sve je to sada samo jedan pokušaj, jer repolitizirati klasu nije jednostavno. Trenutno sa sličnomišljenicima i s predsjednikom sindikata uslužnih djelatnika Verdi, koji je jedan od najvećih sindikata u svjetskim razmjerima, kao radna grupa razrađujemo akte o ekonomskoj demokraciji. Naravno, tu neki ljudi navode i iskustvo jugoslavenskog samoupravljanja. Ono se kritički tematizira, kao pozitivno, ali i kao negativno, naročito s obzirom na iskustvo neslavnog kraja. Zato se mora biti sumnjičav da je posrijedi bio i strukturni problem u samoupravljanju samom. U svakom slučaju, postoji debata o ekonomskoj demokraciji, gdje nam je jasno da za sada ne možemo doseći nivo parlamentarne rasprave i utjecaja na druge stranke. Ali možemo proširiti demokratsku participaciju, na nivou planiranja, investicija i sl. Njemačka je situacija po tom pitanju teška. Pritom ne mislim kako ljudi polažu neke nade u politiku Angele Merkel. Vidim da su ljudi pasivni. Kao da nešto čekaju. Oni vide da je kapitalizam u krizi. Oni vide da današnja socijaldemokracija ne vodi nikakvom pozitivnom rješenju u društvu. Ali ne znaju što bi bila alternativa. Ljudi su dakle sumnjičavi. I samo čekaju. Radije se povlače i koncentriraju na privatne stvari. Ne u smislu neke jake odbojnosti spram društva. Iz istraživanja javnog mnijenja znamo da 80 posto Nijemaca socijalizam smatra nečim dobrim! Za njih je to dobra ideja, ali način na koji je on ostvarivan, realiziran, smatraju neuspjelim. Poput nekog kantijanizma koji vidi dobru ideju i lošu stvarnost. Ali što s time sada? Izazov za ljevicu sada je nešto poput onoga što radi Siriza. A sada svi čekaju da vide hoće li to dobro ili loše ispasti. Svi se boje da ne obezvrijede problem, da ne ridikuliziraju i ne budu sami ridikulizirani. Sve to još nije jasno. Ali je vrlo važno za kredibilitet ljevice u Evropi, a onda i u Njemačkoj. Nijemci zamišljaju kako plaćaju veliku cijenu da bi riješili širi problem krize. Sve je to, naravno, državna propaganda. Ali mnogi to smatraju istinitim, traže da i grčka vlada doprinese rješenju. I na ovom primjeru vidimo kako je teško politizirati i što to znači u kontekstu situacije u Njemačkoj.

S druge strane, mnogo ljudi u Njemačkoj angažira se na pitanjima ekologije. Ali samo na lokalnom nivou i sve više nevezano uz stranku Zelenih. Ova stranka, kao i Stranka ljevice, govori ono što mnogi misle. Ali ljudi su sumnjičavi spram bilo kakvog stranačkog organiziranja. Osjećaju se izdanima od političke kaste. Vidite što se dogodilo s protestima i konfliktima oko gradnje kolodvora u Sttutgartu. Mnogo je ljudi involvirano u aktivnosti poput problema frackinga, oko prijenosa električne energije sa Sjevernog mora u Bavarsku i takvih pitanja. Zaokupljeni su ‘energetskim selima’. Zanima ih da se uključe u promjenu energetske baze njemačkog društva, ali ne i u promjene nekih drugih društvenih odnosa. Tako da izvjesna politizacija postoji, ali ne i ona koja bi problematizirala oporezivanje, proizvodnju i investicije, životne uvjete siromašnih. Opet, na privatnom nivou ljudi daju ogromne svote novca za saniranje neke katastrofe u svijetu. Tako da je nejasan smjer u kojem bi i ljevica mogla nešto organizirati.

Kapitalizam i klasna borba

Pa ipak, vaša je glavna teza da kapitalizam nije moguć bez klasa i klasne borbe. Potencijalno manihejsku podjelu na dvije strane – buržuje i proletere, eksploatatore i eksploatirane – ne možemo i ne trebamo napustiti. Ali današnja klasna borba nije više identična samo s uličnim sukobim i sličnim manifestacijama? Što ona znači?

Klasna borba uključuje mnoštvo raznolikih aktivnosti. Uključuje stabilizaciju sindikalnih organizacija. Biti članom sindikata nešto je vrlo značajno. I to ne samo u smislu zaštite radnog mjesta, nego i kao oblik potencijalno radikalne mobilizacije. Sindikati u Njemačkoj dio su društvenog kompromisa koji pomaže mnogim radnicima. S druge strane, oni mnoge isključuju iz svojih redova: migrante, žene, nezaposlene. Oni za njih ne mare. Većina aktivnosti sindikata usmjerena je na pregovore s kompanijama, njihovim vlasnicima i menadžerima. Pokušavaju se suzbiti za radnike loše strane globalizacije, tako da se posljedice uglavnom odgađaju. Nemojte sada, nego druge godine! Moramo smanjiti nadnice, ali nećemo s time početi odmah. Uvijek je to pregovaranje na negativan način, u odstupnici. Tako da su mnogi unutar i izvan sindikata jako nezadovoljni njihovom politikom. Jer tako se ne može značajnije mobilizirati i uvjeravati ljude. Dobro, to su sindikati. Osim toga, kao dio klasne borbe postoji nešto što smo 1970-ih i 1980-ih zvalisvakodnevnim otporom na nivou pojedinih zanimanja. I to je zadržalo svoje značenje do danas. Jer ljudi se bore za više suverenosti nad rasporedom svoga vremena. Primjerice, mnogi se muškarci žele više osjećati očevima, ostati kod kuće uz malu djecu. Ne žele cijeli život potrošiti samo na rad. Iako se ne vide u nekoj općoj političkoj aktivnosti, mnogi ljudi donose političke odluke u svojim privatnim izborima. U životu sa svojim partnerima, sa svojom djecom. U načinima na koje se organiziraju susjedstva. Također, mnogi su aktivni u društvenim pokretima i nevladinim organizacijama. Svi oni imaju u mislima socijalizam kao dobro rješenje. Ali klasna borba? Klasna borba uključuje i poraze u njoj. Boriš se, ali i gubiš. Primjerice, u firmama poput Mercedesa koji ucjenjuje radnike govoreći im da neće zadržati proizvodnju u Njemačkoj ne pristanu li na smanjenje svojih prihoda. I što je onda alternativa tamo zaposlenom radniku? On je nema. Jer Mercedes uistinu može prenijeti svoju proizvodnju u neki drugi dio svijeta, u Kinu, SAD ili Brazil. Tako da ostaje dilema što da se radi.

A kako stoji s politizacijom u teorijskom polju? Ne tako davno, francuski filozof Althusser još je vjerovao da je filozofija klasna borba u teoriji. A jedan smjer lakanovskog marksizma muči misao da smo svi dobili svoje mjesto u strukturi gdje možemo misliti da smo radikalni ili subverzivni, ali da su se moćnici pobrinuli da to nema utjecaja na šira zbivanja?

Moja je perspektiva drugačija. Ne bih argumentirao pomoću koncepta strukture. Mi smo uvijek u klasnoj borbi u poziciji nedovoljnosti. A što je struktura negoli rezultat prošlih klasnih borbi? Što je društveni odnos? Ja sam radnik, a ti si kapitalist. To je klasna borba! Ti posjeduješ sredstva za proizvodnju, ja ne. To je već rezultat klasne borbe. Biti radnikom – a o tome piše Marx – u tome je sadržana cijela povijest čovječanstva. A to znači i rezultat klasne borbe. Radnici nisu rođeni kao radnici. To je rezultat klasne borbe. Kapitalisti moraju oformiti ljude kao radnu snagu, kao robu. A ljudi to ne prihvaćaju. To im se ne sviđa! Pokušavaju to izbjeći… Ukratko, ne volim koncept strukture. Mene zanima kako ljudi prakticiraju međusobne odnose, kako ih mijenjaju i što pritom čine. Gledajte, ja sam odrastao kao radničko dijete. I to je na neki način borba. Kada imate jednu pisaljku i ne znate hoćete li moći dobiti drugu jer neće preostati novca na kraju mjeseca. S time se morate nositi. Radnici se stalno pitaju: moramo li u štrajk, ima li mogućnosti da se domognemo više novca, čemu se možemo nadati? I onda su se 1960-ih ljudi ponadali socijaldemokraciji. I tada je – sredinom 1960-ih – to funkcioniralo. U to vrijeme njemačko društvo se stubokom promijenilo. A i za radničku klasu. Ti me odnosi zanimaju, odnosi dominacije. Što rade ljudi koji dominiraju?

Poput naslova eseja skandinavskog marksista Görana Therborna iz tog vremena: ‘Što radi vladajuća klasa kada vlada?’

Točno. To mi je jedno od omiljenih pitanja. I kako se sami osposobe za vladavinu. Jer trebaš biti sposoban to činiti. Trebaš biti brutalan, bez poštovanja spram drugoga, bez srca. Ignorirati osjećaje i iskustva ljudi. Želiš li biti poduzetan, moraš ignorirati volju i živote mnogih. Slati ih u ratove da ubijaju. Znači, potrebna je velika nepažnja spram života. I to me zanima. Kako ljudi reproduciraju u svojoj svakodnevici podvrgavanje. Kako proizvode način pomoću kojega mogu dominirati nad drugima. Jedna od tajni naših društava sadržana je u uspješnom prijenosu i nasljeđivanju svog tog bogatstva s roditelja na djecu. Vile, novac, firme – kako je moguće da netko sve to nasljeđuje?

Print

Preporučujemo