5G, antivakseri i koronavirus – teorija o teorijama zavere

Sve prisutnija pojava širenja različitih teorija zavera, naročito na društvenim mrežama, protiv 5G mreže, vakcinacije, koronavirusa, neretko dolazi i od ljudi koji su visokoobrazovani ali istovremeno i sistemski odbačeni iz „demokratskog“ zapadnog sveta. U ofanzivnoj borbi kapitalističkih režima protiv širokih slojeva stanovništva, u klopci buržoaske koruptivne države, lako se sklizne u sujeverje, ili kontinuiranu paniku.

Nakon zbacivanja monarhije u Francuskoj revoluciji, u širokim narodnim masama pojavila se teorija o „aristokratskoj zaveri“, to jest o planovima zbačenog plemstva za uništenje revolucionarnih tekovina i povratak starog režima. Ispostavilo se da takva konkretna zavera nije postojala, ali da su svi planovi i kasnije akcije zbačene aristokratije i njenih saveznika bili manje-više onakvi kakvi su i predstavljani u teorijama o njihovoj zaveri1.

Može se reći da nekoliko bitnih osobina savremenog društva podstiču sve raznovrsnije i masovnije fenomene poput teorija zavere. Visokoobrazovani prijatelji, s izrazom otmene uvređenosti a prigušenim glasom pripadnika pokreta otpora, saopštavaju vam da niko nema prava da vakciniše njihovo dete i da bi osnovno ljudsko pravo trebalo da bude da… Koleginica iz jedne od „normalno uređenih“ zemalja Evrope uverava vas pet minuta da su sistemske mere nepotrebna fukoovska parada a sledećih pet da virus „očigledno ima misiju“ i da je raspored zvezda kao uoči Trojanskog rata.

S obzirom na to da se zagovornici danas javljaju i diskutuju prevashodno na društvenim mrežama, prisutna je, razumljivo, želja za ekskluzivnošću i posebnošću kao deo obaveznog repertoara malograđanskog prestiža i afirmacije. Uvek je prestižnije biti van nečeg običnog, redovnog, opšteprihvaćenog i poznatog, kao što su, na primer, uobičajene zdravstvene mere ili sveprisutni razvoj tehnologije. Koliko god bio masovan zaverološki pokret, uvek će sebe videti kao skup superiornih „onih koji znaju“, „koji ne mogu biti prevareni“, koji su na otmenoj distanci od sistema i zavedenih masa.

Od pomoći širenju zaverologije je i potreba za „strašnom pričom pred spavanje, „ kojom deca postižu olakšanje nakon prestanka straha, kao uostalom i odrasli nakon horor filma. Ovo je često i indirektna mera za predupređenje straha od realne opasnosti, vežbanjem neosnovanog i nerealnog straha i panike, a udružena je s podjednako infantilnom, ali i prirodnom željom za negiranjem opasnosti, upornim odbijanjem da se poveruje i ponaša kao da ista postoji (tzv. nojeva glava u pesku). Bitna za našu teoriju je, međutim, činjenica da se klasno društvo umnogome i zasniva upravo na kontinuiranoj indukciji egzistencijalne neizvesnosti i straha.

Veliki broj ljudi sve više gubi poverenje u politički sistem koji ih izlaže darvinističkoj borbi za opstanak i, u kontrastu s ošamućujuće-obećavajućim vladajućim političkim narativima, po pravilu ostavlja na cedilu. Pored zapanjujućeg naučnog i tehnološkog napretka zapanjujuće napreduju i nesigurnost, neobrazovanost, zaostalost, kao i razni oblici socijalnog isključenja, otuđenja i bede. Instinktivna reakcija je da se u takvom mučno kontradiktornom okruženju negira, nipodaštava i vrednosno odbaci ceo sistem koji ga stvara, uključujući i neki njegov korisni, i svakom savremenom društvu neophodni deo2.

Heinz-Christian Strache (FPÖ)

Zamajac zamajavanja

Ako ljudi decenijama slušaju polovična i maglovita objašnjenja o neprekidnim krizama sveta kojim su okruženi i uslovljeni, ako iz tih obrazloženja proizilazi i svakodnevno osećanje da su nekompetentni dakle „nesposobni“, da su u stvari neuklopivi višak i smetnja tom svetu i njegovom sistemu vrednosti, a koji se pri tom predstavlja kao jedini mogući svet, „svet bez alternative“, ne treba da čudi da mu veliki broj ljudi spontano i zauvek okreće leđa, odbijajući da selektivno čuje i povinuje se i onim nesumnjivo potrebnim principima i procedurama opšteg društvenog dobra3.

Sve veći broj ljudi oseća da ne može da upravlja i praktično ne upravlja svojim životima i tu su sve više u pravu. Takođe osećaju da ih politički autoriteti suštinski varaju u pogledu uređenosti i organizovanosti društva što znači i u pogledu same mogućnosti pravednog uređenja i upravljanja društvenim životom. Nije nikakva tajna da Zemlja postaje prenasaljena (uzimajući u obzir dominantni, kapitalistički način proizvodnje), da je ogroman broj ionako nedovoljnih radnih mesta „višak“4, a da je svaka buržoaska vlast i bez rastuće prenaseljenosti i nezaposlenosti uvek u rebusu kako da održi masu proletarijata potrebnu za funkcionisanje sistema i istovremeno je ograniči radi sprečavanja neizbežne pobune. Neki skoriji ispadi istočnoevropskih kompradora, kao i decenijske politike rezanja socijalnih benefita, jesu fraze i faze rata kapitala protiv širokih slojeva stanovništva. A u ratu, prva žrtva je uvek istina. Ako je procenat ljudi u kontinentalnoj životinjskoj biomasi oko 32%, domaćih životinja potrebnih čoveku oko 65%, jasno je gde će se usmeriti predstojeće „mere uzdržavanja i štednje“ u striktno hijerarhijski koncipiranom svetu klasnog društva.

Sve veće i veće pojednostavljenje ideološkog i propagandnog diktata (od pažljivog Obame ka bahatom Trampu, od blagoglagoljivih i kompromiserskih ka galamdžijskim vladama diktature kapitala) vodi neminovnom pojednostavljenju razumevanja i interpretacije sveta i njegovih problema. Ali pod uticajem buržoaske medijske hegemonije najčešće se ide ka pojednostavljenju u pogrešnom smeru, tako da za širenje teorija zavere nije presudno zrno istine, makar i poveliko, već pre taj dobro razrađeni zamajac zavaravanja i neistine. U takvom stanju oportunistički mešetare i pogoršavaju ionako lošu situaciju racionalne analize upravo reakcionari i mračnjaci koji sistem navodno kritikuju, uživajući u beskraju zamajavanja besmislicama, sve koristeći pomenuti zamajac. Pritom, apeluju da se isti upotrebi za nekakvu časnu “obnovu” očigledno nečasnog sistema, naravno na način u kome će oni sami zauzeti neko komfornije i bolje mesto.

Foto: Nemanja Jovanović / Kamerades

Infekcije i imuniteti

Uverenje da je sistem dobar, a zavere ga kvare, jeste bitan postulat vladajuće ideologije. To što se nova ili stara desnica i reakcija koriste situacijom nije dokaz da problemi koje teorije zavere „razmatraju“ i „raskrinkavaju“ delom ne postoje. Razvijanjem imuniteta na nepravde, nelogičnosti i hirovitosti savremenog kapitalističkog društva, prečesto a ponekad i neizbežno stiče se i imunitet na njegovu ukupnu logiku, principe, prakse. Onda lako sledi otklon u sujeverje i manje ili više sistematizovanu i kontinuiranu paniku. Ako je 5G mreža u stvari podloga za revoluciju tzv. Interneta stvari (IoT), da li iko u kompanijama i vladama koje je (striktno tehnološki gledano) sasvim opravdano planiraju i uvode, razmišlja šta će se dogoditi s milionima ruku koje će stvari tj. mašine, sada preciznije i opsežnije kontrolisane internetom, da zamene? Evo jednog rutinskog objašnjenja za neophodnost uvođenja 5G: „rezultuje povećanjem efikasnosti, tačnosti i ekonomske koristi, uz smanjenje ljudske intervencije“. Ovde je ključna reč „rezultuje“, jer nam se predstavlja ishod, ali ne i proces ili formula, tj. njeni sastojci: ko će izgubiti poslove koji se sastoje upravo od „ljudskih intervencija“ i ko će individualne i društvene cene tih gubitaka uopšte uzimati u obzir tj. uključivati u formulu koja „rezultuje“? U kapitalističkom svetu – niko.

Čitava istorijska borba buržoazije sastoji se iz interpretacije slobode kao slobode od ove odgovornosti. Dakle, 5G indukovani ludizam 2.0 s lomljenjem infrastrukture u Britaniji nije tek neko ludovanje već regresija metoda otpora do nekih 200 godina unazad. Taman u vreme kada je buržoazija vodila i većinom dobijala takve klasne borbe. Mehanizmi i logike kvazijednakosti kao specijalnosti buržoaskog prava inficirali su svet buržoaske nauke i javnosti gde u kriznom ishodu imamo ovaj aktuelni horor: kvaziemancipacija od kompleksnosti znanja zadobija funkciju kvaziemancipacije od kompleksnosti sveta. I to taman u vreme u kome je socijalna pokretljivost i prohodnost (tvrdi, prema komentatorima, na teorijski redukovan, ali tačan način Piketi) postala slična ako ne i istovetna devetnaestovekovnoj. Dakle u vreme kad su ograde oko kapitalističkog sna tj. ulaska u boljestojeći deo globalne srednje klase mnogo više i čvršće od onih na granicama Evrope ili neke druge gated community.

Zašto bi vredni i pametni a nezaposleni, neostvareni, odbačeni ljudi verovali pravilima i savetima koje dobijaju iz tih zaštićenih zona? Pritom, prvi savet odande je da ćemo upornim radom i zalaganjem sigurno napredovati u „društvu jednakih šansi“ (“level playing field”), a prvo pravilo da su „svi rođeni jednaki“. Pa ako vas neko već u uvodu u svoj svet dva puta slaže, zašto mu bilo šta nadalje verovati? „Obavezno je nužno dati hranu toj ogromnoj većini naroda koji je nema, uprkos svojoj dobroj volji da radi“, pisao je Babef 1791. prijatelju, zamišljajući da jednakost obezbedi kolektivnom obradom zemlje. Danas je hrane i previše, ali još uvek postoji onaj tip gladi koji je Marks odredio kao „glad u izobilju“, i to izobilju koje proizvodi nesagledivo loše posledice na životnu sredinu, klimu i životne perspektive ogromne većine svetskog stanovništva.

Kao i uvek, ljudska potreba za hranom je tek osnova svih drugih potreba, na primer, ljudima su, u doba fragmentacije pažnje i redukcije domena i mogućnosti brige (care), potrebne i pažnja i briga. Izađite na ulicu i tražite besplatan javni prevoz – smatraće vas bezopasnom budalom. Izađite i tražite vakcinaciju po slobodnom izboru – smatraće vas opasnom budalom, a to je već neki napredak u smislu izazvane brige i pažnje.

Foto: Marko Risović / Kamerades

Državna organizacija konfuzije

Prijatelj mi je nedavno poslao ovakav mim „Lete dve ovce, jedna žuta a druga desno. Koliko košta kilogram sira ako jež ima sedam godina? Tako nam objašnjavaju koronu!“. Da, bizarno loše poređenje, ako i šala, ali šta je to u odnosu na informacijsko-logički krš od konferencije za štampu jedne kompradorske premijerke? Ili u odnosu na hodajuću fontanu deluzija i konfabulacija člana državnog stručnog tima za odbranu od epidemije dr Nestorovića?5. Razume se, buržoazija pod paskom drži mnoge najmljene, pripitomljene, utovljene i samorodne blistave umove, ali instrumentalni um je instrumentalni um, miran građanski fahidiotzam s učenom frazom i manijakalnim ispadima tipa Unabombera. Ali pustimo taj cirkus, nego da vidimo je li metanisanje prema EU koju egzaltirano i ritualno izvodi cela politička elita nekakva „aristokratska zavera“?

Uzevši u obzir činjenicu da pored stalnog zvocanja kako „nam EU daje ovo i ono“, postoje i ovakve nemile i nedrage činjenice i opservacije. Ili ovakvi fb zapisi6, od strane ekonomskog eksperta verovatno prve ideološki nekorumpirane stranke u hrvatskom Saboru (da se razumemo, odnos nekorumpiranosti buržoaskog parlamentarizma u Hrvatskoj time je dospeo negde do 1:150). E sad zamislite ako možete stotine i hiljade bardova periferne i poluperiferne buržoaske demokratije kako već tri decenije vitlaju po parlamentarnim govornicama bolje ili lošije upakovanim izmišljotinama i smicalicama na ove teme. Ali omiljeno pitanje teoretičara zavere nikako da se postavi i njima: ko stoji iza vas? Pa nije valjda da teorije zavere rade za nekoga?!? Kao što je izvor i garant korupcije, buržoaska država je izvor i garant konfuzije, kao vrlo pouzdanog sredstva zbunjivanja klasnih protivnika i kontinuiranog vladanja.

Imajući sve ovo u vidu, prevashodni zadatak teorije o teorijama zavere bio bi da analizira i raskrinka funkciju zaveroloških fantazija i paranoja kao priručne odbrane od loše navike kapitalističkih režima da upadaju u haotične i nesagledive krize. Analizirajući saznajnu, interpretativnu i perceptivnu konfuziju koja je takvim krizama i podloga i rezultat, teoretičari/ke će se neminovno suočiti s diskriminatornim, uzurpatorskim i eksploatatorskim sistemom same proizvodnje, prenosa i obnarodovanja naučnih i političkih znanja i informacija. I ako se uporno ne budu raskrinkavali uzroci takvog stanja, biće sve teže nositi se s njegovim posledicama.

  1. Albert Soboul, „Francuska revolucija“, Naprijed, Zagreb, 1966.
  2. Kad smo već kod disinformation teme, treba obratiti pažnju na podnaslov prikaza ovog istraživanja, gde bi u stvari trebalo da piše: Liberal (bourgeois) “democracy” in Central and Eastern Europe, by insisting on the come BACK to (bourgeois) freedoms, security (of capitalist property) and flirting with (nationalistic) “traditional values”, produced the context for corruption, “populism”, nationalism and disinformation. Umesto šibicarenja tipa  “Corruption, populism, nationalism and disinformation have eroded faith in liberal democracy in Central and Eastern Europe, according to a new Globsec report – which says many people would trade in some of their freedoms for greater security and traditional values”.
  3. „U tom narativu nema mjesta za strukturalne procese, nepredvidive događaje, kompleksne veze između ljudi i promjenjivih društvenih okolnosti, nego je sve stvar nekoliko negativaca, koji o svemu odlučuju…Teorije zavjere o koroni nude jednostavna, instantna i razumljiva objašnjenja, koja stvaraju iluziju kontrole nad događajima koje ne možemo kontrolirati.“ Tačno zapažanje Siniše Maleševića pored koga o(p)staje pitanje kako se suprotstaviti ovim narativima, kada znamo da nekih 2% ljudi raspolaže s nekih 80% resursa planete, a među njima nekolicina zaista ima neshvatljivo veliku moć? Ili kada znamo da se sedamdesetak najbogatijiih ljudi Amerike drastično dodatno obogatilo tokom tekuće epidemije?
  4. Na ovu temu je razvijen čitav prigodni teorijski sistem koja barata terminima kao „suvišni“ „nepotrebni“, „besmisleni“ do tzv. bullshit jobs. O ideološkim kvalifikacijama i implikacijama primene ovakve terminologije vredi razmisliti u svetlu rutinskih propagandističkih optuživanja „socijalističkih ekonomija“ za tobožnje sistemsko ustanovljenje i održavanje tako opisanih poslova. A nije loše prisetiti se i jedne aktivističke ankete s borskim radnicima s početka dvehiljaditih. Na pitanje „Šta radite na radnom mestu kad kombinat ne radi?“ (zvanično objašnjenje bilo je da je cena bakra tada bila suviše niska da bi se isplatila eksploatacija), odgovor je glasio „Čuvamo socijalni mir.“
  5. Jer ovaj svojevrsni dr Frankeštajn za informacije i činjenice demonstrira niz tipskih ponašanja, od prigušene egzaltacije tipa Nerona u protivpožarnom štabu do uvek dobrohotno a superiorno nasmejanog detektiva Kluzoa, koji se, pored svih užasa koje konstantno proizvodi, ističe beskrajnom upornošću i svojevrsnom nevinošću. Što naravno ljude koji se nađu u njegovom polju delovanja i razmišljanja lako dovodi do nervnog sloma. Tako i Nestorović. Tako i druge nezaboravne zvezde SPO retorike poput Milana Božića, Spasoja Krunića, Milana Komnenića, itd. Dr F4ič u stvari otkriva šta statusno opušteniji i intelektualno blentaviji deo buržoazije zaista misli i radi u teškim vremenima i time nam dobrohotno pomaže da zaverologiju olako ne pripisujemo neznalicama i neukima.
  6. Inserti iz fb statusa Hrvoja Štefana od 29. maja u 11:20: „…No ono što nitko nije problematizirao u emisiji jest vrlo upitna dosadašnja uloga EU fondova u ekonomskom razvoju i konvergenciji manje razvijenih prema razvijenima, kojoj bi navodno trebali služiti. Naime, EU fondovi koji stoje na raspolaganju manje razvijenim EU zemljama, pa tako Hrvatskoj, u svojoj veličini i strukturi nikako ne mogu osigurati svrhu za koju su nominalno namijenjeni – konvergenciju prema najrazvijenijim EU zemljama… kriteriji po kojima se povlače EU sredstva i namjene za koje sredstva mogu biti utrošena određene su na način koji u bitnome ograničava njihov doprinos približavanju najrazvijenijima. Naime, EU sredstva su namijenjena za velike infrastrukturne projekte upitne ekonomske opravdanosti (vidi: Pelješki most), gdje prema tržišnim kriterijima javne nabave posao dobiju strane firme jer su snažnije i konkurentnije, za tzv. horizontalne subvencije i za sve ono što ne ugrožava dominantnu tržišnu poziciju kompanija i privrednih sektora iz zemalja kapitalističkog centra. Iz EU fondova i paketa pomoći prema postojećim pravilima, sigurno se neće financirati investicije i razvoj hrvatskih industrija koje bi mogle predstavljati ozbiljnu konkurenciju kompanijama i sektorima iz bogatih EU zemalja (što u najvećoj mjeri pune EU proračun)… Ono što se također potpuno zanemarilo u raspravi… jest golemi jaz između deklarativnih ambicija Europske unije i njezine vlade Europske komisije – po pitanju ekonomske konvergencije manje razvijenih EU zemalja, po pitanju ‘zelene tranzicije’ i prelasku na postfosilnu ekonomiju, po pitanju razvoja tehnologije, digitalizacije itd – i zaista relativno mizernog budžeta s kojim EU raspolaže za te namjene…“
Prethodni članak

Ko kontroliše nazive ulica, kontroliše budućnost

Kabinet čudesa Ane Brnabić: Savet za kreativne industrije i nacionalna platforma Srbija stvara

Sledeći članak