
Ako nas razne stvari uoči predstojećih izbora podsećaju na devedesete, među njima je svakako i kvalitet života. Kakav politički odgovor nagoveštava opozicijski bojkot na sve surovije egzistencijalne izazove?
Ogroman je broj tačaka na koje su se u periodu između 2000. i 2012. godine letopisci antimiloševićevskog delovanja pozivali kao na one ključne tačke koje su najavljivale pad Miloševića. Naravno, pošto su hagiografije devedesetih izrađivane za potrebe glorifikacije, mistifikacije i petrifikacije političkih elita koje su Miloševića na istom poslu zamenile – ne treba da čudi činjenica da su formatirane prema epskoj matrici. A ni to da je jedna od takvih tačaka izborni bojkot iz 1997. godine, koji je preuzeo ulogu konstitutivnog mita za Demokratsku stranku.
Jer upravo te godine na izbore nije izašla jedna mala i tada poprilično marginalna politička grupacija okupljena baš oko Demokratske stranke (mada mnogi zaboravljaju da su stožeri ovog privremenog političkog saveza tada bili i Demokratska stranka Srbije i Građanski savez). I stoga baš ta 1997. predstavlja jednu od mitskih tačaka oko kojih Demokratska stranka proizvodi svoj identitet kao antimiloševićevska i antiautoritarna politička snaga.
Pa ako je „bojkot” kao politička taktika i strategija u međuvremenu uspeo da izgubi subverzivni politički potencijal,1 izgleda da nije izgubio potencijal konstitutivnog mita: dve decenije kasnije jedan (potencijalni) bojkot iznova je tema političke rasprave, a način na koji se – ponovo unutar jednog broja rizomatskih izdanaka Demokratske stranke – vaga o neizlaženju na sledeće izbore predstavlja jedan izuzetno zanimljiv politički fenomen.
Na stranu što je strukturni problem bojkota izbora na određeni način inherentan problem političkog života ograničenog na stranačke politike, pa na kraju uvek ovisi o kalkulantskom i pragmatičnom interesu stranaka kao borbenih jedinica za osvajanje vlasti;2 te i spekulacija da igranje na kartu legitimiteta vlasti ima veoma ograničen politički domet3 – problemi se umnožavaju usled specifičnih okolnosti srpske političke scene. Rasprava je, tako, donekle predvidiva: ljulja se od jednog do drugog opšteg mesta te granica rasprave ostaje pitanje da li bi ovakva strategija bila subverzivna isključivo prema aktuelnoj političkoj eliti i vladavini SNS-a.
Ono što na prvi pogled izgleda – i što se kondenzuje u veoma teškom formulisanju odgovora na jednostavno pitanje „šta posle bojkota/izbora” – jeste da iza poziva na bojkot stoji odsustvo strategijske artikulacije i jasne vizije: kako to primećuje Andraš Juhas, u pitanju je taktika koja se potura namesto strategije i političke vizije.
No, činjenica da jedan dve decenije star i potpuno neefektivan bojkot i dan-danas jednoj stranci odigrava ulogu Kosovskog boja, govori da ovo pitanje nije stvar političke efektivnosti koliko interne izgradnje jednog političkog identiteta. Demokratska stranka i sve političke snage iznikle iz sličnog političkog humusa, izgleda, od eventualne reprize istog političkog poteza pokušavaju da iznova izgrade politički identitet naslikan prema dve decenije staroj matrici: Demokratska stranka protiv Miloševića; druga Srbija protiv prve.
Upitnih rezultata i političke efektnosti, donekle ispražnjen od dubljeg strateškog smisla, uistinu se čini: „bojkot” je ove 2019. godine najpre osnova za izgradnju nekog budućeg identiteta (mada neizbežno formatiranog prema jednoj te istoj bivšoj matrici), možda malko i bežanje od odgovornosti, a možda čak i ništa više do jedno teatralno ispijanje čašice hrabrosti za neku budućnost.
Jedan drugačiji bojkot
Međutim, da biste razumeli određene političke strategije, samo otidite do njenih granica. Zanimljivo je, tako, da se u celokupnoj raspravi o političkom delovanju pred SNS levijatanom (pun intended) ekonomija vrlo često nameće kao jedna od ključnih tema: određeni broj autora, na primer, smatra da bi tek na ekonomskim temama behemotska politička građevina SNS-a mogla da se zaljulja.
Ali kako se u ovim slučajevima radi tek o vulgarnijoj ekonomizaciji – najčešće ispraćenoj lelekanjem za „slobodnim tržištima” i „nevidljivom rukom” koja će da dođe i reši sve probleme, za nedovoljno efikasnom i brzom privatizacijom, bednim BDP-om i njegovim poražavajućim rastom – ovakav pristup ekonomiju vidi prvenstveno ili kao polje kritike sadašnje vlasti ili, čak, kao sâm cilj („bolja ekonomija”) politike.
Ali ne i prvorazredno političko sredstvo: ako smo gore pomenuli granice, evo je jedna. Iako se odveć lako odlučuju na otkazivanje poslušnosti i učestvovanja u političkom procesu i iako je u svakoj raspravi „ekonomija”, čini se, centralna tema – niti jedna jedina etablirana i mejnstrim politička snaga (a bogami ni komentator) u nas nema hrabrosti ni vizije niti da aktuelne društvene probleme sagleda kao deo dugotrajnog procesa rekonstrukcije predsocijalističkih ekonomskih i hijerarhijskih odnosa, niti da pozove na otkazivanje poslušnosti ekonomskom sistemu pozivom na, recimo, generalni štrajk.
Fenomen je višeslojan taman onoliko koliko je zanimljiv, i valjalo bi ga tumačiti u kontekstu dugotrajnog i globalnog procesa de-demokratizacije, te kao jednu specifičnu vrstu antipolitike: polako ali sigurno politička sfera sve više prestaje da bude mesto kolektivnog odlučivanja e da bi se – kako bi to neki rekli – „tržišta” nametnula kao mesta na kojima se „glasa novčanikom”.
A kako je u prirodi kapitalizma da mehanizme društvene moći skriva, ovaj je fenomen zapravo dubinski efekat dugotrajne reorganizacije političkog i ekonomskog polja tako tipičnog za neoliberalizam u okviru kojeg je politika u potpunosti transformisana u servis ekonomije i zahteva kapitala (ekonomija je loša zato što politička sfera nije dobra, pa stoga ovu potonju moramo popravljati) amputiranjem kapaciteta za odlučivanje.4
„Ekonomija” je, tako, istovremeno sposobna da bude sveprožimajući politički argument, neizbežna komponenta javnog diskursa i ona zbog koje se bavimo politikom. Ali i jedina stvar koja se ne sme i ne može zvati u pomoć da reši političke probleme. Ekonomija je, drugim rečima, polako ali sigurno postala formacija van kontrole, figura sasvim slična mitskoj zveri Minotauru, kojoj se redovno moraju prinositi žrtve (često ljudske).
U političkom smislu to znači da su upravo nemogućnost i nezamislivost5 organizovanja otkazivanja poslušnosti ekonomskom sistemu (kroz, na primer, poziv na generalni štrajk, ali i izgrađivanjem infrastrukture za jedan takav potez u budućnosti); otklon od povezivanja politike i egzistencijalnih uslova života stanovništva; na kraju i radikalno odvajanje ekonomije od politike – uslovi mogućnosti organizovanja kapitalizma. Jer upravo je radno mesto krajnja tačka efekata političke moći, meta svih disciplinskih i represivnih mehanizama jednog tranzicionog, društva a negiranje prava na demokratiju na radnom mestu predstavlja sine qua non kapitalističkih ekonomskih odnosa.
A formirana devedesetih u (donekle lažnom) sukobu s Miloševićem, opozicija nema kapaciteta za artikulaciju političkih, ekonomskih, socijalnih i egzistencijalnih zahteva kao jedne formacije, pa će se radije igrati identitetskih politika i identitetskih razlika, radije će sebe videti kao borca protiv diktatora – a u onim zaumnijim opozicionim džepovima čak i kao borca protiv komunizma. Drugim rečima, za opoziciju čiji je inicijalni politički identitet začet u borbi protiv socijalizma i njegovog nasleđa kapitalistička je ekonomija nedodirljiva a unutrašnji aksiom: politike i elite se menjaju, kapitalizam ostaje.
Stoga danas nema te političke snage koja bi mogla da kaže da se jedina tačka jedinog i efektivnog „otkazivanja poslušnosti” zapravo nalazi u otkazivanju poslušnosti eksploatatorskom ekonomskom sistemu te da – ako kanimo da izađemo na kraj sa onim najdubinskijim i strukturnim dugotrajnim procesom, ako kanimo da izađemo na kraj sa istorijskim revizionizmom, na kraju krajeva ako kanimo da se suprotstavimo tihoj ali temeljnoj fašizaciji društava – poslušnost moramo otkazati i ekonomskom sistemu, uveliko narihtanom za efikasnu eksploataciju rada i amortizaciju društvenih otpora.
I upravo će spremnost na radikalne političke strategije i poteze reflektovati i spremnost na strukturni otklon od Vučićevih (tipično neoliberalnih) politika; i obratno: nespremnost na njih najavljuje Vučićeve politike nastavljene drugim sredstvima. Krenemo li, dakle, od Moloha kojeg svakodnevno hranimo odgovaranjem na „potrebe tržišta”6 – skicirajmo mapu politika budućnosti: politike čiji bi cilj bio upravo reorganizacija političkog i ekonomskog života u interesu stanovništva (a ne regulisanje stanovništava u interesu tržišta), politike koje bi Minotaura iz ćoška svele na sopstvenu meru.
- Igrom slučaja – upravo delovanjem Demokratske stranke: ne bi li se za potrebe brzinske promene zakonodavstva „otpušio” nezgodan proces demokratskog odlučivanja zagušen nekakvim pravilima i procedurama, 2004. godine ukinut je izborni cenzus, pa sada ni najuspešniji bojkoti ne bi oborili izborni proces. A pravo je pitanje da li bi baš svi od onih izbora na kojima SNS odnosi natpolovične većine bili uspešni. E pa, tako vam je to.
- Tako, na primer, izvestan broj stranaka sigurno neće uzeti učešća u bojkotu, da bi iskoristile masu onih glasača čija petlja na dan izbora malko popusti i kapitalizovale neizbežnu masu „opozicionih glasova”, pa se tako na foru uvalile u parlament
- Jer „legitimitet” može biti sve i svašta: legitimitet u očima vlasnika i kapitala i/ili stranih ambasada, vidimo, vrlo lako odnosi prevagu nad onim legitimitetom u očima građana.
- A ispražnjeni prostor uveliko se ispunjava funkcijom aklamiranja autoritarnih i domaćinskih vođa.
- Istorijski, nije da se opozicija otkazivanja poslušnosti ekonomskom sistemu uvek gadila: na kraju krajeva upravo je jedan generalni štrajk (a zapravo štrajk samo relativno malog broja radnika: radnika Kolubare) postavio uslove mogućnosti onoga što se, donekle pogrešno, naziva „građanskom revolucijom” dvehiljadite godine.
- Ni detinjstvo više ne izbegava njegovim zahtevima – u susedstvu, Kolinda Grabar Kitarović poziva prvačiće da prestanu misliti na sebe i počnu misliti na potrebe tržišta, ali naši su susedi, usuđujem se da kažem, „paceri“. Jer u nas se ista tendencija uteruje nešto manje suptilno: dualno obrazovanje uvelo je, efektivno, radnu obavezu u srednje škole, uskoro na fakultete, sutra će možda u osnovne škole, prekosutra u jaslice.