
Stranke opozicije su sve odlučnije u nameri da bojkotuju naredne parlamentarne izbore. Prema nekim merenjima rejtinga političkih partija, Savez za Srbiju je najpopularnija opoziciona opcija ali sa 11,3% podrške ostaje dobrih 40% iza vladajuće koalicije.
Do odmeravanja snaga partija ima još oko pola godine, a bojkot kao taktika protiv vladajuće koalicije kruži opozicionim nebom praktično od početka aktuelnog parlamentarnog ciklusa.
Nakon ubedljive pobede Aleksandra Vučića u prvom krugu predsedničkih izbora 2017, deo parlamentarne opozicije je potegao pitanje bojkota i upoređivao vlast SNS-a s politikom devedesetih. Time su hteli da skrenu pažnju na demokratski deficit izbornog procesa i rada parlamenta, te da podrže tadašnje masovne proteste. Inicijativa za bojkot nije proizvela značajniju trakciju, ali održan je „bojkot upozorenja“ u maju te godine.
Vlast nije propustila da potvrdi kritike prema kojima u parlamentu vlada nedostatak demokratskih procedura. Odbornici vladajuće koalicije u narednom periodu su redovno opstruirali mogućnost parlamentarne rasprave zloupotrebom pravilnika o radu ili njegovim izravnim kršenjem, zakone su donosili po hitnom postupku, a njih je najčešće predlagala vlada. Prema podacima CRTA-e u periodu između 2016. i 2018. godine doneto je 157 zakona po hitnom postupku od ukupnih 223, a 97% zakona je predložila vlada.
Problem demokratičnosti, izbornih uslova i nemoći male i fragmentirane opozicije poslužilo je kao dovoljan razlog za ujedinjenje koje se dogodilo 2. septembra 2018, kada je ozvaničen opozicioni blok, Savez za Srbiju. Ideološki gledano umereni frankenštajn, ovaj blok je sredinom decembra objavio listu zahteva za slobodne i poštene izbore, što je bilo praćeno s nekoliko jednodnevnih bojkota parlamenta.
Osnažen protestima 1 od 5 miliona, s kojima Savez za Srbiju od početka neguje blizak odnos, 6. februara je deo opozicije predstavio Sporazum s narodom. Druga tačka sporazuma povećala je izglede za bojkot institucionalne politike, a Savez za Srbiju je istog dana doneo odluku o suspendovanju svog učešća u radu parlamenta i skupštinama gradova i opština.
Aleksandar Vučić je komentarisao kako proteste, tako i opoziciju u svom omalovažavajućem maniru: „Opozicija može samo da bojkotuje izbore, jer ih narod neće“, izjavio je nedavno na televiziji Studio B. Međutim, u realnosti, vlast je krenula u kontranapad.
Osim medijske ofanzive usmerene direktno protiv opozicije, povučeni su i klasični potezi u službi osiguranja podrške građana: Vučić je najavio „veliku čistku“ u vladi, odnosno njeno podmlađivanje, a Brnabić i Mali su obelodanili iznenadnu mogućnost povećanja plata u javnom sektoru do čak 15%. Tako je biračima poslat signal da SNS nije okoštala organizacija, i da nisu ljudi za badava trpeli mere štednje, jednu od najnepopularnijih (i izuzetno štetnih) odluka donetih za vreme Vučićeve vlade.
Pokušaj Fonda za otvoreno društvo i Fakulteta političkih nauka da uspostave dijalog između vlasti i opozicije rezultiralo je, ako ništa drugo, jasnijom slikom podele među političkim akterima izvan vladajuće koalicije. Nakon serije okruglih stolova – od kojih je svaki sledeći održan sa sve manje predstavnika opozicije – sve članice Saveza za Srbiju odlučile su se za bojkot predstojećih parlamentarnih izbora.
Na isti način su se pozicionirali i organizatori protesta 1 od 5 miliona i inicijativa Ne da(vi)mo Beograd.
Pokret slobodnih građana i Nova stranka, koji su takođe saglasni sa stavom da su u datim okolnostima fer izbori nemogući, za sada prizivaju međunarodne institucije da se pojave i reše stvar.
Dosta je bilo zauzet je svojom najnovijom transformacijom u nekakvo populističko čudo a Liberalno demokratska partija i Liga socijaldemokrata vojvodine ostavljaju utisak da se drže ničije zemlje na terenu parlamentarne podele. No, valja primetiti da prema već citiranom merenju, od navedenih samo PSG prelazi cenzus.

Sa svojim, za sada, skromnim elektoralnim potencijalom i na dvodecenijskoj udaljenosti od pada Slobodana Miloševića, opozicija nastavlja da varira na temu devedesetih, te da kao jedinu urgentnost plasira maknuće SNS-a i Aleksandra Vučića. Iako podeljena oko pitanja taktike – da li treba bojkotovati ili čekati međunarodne institucije – većina aktera u opoziciji se slaže da je Aleksandar Vučić autokrata, odnosno da su pošteni izbori nemogući u postojećim uslovima.
Da li je moguć nekakav novi DOS, i da li će opozicija nastaviti da sledi tu logiku u borbi protiv vladajuće koalicije, ostaje da se vidi. No, jasna je mana takve pozicije. Primetio ju je i Boško Obradović iz Dveri / SzS, samo je pobrkao uzrok s posledicom.
Gostujući na televiziji N1 na pitanje voditeljke zašto opozicija ne govori o političkim alternativama, Obradović je odgovorio da „nema političkih ideja … nema mogućnosti da se čuju“ a razlog za to je „ovo ludilo u kom živimo.“
Ipak, pre će biti da je obrnuto, da nedostatak političkih ideja doprinosi održavanju aktuelnog stanja. Nije, naime, nužno otkopavati grob Demokratske opozicije Srbije i praviti frankeštajn koalicije. Postoje drugi putevi. Na primer, opozicija bi mogla da ponudi viziju jednog boljeg sveta za ljude i prirodu, da govori o svom političkom programu i o logici njegovog sprovođenja, umesto da redukuje sliku budućnosti na vlastitu izbornu pobedu.
Najpopularniji opozicioni akter, Savez za Srbiju trenutno nudi samo taktiku – bojkot, a umesto strategije i pažnje vrednog cilja zjape praznine. Jer cilj da se dođe na vlast ništa ne znači. A šupljine političkog diskursa kombinovane s višedecenijskom lošom praksom i te kako oblikuju javno mnenje. Pogledamo li podatke o poverenju i zainteresovanosti građana za politiku, možemo steći dojam o tome: takođe prema podacima CRTA-e svega 13% građana veruje da je u parlamentu zastupljen interes običnih ljudi i svega 24% je diskutovalo o politici u proteklih godinu dana.
Pitanje je i koliko će građani biti zadovoljni bojkotom izbora: ispitivanje javnog mnjenja u martu ove godine stavlja podršku za bojkot na 9%. I, naravno, ostaje pitanje šta bi se desilo i da bojkot uspe. Zar je opozicioni diskurs i na tom mestu šupalj?