Ovaj tekst je deo rubrike „Pišite nam“, u kojoj objavljujemo tekstove koje nam šaljete vi, naše čitateljke i čitaoci. Šaljite nam vaše predloge.
Nepoznati počinilac je na ovaj dan prošetao centrom grada sa fantomkom na glavi, razbio stakla Pride Info Centra, trčao u smeru Londona nekoliko metara, a onda nastavio da šeta. Snimak sa sigurnosnih kamera brzo je dospeo na sve portale i raširio se društvenim mrežama. Možda ste pomislili da je to strašno, ali i očekivano. Možda ste čak i pomislili da je sreća to što nikog tamo nije bilo i niko nije povređen ili da je dobro to što je u pitanju samo jedan počinilac, umesto grupe ljudi. Ovako se možda čini bezbolnije. Možda ste se pitali čak i šta to znači ili zašto bi neko provodio Božić tako što napada prazan lokal samo zato što je u pitanju prostor u kojem se inače nalaze oni koji se bore za prava LGBTQ+ osoba.
Po poslednjem istraživanju LABRIS-a 31% ispitanika pripadnika/ca LGBTQ+ populacije je u Srbiji već doživelo nasilje. Njih 41% se svakodnevno ne oseća bezbedno. Od istog ovog uzorka ispitanika nešto manje od polovine, oko 47% njih, otkrilo je svojim majkama ili starateljkama svoj identitet. Ostali ga drže u tajnosti od svojih roditelja ne bi li bili sigurniji. Dakle, grubo gledano, polovina LGBTQ+ ljudi u Srbiji krije svoj identitet radi bezbednosti, polovina se ne oseća bezbedno, a trećina je doživela nasilje zbog svog identiteta i/ili seksualnosti.
Vratimo se sada na pitanje značenja razbijanja prostorija Pride Info Centra na Božićno jutro, jedinog mesta u Srbiji koje postoji da bi bilo sigurno mesto i siguran prostor za LGBTQ+ populaciju. Koju poruku počinilac šalje javnosti ovim činom i to baš na ovaj dan? Božić se smatra najradosnijim praznikom u hrišćanskoj veri, dan kada smo okruženi porodicom i prijateljima, uživamo za punom trpezom i želimo jedni drugima mir, ljubav i radost. Dakle, u toj idiličnoj slici ne bi trebalo da ima prostora za mržnju i nasilje bilo koje vrste.
Kako se tu uklapa Pride Info Centar? Iako zatvoren na ovaj verski praznik, to je prostor u kom se tokom godine sreću svi oni za koje nema mesta na toj idiličnoj slici. Oni koji za prazničnom trpezom glume da imaju partnera/ku drugog pola. Ili, što je još češći slučaj, za tu trpezu nisu ni pozvani jer su svoj rodni/seksualni identitet otkrili onima u čijem okruženju bi trebalo da su zaštićeni, voljeni i sigurni, bez obzira na to ko su i koga vole. Tog dana kada oni koji imaju sreće uživaju sa svojim porodicama, jedan mladi čovek iz oholosti i mržnje napada jedan šareni izlog, simbol porodice, sigurnosti i prihvatanja onih koji to nemaju tamo gde to najviše priželjkuju. Koga on mrzi? Šta izaziva oholost u njemu? Možda je sličniji onima koji traže utočište u tom prostoru nego što bi želeo sebi da prizna. Ne mislimo na njegovu seksualnost, već na ljubav, prihvatanje i pripadnost zajednici čiji je član. Sve to on mora da zasluži, čineći ono za šta je siguran da će dobiti afirmaciju i ljubav – nasilje prema onom ko je omražen i kriv za sve naše nedaće.
Sve ovo treba staviti i u širi kontekst društva u kojem živimo (reklo bi se u poslednje vreme, ali teško je povući vremensku odrednicu). Studenti koji protestuju hapšeni su, njihove slike iz ličnih karata deljene su po viber grupama u kojima su, opet, nepoznati ljudi. A oni koji jajima gađaju mural osuđenog ratnog zločinca bivaju procesuirani, osuđeni i novčano kažnjeni.
Sa druge strane, nikada nijedna osoba koja je vandalizovala prostorije Pride Info Centra nije ni procesuirana. A nisu ni oni koji su srušili celo jedno naselje u centru Beograda za jednu noć, niti oni koji su, na kraju krajeva, ponosno iscrtali osuđenog ratnog zločinca i time mu podigli svojevrstan spomenik.
Slika je jasna – nasilje prema manjinskim, ali i drugim grupama vrši državni vrh. Svi oni koje trpe to nasilje imaju jednu zajedničku odliku, a to je neslaganje sa nasiljem koje ovaj državni vrh vrši. Ukoliko ne želiš da budeš nasilnik ili da učestvuješ u nasilju makar okretanjem glave, bićeš žrtva tog istog nasilja. Pitanje je samo koju ćeš ulogu u nasilnom činu preuzeti. Ne postoji opcija da ostaneš van njega.
U takvom društvenom okruženju nasilje postaje svakodnevnica i nova normalnost. Onda su događaji poput masovnog masakra u školi i na selu koja izvrše deca, samo posledica našeg društvenog poretka u kojem moramo da učestvujemo. Decu ne možemo kriviti jer niko ne želi da bude žrtva, pa će birati put nasilnika. Dužni smo da deci damo opciju da ne učestvuju u nasilju. To ne možemo postići ćutanjem ili okretanjem glave na drugu stranu. Trenutak kada više nemamo na koju stranu da okrenemo glavu a da pred nama nije nasilje, je već stupio na snagu. Šta možemo da radimo ako ne želimo da učestvujemo?
Možemo pomoći mami u kuhinji, ili pitati tatu šta ga muči. Možemo reći svom detetu da ga/je volimo i da će uvek biti zaštićeno i prihvaćeno bez obzira na sve. Možemo razgovarati sa svojim prijateljima o ispitima koje još nisu položili, o kolegama sa posla koji se izdiru na njih, o tome kako je teško izvodljivo danas živeti samostalno i obezbediti sebi i svojoj porodici osnovne stvari. Možemo se zagrliti snažno pri susretu i rastanku, otvorenog srca i uma saslušati svoje sagovornike.
Ove konkretne mere koje predložemo ne treba gledati kao self-help savete, niti posmatrati isključivo kao ljubav koju ćemo pružiti i dobiti nazad radi zadovoljstva koje to pruža ljudima. Sada je važno da utičemo na svoje društvo da ono postane solidarnije. Okrećemo glavu na drugu stranu jer pomišljamo da nasilje u društvu nema veze sa nama i ne tiče nas se, a ako bismo nešto progovorili o tome, onda bismo sebe u to umešali i sebe ugrozili. Ako jedni drugima pružimo ono razumevanje koje nam sada nedostaje, shvatićemo da smo već umešani. Shvatićemo da je jedini način da se izborimo protiv nasilja u društvu upravo solidarnost sa onima koji su ugroženi.
Čin razbijanja lokala Pride Info Centra na Božić šalje poruku svim građanima i građankama, ne samo LGBTQ+ populaciji. Poruka je da nema bezbednog prostora za one koji nisu isti kao mi, da ih nećemo tolerisati i da ćemo ih obasipati mržnjom i nasiljem svaki dan, pa čak i za praznike. Od nasilja nema odmora. Zato se ne smemo odmarati ni od solidarnosti. Svakog radnog dana, vikendima, tokom praznika i tokom odmora – volite se.
Our lives shall not be sweetened from birth until life closes. Hearts starve as well as bodies, give us bread, but give us roses.