Božićna vandalizacija kao izazov solidarnosti

Ukoliko ste dovoljno privilegovani, Božićno jutro vas je zateklo u toploj sobi, bez puno obaveza i okružene dragim ljudima. Tako opušteni ste možda prelistali vesti i naišli na snimak vandalizovanja Pride Info Centra u Beogradu.

Pride info centar dan nakon napada

Ovaj tekst je deo rubrike „Pišite nam“, u kojoj objavljujemo tekstove koje nam šaljete vi, naše čitateljke i čitaoci. Šaljite nam vaše predloge.

Nepoznati počinilac je na ovaj dan prošetao centrom grada sa fantomkom na glavi, razbio stakla Pride Info Centra, trčao u smeru Londona nekoliko metara, a onda nastavio da šeta. Snimak sa sigurnosnih kamera brzo je dospeo na sve portale i raširio se društvenim mrežama. Možda ste pomislili da je to strašno, ali i očekivano. Možda ste čak i pomislili da je sreća to što nikog tamo nije bilo i niko nije povređen ili da je dobro to što je u pitanju samo jedan počinilac, umesto grupe ljudi. Ovako se možda čini bezbolnije. Možda ste se pitali čak i šta to znači ili zašto bi neko provodio Božić tako što napada prazan lokal samo zato što je u pitanju prostor u kojem se inače nalaze oni koji se bore za prava LGBTQ+ osoba.

Po poslednjem istraživanju LABRIS-a 31% ispitanika pripadnika/ca LGBTQ+ populacije je u Srbiji već doživelo nasilje. Njih 41% se svakodnevno ne oseća bezbedno. Od istog ovog uzorka ispitanika nešto manje od polovine, oko 47% njih, otkrilo je svojim majkama ili starateljkama svoj identitet. Ostali ga drže u tajnosti od svojih roditelja ne bi li bili sigurniji. Dakle, grubo gledano, polovina LGBTQ+ ljudi u Srbiji krije svoj identitet radi bezbednosti, polovina se ne oseća bezbedno, a trećina je doživela nasilje zbog svog identiteta i/ili seksualnosti.

Vratimo se sada na pitanje značenja razbijanja prostorija Pride Info Centra na Božićno jutro, jedinog mesta u Srbiji koje postoji da bi bilo sigurno mesto i siguran prostor za LGBTQ+ populaciju. Koju poruku počinilac šalje javnosti ovim činom i to baš na ovaj dan? Božić se smatra najradosnijim praznikom u hrišćanskoj veri, dan kada smo okruženi porodicom i prijateljima, uživamo za punom trpezom i želimo jedni drugima mir, ljubav i radost. Dakle, u toj idiličnoj slici ne bi trebalo da ima prostora za mržnju i nasilje bilo koje vrste.

Kako se tu uklapa Pride Info Centar? Iako zatvoren na ovaj verski praznik, to je prostor u kom se tokom godine sreću svi oni za koje nema mesta na toj idiličnoj slici. Oni koji za prazničnom trpezom glume da imaju partnera/ku drugog pola. Ili, što je još češći slučaj, za tu trpezu nisu ni pozvani jer su svoj rodni/seksualni identitet otkrili onima u čijem okruženju bi trebalo da su zaštićeni, voljeni i sigurni, bez obzira na to ko su i koga vole. Tog dana kada oni koji imaju sreće uživaju sa svojim porodicama, jedan mladi čovek iz oholosti i mržnje napada jedan šareni izlog, simbol porodice, sigurnosti i prihvatanja onih koji to nemaju tamo gde to najviše priželjkuju. Koga on mrzi? Šta izaziva oholost u njemu? Možda je sličniji onima koji traže utočište u tom prostoru nego što bi želeo sebi da prizna. Ne mislimo na njegovu seksualnost, već na ljubav, prihvatanje i pripadnost zajednici čiji je član. Sve to on mora da zasluži, čineći ono za šta je siguran da će dobiti afirmaciju i ljubav – nasilje prema onom ko je omražen i kriv za sve naše nedaće.

Sve ovo treba staviti i u širi kontekst društva u kojem živimo (reklo bi se u poslednje vreme, ali teško je povući vremensku odrednicu). Studenti koji protestuju hapšeni su, njihove slike iz ličnih karata deljene su po viber grupama u kojima su, opet, nepoznati ljudi. A oni koji jajima gađaju mural osuđenog ratnog zločinca bivaju procesuirani, osuđeni i novčano kažnjeni.

Sa druge strane, nikada nijedna osoba koja je vandalizovala prostorije Pride Info Centra nije ni procesuirana. A nisu ni oni koji su srušili celo jedno naselje u centru Beograda za jednu noć, niti oni koji su, na kraju krajeva, ponosno iscrtali osuđenog ratnog zločinca i time mu podigli svojevrstan spomenik.

Slika je jasna – nasilje prema manjinskim, ali i drugim grupama vrši državni vrh. Svi oni koje trpe to nasilje imaju jednu zajedničku odliku, a to je neslaganje sa nasiljem koje ovaj državni vrh vrši. Ukoliko ne želiš da budeš nasilnik ili da učestvuješ u nasilju makar okretanjem glave, bićeš žrtva tog istog nasilja. Pitanje je samo koju ćeš ulogu u nasilnom činu preuzeti. Ne postoji opcija da ostaneš van njega.

U takvom društvenom okruženju nasilje postaje svakodnevnica i nova normalnost. Onda su događaji poput masovnog masakra u školi i na selu koja izvrše deca, samo posledica našeg društvenog poretka u kojem moramo da učestvujemo. Decu ne možemo kriviti jer niko ne želi da bude žrtva, pa će birati put nasilnika. Dužni smo da deci damo opciju da ne učestvuju u nasilju. To ne možemo postići ćutanjem ili okretanjem glave na drugu stranu. Trenutak kada više nemamo na koju stranu da okrenemo glavu a da pred nama nije nasilje, je već stupio na snagu. Šta možemo da radimo ako ne želimo da učestvujemo?

Možemo pomoći mami u kuhinji, ili pitati tatu šta ga muči. Možemo reći svom detetu da ga/je volimo i da će uvek biti zaštićeno i prihvaćeno bez obzira na sve. Možemo razgovarati sa svojim prijateljima o ispitima koje još nisu položili, o kolegama sa posla koji se izdiru na njih, o tome kako je teško izvodljivo danas živeti samostalno i obezbediti sebi i svojoj porodici osnovne stvari. Možemo se zagrliti snažno pri susretu i rastanku, otvorenog srca i uma saslušati svoje sagovornike.

Ove konkretne mere koje predložemo ne treba gledati kao self-help savete, niti posmatrati isključivo kao ljubav koju ćemo pružiti i dobiti nazad radi zadovoljstva koje to pruža ljudima. Sada je važno da utičemo na svoje društvo da ono postane solidarnije. Okrećemo glavu na drugu stranu jer pomišljamo da nasilje u društvu nema veze sa nama i ne tiče nas se, a ako bismo nešto progovorili o tome, onda bismo sebe u to umešali i sebe ugrozili. Ako jedni drugima pružimo ono razumevanje koje nam sada nedostaje, shvatićemo da smo već umešani. Shvatićemo da je jedini način da se izborimo protiv nasilja u društvu upravo solidarnost sa onima koji su ugroženi.

Čin razbijanja lokala Pride Info Centra na Božić šalje poruku svim građanima i građankama, ne samo LGBTQ+ populaciji. Poruka je da nema bezbednog prostora za one koji nisu isti kao mi, da ih nećemo tolerisati i da ćemo ih obasipati mržnjom i nasiljem svaki dan, pa čak i za praznike. Od nasilja nema odmora. Zato se ne smemo odmarati ni od solidarnosti. Svakog radnog dana, vikendima, tokom praznika i tokom odmora – volite se.

Our lives shall not be sweetened from birth until life closes. Hearts starve as well as bodies, give us bread, but give us roses.

Prethodni članak

Pacijenti iz Paunove nastavljaju lečenje na privremenoj lokaciji, ali ne odustaju ni od monitoringa dešavanja na staroj

Radnici Zastava oružja rade u zaleđenim pogonima – nadležni ne reaguju

Sledeći članak