Da li su utopija i utopijski duh diskreditovani i iščezli? Ono što se nekoć nazivalo „utopijom” danas se uglavnom smatra ili adolescentskom zabavom za mlade, gnevne „pankere” ili izlizanim tlapnjama dokonih i dobro uhljebljenih intelektualaca. U najboljem slučaju, utopija je teorijski neutemeljeno i bezopasno, a praktički neobavezno i neučinkovito „maštanje” o drugačijem i boljem svijetu. No, sve i ako se složimo s time, ostaje pitanje: Smijemo li još uvijek „maštati”? I ako ipak smijemo, dade li se iz toga izvući dalekosežan zaključak: da utopijsko „maštanje” može biti od koristi i filozofiji i društvenom životu, te još dalekosežniji zaključak: da je utopijsko „maštanje” nužno i filozofiji i društvenom životu?
Mislim da vaše pitanje miješa vladajuće i moguće shvaćanje. Oboje su forme maštanja, samo što je maštanje vladajućih nužno samopohvala, dinosauri su postojali zato da imamo današnji turbokapitalizam i turboratove i turbosiromaštva. Ustvari su vladajuće fantazije »nasilje i iskorišćavanje prerušeni u red i zakon«: mi živimo u sve jasnijoj antiutopiji. Ova svojstva kulminiraju u griješnom trojstvu antiutopije – mržnja prema plebejskom stvaralaštvu i dalekovidnoj inteligenciji (Denkverbot), država kao represivno nasilje umjesto javne moći, i razorno ratovanje nasuprot stvaralačkom nadmetanju.
Sasvim je logično da socijaldarvinizam vladajuće antiutopije i sve njene ogromne i kapilarne propagandne mašine moraju biti kako protiv eutopije (humanizirane alternative) tako i distopije (strašne opomene da jurimo u propast).
Dijametralno suprotan antiutopiji bio bi horizont brige (care). Unutar toga bi devijantne fantazije, ako su dovoljno radikalne, mogle bar zamisliti umjesto uobičajenih lažnih novuma stvarnu revoluciju, umjesto lažne ontologije skromnu epistemologiju, umjesto jednodimenzionalne neizbježnosti plodni promet između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, umjesto monologizma proturječnosti, umjesto nemoćnog užasa interventnu nadu i gnjev, umjesto cinizma uvjerenje, umjesto vertikalnog vođstva plus horizontalnih identiteta mnogo bolje polimorfne raznolikosti sa demokracijom opoziva, umjesto Musolinija, Schmitta i von Misesa kao Velikih Predaka recimo Rousseaua, Milla i Marxa, da ne govorim o Gramsciju, Benjaminu i Blochu.
Ustvari bi nama trebao neki Lenjin 2.0, koji bi prema prvom Vladimiru Iljiču stojao kao što Einstein stoji prema Newtonu: valja onog prvog negirati i koristiti kao ispravljeni temelj.
Dvije primjedbe na kraju: prvo, bez mašte nema nikakvog ostvarenja; pitanje je samo o horizontu i kvaliteti mašte. Drugo, kako jednom reče Brecht, „ako mislite da je to utopijsko, razmislite i o tome zašto je utopijsko“.

Ako se utopija ne može ostvariti i može se samo zamišljati, kako ste napisali, da li Jugoslavija figurira kao utopijsko mesto? Da li ona može da funkcioniše samo kao uspomena za potlačene ili kao utopijska supstanca za novi, mogući svet? Da li novo u sferi imaginacije – ideja, predmeta ili izuma – mora poticati i iz jugoslavenskog iskustva kad je reč o utopijskom pripovjedanju na ovim prostorima?
Kad sam pisao o utopiji kao književnom žanru, jasno je slijedilo da se nijedan takav opis ne može doslovno ostvariti kao mjesto (locus), tu su Engels i Marx imali pravo. Ako međutim govorimo ne samo o učenju iz radikalnih utopija nego štoviše i o prihvaćanju horizonta koji u potpunosti odbacuje nasilje – ratove, iskorištavanje rada, ekstra ugnjetavanje svih »nižih rasa«, dakle žena, radnika, etničkih grupa i slično – imate potpuno pravo da se bar na teritoriji ex-SFRJ postavlja pitanje kako ta naša prošlost, donekle vrlo uspješna i nekoć u cijelom svijetu slavna, a donekle na kraju vrlo neuspješna, »figurira kao utopijsko mjesto«.
Držim da je ne samo nezahvalno nego i glupo tretirati, na primjer, Kidriča kao nepostojećeg teoretičara i praktičara, kad dobro znamo da bez organizacije koju je on predvodio Slovenije uopće ne bi bilo. Neku prvu bilansu SFRJ pokušao sam izvršiti u knjizi Samo jednom se ljubi, od koje je do danas raspačano 1,100 primjeraka, a sad pišem predgovor 4. izdanju – dakle ima ljudi koji misle da nam tabu na prošlost ne koristi.
Svaki malo bistriji ekonomist mogao bi ustanoviti da se u SFRJ, bar recimo 1955-75, živjelo materijalno bolje nego danas, a usto su se ubitačni nacionalizmi tek pomaljali u oligarhijama 6-7 federalnih jedinica: 40 godina Titovog mira nisu sitnica. Dokle god narodi današnje »jugosfere« (ex-SFRJ) ne tretiraju tu prošlost kao izbor spoznaja što se tu dobroga pa usto i lošega zbivalo, mi po lijepom US idiomu »sami sebi pucamo u noge«.