Francuski predsednik Emanuel Makron je raspisao vanredne parlamentarne izbore u Francuskoj 9. juna, istog dana kada je na izborima za Evropski parlament krajnje desničarska partija Nacionalno okupljanje u Francuskoj osvojila čak 31,4% glasova (dvostruko više od 14,6% Makronove Renesansne partije). Samo pet dana nakon toga, u petak 14. juna, politički akteri sa levice i levog centra sklopili su koalicioni sporazum. Oni će izaći na izbore, zakazane za 30. jun i 7. jul, kao Novi narodni front, Nouveau Front Populaire (NFP).
Mašina je o taktici francuske levice za predstojeće izbore razgovarala sa Natali Depra, članicom levičarske političke partije Nepokorena Francuska (La France Insoumise), članicom akcione grupe GA Paris 17 u 17. arondismanu Pariza. Depra je profesor na Univerzitetu Pariz Nanter i akademska članica Huserlove arhive na Ecole normale superieure (ENS/CNRS). Depra je posetila Beograd radi učešća u konferenciji Change u organizaciji Instituta za filozofiju i društvenu teoriju (IFDT).
Da li biste rekli nešto o formiranju koalicije Nouveau Front Populaire?
Mislim da je to istorijski događaj jer smo se tako brzo organizovali.
Kada je francuski predsednik u nedelju uveče dao najavu o raspuštanju parlamenta, mislim da je očekivao da mi – levica, leve stranke – nećemo moći ništa da uradimo za tako kratko vreme. Ograničio je vreme kako bi nas sprečio da napravimo koaliciju. To je bio njegov plan ili računica, i super je što mu nije uspelo.
I pre četrnaestog juna, u ponedeljak desetog – dakle 24 sata posle saopštenja – već smo organizovali pregovore. Sve se odvijalo veoma brzo. Trebalo je, naravno, nekoliko dana da se završe pregovori o tome ko će gde da bude kandidat i za koju političku partiju. Parlament ima 577 poslanika, tako da je to bio ogroman posao, a svi učesnici su radili danonoćno da se ovaj dogovor ostvari. Zato mislim da je to istorijski događaj.
I naravno, u koalicionom dogovoru je izborni program, ne znači da ćemo se posle izbora složiti u svemu. Ali stvar je hitna, kao što znate, jer je koalicija toliko važna za Narodnu skupštinu. Dakle, morali smo nešto da uradimo, pa ćemo videti šta će biti.
Da li je ovo veliko iznenađenje za Makrona?
Da naravno. To je kontra iznenađenje, rekla bih.
Možda je loš trenutak da vas to pitam pred izbore, ali da li ste vi lično iznenađeni što ste uspeli da napravite koaliciju tako brzo?
Iskreno rečeno, u početku nisam verovala da je to uopšte moguće. U nedelju uveče, kada sam čula da će parlament biti raspušten, pomislila sam da nećemo moći ništa da uradimo jer imamo samo tri nedelje. Mislila sam da nije moguće bilo šta uraditi.
A kada sam sutradan videla da već imamo de principe (osnovni) dogovor – pa, bila sam zadivljena.
Koje će biti glavne poruke ove koalicije na izborima?
Mislim da je u igri samo jedna reč: pobediti. I učiniti da Nacionalni skup (krajnja desnica) bude što manje prisutna u parlamentu, odnosno da ne dobije relativnu većinu.
Naravno, realistični smo i znamo da će oni biti rastuća snaga – mislim, nije moguće da njihovo prisustvo u parlamentu ne poraste značajno. Ali naše očekivanje je da sa ovom koalicijom, sa ovim sindikatom, uspemo da dobijemo više predstavnika levih partija.
Koliko je Novi narodni front široka koalicija?
Najšira moguća. Uključuje čak i Plas Publik, stranku Rafaela Gluksmana koja zapravo nije levičarska partija – ako ni zbog čeg‘ drugog, onda zato što Gluksman uglavnom podržavao Makrona. On je liberal i nema mnogo zajedničkog sa nama.
U početku nije ni želeo da bude deo koalicije i bio je vrlo jasan u svom protivljenju Nepokorenoj Francuskoj u nedelju. Onda se kolebao tamo-amo tokom cele nedelje, govoreći hoću – neću, hoću – neću. Posle je tokom pregovora verovatno zaključio da bi mogao da profitira ako nam se pridruži pa je na kraju prihvatio. Iz ove pozicije govoreći, čak i ako njegova tvrdnja da je socijalista nije ništa drugo do tvrdnja, ne možemo ga isključiti, jer će on uzeti Makronove glasove u nekim okruzima.
Na primer, znam da će Plas Publik imati kandidata u okrugu gde sam pre dve godine bila kandidatkinja za Nepokorenu Francusku.
U pitanju je četvrti okrug, koji je veoma desno orijentisan okrug. Znala sam da neću biti izabran tamo pre dve godine, ali smo tamo imali iznenađujuće dobar rezultat 2022. Na kraju smo dobili 13,27%, što je bilo ogromno za ovaj okrug. Bili smo na trećoj poziciji posle Makronovog kandidata i kandidata LR (Les Republicains), što je bilo sjajno: to je bio istorijski uspeh u tom pogledu!
Dakle, u početku sam se nadala da ću tamo ponovo biti kandidatkinja, čak sam to i tražila, ali su odlučili da ovaj okrug daju Place Publikueu. Tu ionako ne bismo pobedili , a možda će biti moguće da kandidat Gluksmanove stranke uzme glasove koji bi inače otišli Makronu.
Koliko je levica bila uspešna na evropskim izborima u Francuskoj?
Levica u pravom smislu reči – to jest, ne Gluksman… Gluksmanova partija je bila prilično uspešna i osvojila je, da tako kažem, treće mesto. Kao što rekoh, on je zamenio neke nekadašnje Makronove glasove, zauzeo mesto koje Makron više nema.
Što se tiče prave levice, radikalne levice, odnosno Nepokorene Francuske, izbori za EP su bili uspešni jer smo dobili još tri predstavnika. Imali smo šest, a sada ćemo imati devet. Ovo, naravno, nije mnogo, ali ako se posmatra u odnosu na prethodni saziv, skoro smo duplirali prisustvo. Na to skrećem pažnju; kažem: „Vidi, sad imamo duplo veći broj predstavnika“. I ljudi me gledaju, kao: „Pa, dobro“. (smeh) Ali i dalje mislim da je proporcija važna.
Da li biste rekli da je Francuska sada veoma polarizovano društvo jer glasovi idu od centra ka levici i desnici?
Pa, nisam baš sigurna. To je ono što mediji žele da mislimo. Oni žele da verujemo u to da će doći do te ekstremne polarizacije između desnice i levice na parlamentarnim izborima i da će postojati dve glavne snage. To je neka projekcija, bauk koji proganja društvo. Žele da stvore taj utisak da narod ne bi glasao za ekstremne stranke.
Makron je i levicu i desnicu nazvao „ludacima“.
Zato mislim da je to više ono što mediji prenose. Ne bih rekla da je to i nužno tačno jer ima mnogo ljudi koji će glasati za neku vrstu umerene pozicije, bilo za Gluksmana ili Makrona.
Ali Makron nije zauzeo sasvim umeren stav tokom svoje izborne kampanje – pa ni ranije, sa različitim politikama protiv prava radnika i socijalnih prava. Čak je nastupao i ratno huškački: tražio je ratnu ekonomiju za Francusku nedavno, i to ne po prvi put.
Slažem se. Savršen primer za to je zakon o imigraciji koji je izglasan tokom božićnih praznika, sa vrlo malo prisutnih predstavnika, munjevito, i uz pomoć Nacionalnog okupljanja i LR, republikanaca. Makron je bio u čvrstom savezu sa njima za ovaj zakon, što je prilično paradigmatično za ovakve dilove, dilove koje je već imao i koje će ubuduće imati sa ekstremnom desnicom.
Dakle, u pravu ste – to više nije umerena partija. Ali, mnogi ljudi misle da jeste. Iako se većina ljudi protivi onome što Makron radi u poslednje dve godine, i dalje ga vide kao predstavnika desnog centra.
Kao „civilizovanog“?
Da, kao tipičnog republikanca. „Mi nismo nasilni, ne radimo agresivne stvari”. Mislim da će neki ljudi ipak glasati za Makrona. Možda ne veliki broj; Mislim da će Gluksman u velikoj meri zameniti Makrona.
Tako da nije nemoguće da dobijemo nacionalnu skupštinu sa tri glavna bloka. Dakle, nadamo se da će Nouveau Front Populaire imati jednu trećinu, ekstremna desnica drugu trećinu – a da će postojati i… Znate, u Francuskoj revoluciji smo predstavnike koje je bilo teško politički odrediti zvali Močvara.
Mogu da zamislim da će postojati treći deo parlamenta sa takvim predstavnicima, koji će nekad glasati za ekstremnu desnicu, nekad za radikalnu levicu. Oni će biti ti od kojih će zavisiti glasanje, jer će u suprotnom ono biti blokirano.
Ovde smo, da tako kažem, pod utiskom da je Makron izabran uz veliku pomoć predstavnika krupnog finansijskog kapitala i da je u prvih nekoliko godina svoje vladavine udovoljavao njihovim potrebama i zahtevima. Ali sada se, gledajući spolja, čini da on bar na rečima takođe direktno služi vrednostima i potrebama birača krajnje desnice – pokušavajući da ih privuče koristeći njihovu retoriku. Očigledno nije prvi put u istoriji da se tako nešto događa i znamo da to samo pogoduje rastu krajnje desnice. U ovom trenutku su interesi finansijskog kapitala u saglasju sa interesima desnice, ali u jednom trenutku ideje i akcije krajnje desnice mogu doći i u koliziju sa onima finansijskog kapitala.
Imajući to na umu: po vašem mišljenju, šta oni koji su izabrali Makrona, predstavnici velike love, misle o Makronovom ratnom huškanju?
Teško je na to odgovoriti. Ono što je jasno jeste da su tradicionalne desničarske stranke i njihovo biračko telo potpuno podeljeni oko ove teme. Kao što ste videli, neki će se pridružiti ekstremnoj desnici, ili već jesu, a neki ne.
Tako da mislim da čak i u Makronovom štabu ima ljudi koji će se upustiti u to da koriste diskurs ekstremne desnice kako bi – dobro, možda čak i ne da bi osvojili glasove – već da bi bili u savezu sa ovom rastućom snagom, i da bi na kraju krajeva obezbedili da njihova partija opstane i da deli upravljanje državom sa ekstremnom desnicom. Na primer, u slučaju da Džordan Bardela postane premijer.
Makron ima iluziju da će moći da kontroliše krajnju desnicu, dok će zapravo Makronov štab biti taj koji će biti kontrolisan.
Dešavalo se to i ranije.
To znamo odlično iz istorije, kako kažete.
Pitala sam jer s desna dolaze kontradiktorni zahtevi. U Nemačkoj deo krajnje desnice čak traži i okončanje rata u Ukrajini, tvrdeći da bi oni pregovarali sa Putinom i postigli razumevanje kao konzervativci.
A znamo da Marin Le Pen koristi sredstva iz Rusije.
Da; tako da nije tako sigurno da uspon krajnje desnice u Evropi nuno znači da će se rat uskoro proširiti celim kontinentom. Ili znači?
To je povezano sa drugom vrstom podele, između demokratskih vrednosti i onoga što se u onome što Putin radi prepoznaje kao diktatura. Zato je Putin spreman da da novac partijama koje će biti protiv levih partija.
Sve što govorim je, naravno, moja lična percepcija i interpretacija čitave situacije u ovom trenutku. I ne govorim u ime Nouveau Front Populaire, naravno, pa čak ni pokreta Nepokorena Francuska, iako sam, naravno, prilično uključena u to. Tim pre što nemam stvarnu formalnu odgovornost jer ovaj put nisam kandidtkinja, već samo članica akcione grupe, u 17. arondismanu.