Evropska prestonica kulture 2022 – Novi Sad: utešna nagrada u odsustvu evropskih integracija?

Koliko je uopšte stanovnicima u Novom Sadu generalno, a specifično i novosadskoj kulturno-umetničkoj sceni potreban projekat Evropske prestonice kulture?

Nakon Rijeke, Evropska prestonica kulture je ponovo u našim krajevima Evrope, Novom Sadu. Kako se čini, projekat EPK se „okrenuo“ evropskoj periferiji – ove je godine i u susednom Temišvaru i u Eleusisu u Grčkoj.

U slučaju Novog Sada „Za nove mostove” krovni je slogan manifestacije iza koje bi trebalo da usledi prilika za regeneraciju grada, njegovu sanaciju, vraćanje u red evropskih gradova, bolje prepoznavanje na internacionalnoj „mapi“ i neizostavno – podsticaj za razvijanje turizma. Naravno, u svim prethodnim primerima, pa i u ovom „našem“, ključni je faktor kultura.

Kultura će izgraditi mostove „vrednosti“ i „saradnje“ kako se i najavljuje na sajtu EPK NS 2022. I to ne jedan, već četiri – onaj „Slobode“, „Duge“, „Nade“ i „Ljubavi“ – „prema vrednostima koje grad želi da razvije u kontekstu evrointegracija i uverenjima koje neguje i nastoji da podeli sa svim Evropljanima“, stoji u programskoj najavi.

Naravno, tu su i dobro poznate, ostale, evropske vrednosti, poput ljudskih prava, multikuturalnosti, interkulturalnog dijaloga, ekološke svesti, i naravno, mirovne politike: „Ove vrednosti promovišu ideju otvorenog demokratskog društva baziranog na savremenom humanizmu“.

U večitoj zapitanosti o realnim učincima takvog megalomanskog projekta sa ozbiljnim budžetom koji dolazi iz Evropske unije, ali ogromnim delom ustvari iz republičkog, pokrajinskog i gradskog budžeta – neizostavno se nameće pitanje koliko je uopšte stanovnicima u Novom Sadu generalno, a specifično i novosadskoj kulturno-umetničkoj sceni potreban ovako skup „spektakl“.

„Ono što je u početku bio ljetni festival europske kulture, u stupnju standardizacije i učinaka na lokalne sredine približava se mega-sportskim spektaklima poput Olimpijskih igara“, napisala je Vesna Vuković iz zagrebačke Baze u povodu predaje prijava hrvatskih gradova tokom 2015. godine za evropsku prestonicu kulture 2020. Te godine je samo iz Hrvatske konkurisalo čak devet gradova: Dubrovnik, Đakovo, Osijek, Pula, Rijeka, Split, Varaždin, Zadar i Zagreb. 

Što se tiče Rijeke, koja je u toj „utrci“ pobedila, utisci se i dalje sumiraju. No, za prethodni sličan primer iz komšiluka, slovenački Maribor koji je titulu EPK poneo 2012, stvari su očiglednije – iza tog „spektakla“ praćenog i protestima lokalne zajednice nije ostala nova infrastruktura, niti su ostala nova radna mesta, već nastavak neizvesnih i (samo)eksploatišućih projektnih okvira. Rekao bi neko, kakvi su i bili (radni uslovi), takvi su i ostali.

Da li je Novi Sad, ovogodišnja prestonica kulture, samo još jedna u nizu lokalnih „niša“ za tržišno pozicioniranje privatnih inicijativa dobro uhlebljenih menadžera, producenata i korumpiranih političara, ili se radi i o nekom „višem“ interesu, saznaćemo kroz analize i komentare sagovornika i sagovornica Mašine sa kojima smo pričali o projektu Evropske prestonice kulture – Novi Sad 2022, koja će biti obeležena nizom programa tokom čitave godine, a koji je ozvaničen spektakularnim „Zeniteum“ otvaranjem.

Foto: V. Veličković / EPK NS2022

Mamac za lokalne elite

Višnja Kisić i Goran Tomka, teoretičari kulture i predavači u oblastima kulturnih politika, smatraju da je kultura spektakla neodvojiva od samog EPK-a kao međunarodnog kulturno-političkog žanra festivalizacije kulture, spektakularizacije javnih prostora i umetničkih praksi, te izgradnje nove infrastrukture.

„Kultura se tu nudi kao estetski oblog na rane koje pravi kapitalizam. Ključne teme eksploatacije, nejednakosti se ne otvaraju, već se pričaju uspavanke,“ kategorični su u svojoj oceni institucije evropskih prestonica kulture kao takvih. Kada je reč o pitanju zajedničkog jezika same te institucije prestonica, oni skreću pažnju da sami gradovi – prestonice prepisuju mnogo toga jedne od drugih, a da su megalomanske ceremonije otvaranja samo jedna od stvari koje se nekritički ponavljaju.

No, dešavaju se i neke specifičnosti. Naročito kada je reč o tome da li se EPK dešava u jednom od zapadno-evropskih gradova prestonica, ili na evropskoj periferiji, kako je to sve češći slučaj. Konkretno, preko primera uvođenja strogih epidemioloških mera i brige za očuvanje zdravstvenog sistema, mnoge stvari postaju jasnije. O tome za Mašinu govori Aleksandar Matković, društveni naučnik i aktivista, na primeru „Dočeka“, kako su u najavi organizatori objasnili „jedinstvene proslave u Evropi“, uprkos apelu stručne medicinske javnosti da se oni otkažu:

„Gotovo kao da su Beograd i Novi Sad jedini koji su slavili novu godinu i to ne jednom nego dva puta, zahvaljujući Evropskoj prestonici kulture. Paradoksalno, iako je reč o nekakvoj evropskoj nagradi, EPK je zapravo bitan izuzetak u kontekstu Evrope ukoliko se pogleda nemar za zdravstvo. Gotovo kao da se u centrima Evrope čuva zdravlje stanovništva dok se na periferiji Evropa slavi na uštrb zdravlja građana. Vrlo zanimljiva situacija iz ugla odnosa centara i periferija. Pored toga, u kontekstu Balkana i EU, zanimljivo je da u EU s jedne strane više niko ozbiljan ne misli da će se Srbija priključiti, ali da joj se stalno daju nekakve zamene poput ’Berlinskog procesa’, ’malog Šengena’, ’Otvorenog Balkana’ i sl. U tom kontekstu nekako doživljavam i EPK: kao mamca za lokalne elite, utešnu nagradu u odsustvu prave stvari koja bi ih obradovala.“

Dimne zavese

Kako smo mogli videti na zvaničnom otvaranju EPK NS 2022 to je bila i odlična prilika da se visoki zvaničnici Srbije pojave i ispričaju svoju bajkovitu priču o Srbiji kao „fiskalno i makro ekonomski stabilnoj zemlji“, „sa stopom javnog duga koja se kontinuirano smanjivala“, „sa stopom zaposlenih koja se kontinuirano povećavala“, „sa stopom direktnih stranih ali i domaćih investicija koja je takođe kontinuirano i stabilno rasla“. Tu je i predstava Srbije kao pobednika i lidera u četvrtoj industrijskoj, digitalnoj revoluciji.

Dok neko sluša taj premijerkin govor o Srbiji kao inovativnoj i kreativnoj zemlji, punoj talentovanih i brilijantnih mladih ljudi, kojima Srbija pruža nesagledive mogućnosti u rastu i razvoju – od novih naučno-istraživačkih do multifunkcionalnih kreativno inovativnih centara, postaje čak i sasvim logično i normalno što je ovo prva vlada u istoriji Srbije koja je (u prethodnom sazivu), po rečima premijerke, od jedne banke (Razvojne banke Saveta Evrope) uzela kredit za kulturu?! Time, kaže premijerka, dokazuju koliko im je važno ulaganje u kulturu.

Naši sagovornici, Višnja i Goran, mišljenja su da pomenute spektakle očekuju i finansijeri ovog EPK-a a trenutna vladajuća garnitura pokazuje iznova svoju naklonost spektaklima:

„Konačno, na čelu Fondacije se nalaze ljudi koji su svoje karijere upravo gradili na proizvodnji spektakla, manifestacija poput Exita koji su dimne zavese iza kojih ostaje pustoš. A ono za čim stanovnici Novog Sada i okoline gladuju je kultura koja će vratiti smisao svakodnevici, koja će ih povezati sa komšijama, koja će ih osvestiti u kom vremenu žive, nadahnuti ih i ohrabriti, i povezati sa širim kretanjima. Spektakl je sve upravo suprotno.“ 

Da li nam je zaista potreban ovako skup, a u osnovi populističko egzitovsko-festivalski spektakl, i to sa „spektakularnim arhitektonsko – multimedijalnim projektom “Zeniteum :: 2022”, krajnje je diskutabilno, konstatuje naša sagovornica iz Muzeja savremene umetnosti Vojvodine, kustoskinja, Danijela Halda.

„Micićev Zeniteum je reflektovao duh vremena Evrope posle Prvog svetskog rata, posle velike krize, a novosadski Zeniteum :: 2022, kako navode organizatori, ’biće prvo slavlje Evrope u vreme posle Velike svetske virusne krize’. Iskreno, ne razumem šta slavimo?! Osim, ukoliko namera organizatora nije da se opustimo i ne mislimo na svakodnevicu, a to je onda samo nastojanje da se misli koje su upravljene na glad i sveopšte siromaštvo, veštačkim putevima skrenu na kulturu, a naša uloga u svemu tome je uloga posmatrača. To je jedna lenja i beskorisna ulogaIskreno, draže bi mi bilo da je uloga tog posmatrača bliža Micićevom barbarogeniju: ’U ime barbarogenija, živelo novo-kulturno varvarstvo, čija je sadržina nezavisno čovečanstvo. Jer, barbarogenije nov je čovek, naoružan bombama varvarskog duha i vatrometom varvarskih čistih osećanja’,“ Danijela Halda završava svoj iskaz citirajući Micićev „Manifest Zenitizma“, koji je objavljen, čini se, iz ove naše perspektive, (idejno) daleke 1925. godine.

Problem novosadske scene opterećene dugogodišnjim Exitovim balastom, detektuje i Aleksandar Matković. On kaže da je posebni problem to što je lokalna umetnička scena godinama patila i pre EPK, a to uglavnom zbog EXIT-a „čije finansije su uvek bile kao slon u sobi“. Konstatuje da na njih niko ne obraća pažnju, a zapravo crpu ogromnu količinu sredstava:

„Uglavnom to bi bio i odgovor zbog čega Novi Sad nije razvio jaču ili vidljiviju tzv. nezavisnu scenu. U kontekstu EPK, nekoliko nezavisnih izdavača i časopisa su dobili finansije, ali vrlo malo. Uglavnom su se finansije slivale ili u loše izvedene projekte poput ploča sa pisanom istorijom grada u centru Novog Sada gde se ispostavilo da je prevodilac bio Google Translate kao i u projekte koji nikakve veze nemaju sa Novim Sadom poput slavljenja Nikole Tesle za pravoslavnu novu godinu. Pored toga, gomila sredstva će otići mutnim projektima koji imaju veze sa vlašću,“ zaključuje Matković.

Kulturna stanica “Svilara”; Foto: V. Veličković / EPK NS2022

Iza kojih ostaje pustoš?

Ono što je propuštena prilika, navode pomenuti teoretičari kulture Višnja Kisić i Goran Tomka, je mogućnost da se EPK iskoristi kao prilika za preispitivanje, promišljanje i transformaciju kulturih praksi jednog grada – za postavljanje pitanja koja su izazovna i, kako kažu, nekomforna, kao i za iznalaženje hrabrih iskoraka i vizija kulture jednog grada u širem ekonomskom, političkom, ekološkom i društvenom kontekstu današnjice:

„Ipak, sasvim bi netačno bilo reći da je NS2021 doneo samo spektakle, naprotiv. EPK je do sada doneo i mnogo toga pozitivnog. Uspostavljene bezbrojne saradnje, mnogi umetnici i kulturni radnici su putovali i sretali se sa kolegama, promišljene su i napisane strategije ustanova kulture, sprovedena istraživanja i edukacije na razne teme i eksperimenti sa građanskom participacijom, te izgrađeni mnogi zanimljivi i potrebni prostori za lokalne, periferne kulture. Na žalost, mnoga ova postignuća ostala su u senci raznih spektakularnijih dešavanja, a oni koji su na ovim veoma izazovnim projektima radili otpušteni su ili su otišli jer ne žele da učestvuju u još jednom mega-festivalu.“

O tome šta on „donosi“ gradu i njegovoj kulturno-umetničkoj sceni, a šta „uzima“, to jest, kako ih menja, Danijela Halda smatra da je suština celog projekta, u podizanju lokalne produkcije:

„Kad kažem lokalna, ne mislim samo na  novosadsku umetničku scenu, no i širu, srpsku. Ceo projekat je zamišljen kao početak nove kulture, a ne festivala. Ideja evropske prestonice je podizanje opšteg kvaliteta kulture, nova publika, nove institucije, novi kapaciteti… Od svega nabrojanog, mi smo dobili transformu Exita, na prste jedne ruke novih institucija čiju sudbinu, sem Baletske škole i Svilare, ne znamo nakon završetka projekta. Učešće institucija i umetnika sa ovih prostora i njihova zastupljenost u celokupnom programu je ad hoc i minorna. Institucije, uglavnom rade sopstvene godišnje programe, koji su onda veštački nakalemljeni na EPK. Od samog početka ne postoji konstruktivna komunikacija i saradnja na ovoj liniji. Dakle, prepustićemo vremenu i završnom računu poslednju reč. Do tad, uživajmo u vatrometu!“

U konačnim učincima i rezultatima će svakako biti mnogo više reči po završetku ovog projekta koji će trajati tokom cele 2022. godine. Prema zaključcima Višnje Kisić i Gorana Tomke, ključno pitanje će biti kako će se ova postignuća održavati i dalje razvijati, odnosno šta će se – kako se i sami pitaju – od svega baštiniti: „Da bismo to znali, ipak ćemo morati da sačekamo nekoliko godina da bismo dali utemeljen sud.

Prethodni članak

Raste broj ponuda stranih poslodavaca za radnike na daljinu iz Srbije

U Velikoj Britaniji 800 pomoraca otpušteno bez najave, sindikat zahteva hitnu pravnu intervenciju

Sledeći članak