Gde su ženska prava kada je država pod crkvenim zvonom?

U čije ime Srpska pravoslavna crkva organizuje još jedan u nizu naučnih skupova, ovoga puta okupljajući pravnice i advokate a protiv usvajanja još jednog važnog dela Zakona o rodnoj ravnopravnosti koji garantuje pravo na zdravstveno osiguranje po osnovu neplaćenog kućnog rada?

ljuljaške pored rudnika

Od 16. marta na snazi je još jedan važan deo Zakona o rodnoj ravnopravnosti i to član 28. stav 4. koji garantuje pravo na zdravstveno osiguranje po osnovu neplaćenog kućnog rada. Kućni rad, prema ovom Zakonu, predstavlja poslove za čije obavljanje se ne ostvaruje novčana naknada, a podrazumeva vođenje domaćinstva, staranje i brigu o deci, o starijim i bolesnim članovima porodice, poslove na poljoprivrednom imanju, kao i druge slične neplaćene poslove. Ovim Zakonom naša država počinje da prepoznaje socijalnu reprodukciju društva čiji teret u većini slučajeva nose žene čiji kućni rad do sada nije bio prepoznat. Nažalost, on će svakako ostati neplaćen, ali će se najzad nazivati „radom“ i nositi neka radnička prava.

Ovaj veliki korak za naše društvo je Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Matici srpskoj bio povod za organizovanje još jednog u nizu naučnog skupa pod nazivom „Pravni aspekti i posledice primene Zakona o rodnoj ravnopravnosti“, ovoga puta okupljajući pravnice i advokate koji će predstaviti pravne mere za suzbijanje ovog Zakona.

Ovo istupanje u javnost ostavlja puno pitanja koja se mogu svesti na tri ključna: Ko će preduzimati mere protiv ovog Zakona, s kojim pravom će to raditi i koji je cilj takve akcije?

U čije ime Patrijarh Porfirije preduzima mere suzbijanja Zakona o rodnoj ravnopravnosti

Najpre, treba objasniti šta znači „Srpska pravoslavna crkva organizuje naučni skup“ ili „Srpska pravoslavna crkva preduzima mere protiv nekog Zakona“. U sekularnoj državi ne bi trebalo da ima prostora za učešće bilo koje Crkve u donošenju Zakona, niti bi Crkva trebalo da se pita o naučnim teorijama nakon što su nauka i religija počele da žive svoje samostalne živote početkom Novog veka.

Međutim, ne treba tako jako zatvarati vrata bilo kojoj verskoj zajednici. Kao i svaka druga zajednica, i ovu čine ljudi kojima se mora obezbediti jednako pravo glasa kao i svima koji su van te zajednice, pa i pravo na pobunu onda kada ta zajednica smatra da su joj neka prava uskraćena ili ugrožena. U tom slučaju, jedna verska zajednica bi imala prava da iznese svoj stav u skladu sa zakonom, tako da pri tome ne ugrožava tuđa prava i slobode. Čak i tada, verska zajednica ne može biti nadležna za „preduzimanje mera suzbijanja Zakona“ kako navodi episkop novobrdski Ilarion. Pogotovo ako je u pitanju Zakon kojim se, između ostalog, reguliše pravo na zdravstvenu zaštitu, koja je svim građanima i građankama Ustavom zagarantovano pravo.

Pored toga što ovakav čin direktno ugrožava Ustavom zagarantovana prava, postoji još jedan problem. Crkva je, kroz istoriju, stavove o društveno važnim pitanjima uvek formulisala na saborni način. Konkretno Srpska pravoslavna crkva barem jednom godišnje održava Sveti Arhijerejski Sabor na kojem donosi stav o ovakvim pitanjima, a koji se može smatrati zvaničnim stavom institucije pravoslavne hrišćanske zajednice u Srbiji.

Poslednji Sabor održan je u maju 2023. godine i na njemu se raspravljalo i na temu pitanja položaja žena u društvu. Tačnije, Sabor se osvrnuo na „pojavu da se Pravoslavna crkva  posmatra  kao potcenjivački raspoložena prema ženi“ nakon čega se u saopštenju SPC navodi sledeći zaključak:

„Odbacujući ovu optužbu kao neosnovanu i besmislenu Sabor podseća na ravnopravnost i jednako, od Boga dato, dostojanstvo žene kao bogolikog bića sa muškarcem kao bogolikim bićem. Sveti Arhijerejski Sabor poziva poznate krugove da ženama ne nameću kompleks niže vrednosti.“

Dakle, telo Srpske pravoslavne crkve sačinjeno od muškaraca odbacilo je optužbe da crkva podcenjuje žene bez ikakvog obrazloženja, pritom ni na koji način ne adresirajući Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Zvanični stav SPC o Zakonu o rodnoj ravnopravnosti samim tim ne postoji.

U čije ime, onda, Patrijarh Porfirije preduzima mere suzbijanja Zakona o rodnoj ravnopravnosti?

Zgrada Patrijaršije; Foto: Jorge Láscar / Wikimedia Commons

Zloupotreba funkcije, crkve i njenih vernika i vernica

Ukoliko ste prošetali Centrom Beograda dan uoči 8. marta, Međunarodnog dana žena, mogli ste sresti grupu boraca za ukidanje prava na abortus. Ova grupa satima je na Trgu republike održavala govore, puštala dečiju muziku i prikazivala fotografije beba ne bi li u prolaznicima izazvala emotivne reakcije. Na pitanje da li imaju dozvolu MUP-a za održavanje ovog skupa, s osmehom su nam odgovorili „imamo blagoslov Patrijarha Srpske pravoslavne crkve“. Pitanje prava na abortus Crkva takođe nije razmatrala na saborni način.

Gotovo svake godine Patrijarh Porfirije traži zabranu održavanja Parade ponosa, dok je protekle godine učestvovao i u organizovanju Beogradskih dana porodice, manifestacije koja se samoproglasila kontra-prajdom. Ni o pitanjima LGBTQ+ zajednice se Crkva nije pozabavila na saborni način.

Možda bi Srpska pravoslavna crkva kanonizovala stavove o Zakonu o rodnoj ravnopravnosti, abortusu i LGBTQ+ pitanjima na isti način na koji ih sada Patrijarh Porfirije iznosi, a možda i ne bi. Svakako, o tome ne možemo ništa znati, te je svaki od ovih istupa neobavezujući za vernike i vernice s obzirom na to da ne odražava mišljenje i stavove Srpske pravoslavne crkve, kako navodi teolog Ivica Živković.

U čije ime, onda, govori Patrijarh Porfirije i odakle dolazi njegov autoritet da preduzima mere protiv nekih Zakona, blagoslovi jedna a zabranjuje druga politička okupljanja i odlučuje o nauci lingvistike i prirodi jezika?

Skupovi koji su navedeni u ovom tekstu, kao i oni koji nisu navedeni, a u kojima Patrijarh posredno ili neposredno učestvuje, slanjem blagoslova ili samim prisustvom, su de fakto politički skupovi koje organizuje ili podržava vladajuća partija koja u Republici Srbiji ima apsolutnu vlast. Iako Patrijarh Porfirije ima pravo da preferira neku od stranaka i da za nju glasa na izborima, nedopustivo je da javno i otvoreno učestvuje u radu jedne partije i time, u najmanju ruku zloupotrebljava svoju funkciju, ali i samu crkvu i njene vernike i vernice.

Ovakvo istupanje u javnosti i promocija oduzimanja prava i sloboda grupama ljudi u ime crkve i vere, a bez pokrića istih, može biti veoma opasno. Primere za to smo već videli u zemljama koje su zapadnije od Srbije, a čije trendove primećujemo i u aktivnostima Patrijarha, iako se deklarativno protivi nekakvom zapadu.

Foto: Predrag Momčilović / Mašina

Da li je zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama sledeći?  

I dok je Zapadna Evropa početkom meseca proslavila istorijsko utvrđivanje prava na abortus u Ustavu Francuske, izuzetno je važno setiti se da je takvo pravo bilo definisano na ovim prostorima još 1974. godine Ustavom SFR Jugoslavije. Iako je za svaku pohvalu činjenica da je Jugoslavija još tada osigurala pravo na prekid trudnoće ženama, a što su neke države pravne naslednice takođe uvrstile u svoje nacionalne ustave, to nije bila garancija za sve žene na prostoru bivše Jugoslavije da neće morati iznova da vode iste bitke.

Hrvatska, koja ovu odredbu nije prenela u svoj nacionalni Ustav, decenijama se bori sa klerikalnim i desnim politikama koje osporavaju žensko pravo na prekid trudnoće. Društvo u Srbiji se, sa druge strane, ponosito hvali ustavnim nasleđem, ali i činjenicom da crkva niti ima toliki uticaj kao u sestrinskoj Hrvatskoj, niti je toliko konzervativna. Međutim, primeri navedeni u ovom tekstu govore upravo suprotno. Crkva aktivno radi na tome da ograniči i unazadi izvojevana ljudska prava rodnih, seksualnih i nacionalnih manjina, ali je mi zapravo ne shvatamo dovoljno ozbiljno. Šta bi mogle biti posledice toga?

Države i nauke su već vodile borbu da se oslobode crkvenih sprega i u ovoj borbi su mnogi i mnoge izgubili svoje živote početkom Novog veka. Valja napomenuti da je ta autonomija nauke i države bila jedna od najvažnijih faktora za sve progrese koji će slediti kako u naučno-tehnološkom razvoju, tako i u sferi političkih sloboda.

Ipak, poslednjih godina smo svedoci ponovnog istupanja različitih crkava u polje nadležnosti države. Tako imamo primer Poljske u kojoj je 2020. godine ocenjen kao neustavan zakon iz 1993. godine koji dozvoljava prekid trudnoće u slučajevima teških i nepovratnih abnormalnosti fetusa. Do ovakve odluke Ustavnog suda doveli su zajedno poljska konzervativna vlada sa katoličkom crkvom koja je u Poljskoj postajala sve jača godinama koje su prethodile ovoj odluci. Sveukupno 27 godina je bilo potrebno poljskoj Crkvi da izvrši dovoljno jak pritisak da se Zakon na koji su 1993. godine pristali sada proglasi neustavnim i donese novi, drastično rigorozniji.

U Srbiji, Zakon o rodnoj ravnopravnosti još uvek nije u potpunosti stupio na snagu, a imamo već nekoliko pokušaja za njegovo ukidanje. Za mnoge zakone tek treba da se izborimo kako bismo diskriminisanima dali jednaku šansu za dostojanstven život. S druge strane, Srpska pravoslavna crkva je 24. marta pozvala na ocenu ustavnosti Zakona o rodnoj ravnopravnosti.

Da li je zakon o postupku prekida trudnoće u zdravstvenim ustanovama sledeći? Da li ćemo za nekih 27 godina posramljeno čestitati zapadnim državama na emancipatorskim ustavnim odredbama i zakonima dok sopstveno progresivno nasleđe zaboravljamo i brišemo?

Prethodni članak

Marš sa Drine dobili pismo o namerama potpisano između Vlade Srbije i EU

Kako će se u EU primenjivati pretpostavka zaposlenja u platformskoj ekonomiji

Sledeći članak