Kako najstariji vide svoje mesto u političkom životu Srbije pogledajte u serijalu „Zrela Srbija“

Centar za istraživanje, transparentnost i odgovornost – CRTA objavio je kratki dokumentarni serijal „Zrela Srbija“ kojim se bori protiv predrasude da su najstariji građani politički jedinstvena skupina i poziva na temeljnije razumevanje njihovih života i stavova.

penzioneri igraju domine, insert iz filma

Preko petine stanovništva Srbije čine stariji od 65 godina, što Srbiju svrstava među demografski najstarije zemlje Evrope i sveta, skreću pažnju iz Crte. Očekivano je da će Srbija stariti sve više jer se mladi ubrzano iseljavaju, a oni koji ostaju često nemaju uslova za zasnivanje porodice.

„Uprkos brojnosti, starija populacija ostaje nevidljiva i zanemarena“, upozoravaju iz Crte. Naše društvo je atomizovano i u stanju anomije, sa, kako već dugo pokazuju istraživanja, sve nižim nivoima solidarnosti i poverenja. U takvim okolnostima penzioneri se, ako se i pomenu, u javnosti najčešće dehumanizovano označavaju kao opterećenje za radnu populaciju. Uz to, predstavljaju se kao društvena grupa sa politički identičnim, pretpostavljeno retrogradnim stavovima, pa im se na teret nekritički stavlja i odgovornost za podržavanje nekonstruktivnih politika.  

„Društvo je često sklono da sve penzionere posmatra kao armiju u službi vladajuće stranke, koja god to bila u datom trenutku, a pitanje je koliko smo spremni da ih stvarno razumemo, da sagledamo kako žive i kako to utiče na živote svih drugih“, smatraju autori kratke dokumentarne serije Zrela Srbija, namenjene razbijanju predrasuda i borbi protiv diskriminacije prema starijima.

Zrela Srbija nas upoznaje sa četvoro penzionera različitih životnih priča i različitih pristupa u promišljanju društvene stvarnosti.

Tako Šilja iz Loznice ogorčeno osuđuje lošu ekonomsku politiku koja je dovela do propasti preduzeća u kom je proveo životni vek, iznosi oštre stavove protiv aktuelne vlasti i poziva na njenu smenu na izborima (serijal je sniman u predizbornom periodu). Saznajemo i da se angažovao kao kontrolor na izborima. Stojeći za štandom koalicije Moramo ispred Lokalnog fronta Valjevo, Predrag kritikuje višedecenijsku centralizaciju i sveprisutnu korupciju. „Skupština je protočni bojler kroz koji prolaze neki poslovi namenjeni nekim firmama o kojima do juče gotovo niko nije znao“, komentariše, osvrćući se elokventno i na to kako je teško građanima predočiti opasnosti od zagađenja vazduha i klimatskih promena.

Gordana, gotovo devedesetogodišnji hirurg u penziji, svedoči o tome kako se „nagutala suzavca“ tokom demonstracija devedesetih, priča o izneverenim očekivanjima od demokratskih promena i o tome kako ne vidi suštinske razlike između političkih platformi, čije je principe pokušala da uporedi. Samo Toma, nekadašnji pevač folk muzike i tehničko lice, za sebe neočekivano kaže da je „povučeno stvorenje“, orijentisano na privatnu sferu, pa se okolnostima prilagođava sa skromnošću, u potrazi za unutrašnjim mirom i emotivnom bliskošću. „Nisam ja kompetentan, da mogu da sudim… Ja bih najviše voleo da predsednik bude neko koga znam ceo život“, kaže – mada, u pomirljivom maniru, ima i pokoju reč hvale za aktuelnu vlast.

Svi učesnici serijala sa ponosom govore o radnom veku koji su proveli u mahom društvenim preduzećima. Iako bi se njihova autobiografska svedočanstva u ovom pogledu mogla pojednostavljeno posmatrati kao žal za mladošću, njihovo značenje proširuju toposi preduzeća kao primarnog mesta socijalizacije, te reference na etiku rada, uređenost sistema i razvojne prioritete, inače karakteristični za teorijska razmatranja perioda i uređenja o kome govore. „U naše doba položaj radnika je bio solidan. Petoletka je Trstenik izgradila“, smatra Šilja, bivši radnik ovog preduzeća. Značaj njihovih iskaza dopunjuje i prisustvo kritike kakvu, primera radi, Gordana ispoljava objašnjavajući da je, pokušavajući da dobije specijalizaciju za hirurga, bivala diskriminisana po osnovi pola:

„Svi me odbijaju. Osnovno: zato što sam žensko. Naravno, uvek pitaju ‘Da li hoćete još dece?’ To je bila privilegija muškaraca, da to bude muška specijalizacija; hirurzi su muškarci i nećemo primati žene u naš klan…“ Nakon što je, zahvaljujući tome što je predsednica komisije za specijalizaciju bila žena, Gordana primljena u „mušku igru“, istovremeno tvrdi da nije doživela neravnopravnost na radnom mestu, ali i da je održati porodicu i zahtevnu profesiju i tada bilo teško.

„Pogrešno je posmatrati penzionere kao kompaktnu grupu “

Ovu osnovnu tezu serijala potvrđuje Predrag, pojašnjavajući: „Jedni su imali visoko obrazovanje, drugi nikakvo; jedni imaju visoku penziju, drugi ne znaju ni da li su je primili; ima penzionera koji ne glasaju uopšte, ima ih koji glasaju za opoziciju i koji glasaju za vlast“.

Ono što nesumnjivo spaja starije su ekonomski problemi i nepristupačnost medicinske nege i lekova. Malim penzijama je teško namiriti i lekove i visoke troškove života. „Meni sto evra treba svaki mesec za televiziju, grejanje, struju, komunalije. To znači sedamdeset posto penzije, i živim sa trideset posto. Ja i supruga zajedno četrdeset hiljada“, objašnjava Šilja, i dodaje: „Ja nisam penzioner, ja sam bednik, a ima gorih bednika od mene“. „Šta ja mogu sa 25.000 dinara, kad bih živeo samo od penzije? Ne bih imao za hleb i mleko, a da ne pričam o lekovima“, pita se Toma.

Serijal „Zrela Srbija“, dajući glas najstarijima, nenametljivo pokazuje i kako neusaglašeni diskursi u svima nama ponekad vode svoje „paralelne živote“, aktivirajući se u različitim sferama. Tako bi pevač Toma u parlamentarnoj politici dao poverenje na osnovu ličnog poznanstva, dok se, kada je zdravstvo u pitanju, zalaže za naučno-tehnički pristup. „Nisam imao dilemu da li da se vakcinišem ili ne jer znam, kad smo bili mali, stave nas u red, i kažu: samo zavrni rukav, mi zavrnemo rukav, oni nam daju vakcinu… U vojsci, isto!“, komentariše afirmativno.

Gordana i Toma, inače različitih shvatanja, na sličan način kritikuju laičko mešanje u sferu medicine (istovremeno ga, doduše, ne dovodeći u vezu sa privatizacijom rizika), dok Šilja, najborbeniji kritičar aktuelne vlasti, koji prati sve društvene mreže (uključujući i tviter) kaže da se nije vakcinisao: „Moja vakcina je malo belog luka, malo slaninice, jedna lepa domaća trava, ljuta“. Vatreni opozicionar Šilja uporište za svoju politički aktivnost, između ostalog, i u tome što se odazivao na vojne pozive, kao izrazu patriotizma, dok za Predraga konzistentan stav predstavlja protivljenje ratovima i nacionalističkoj politici.

Učesnici serijala imaju dramatično različita shvatanja najzrelijeg doba i očekivanja od budućnosti. Dok Toma utočište od neizvesnosti nalazi u sadašnjosti govoreći „Sutra za sutra. Bolje živeti danas za danas, a sutra ćemo videti“, Gordana kritikuje to što stari ne mogu da uzmu kredit niti uplate putno osiguranje, a nada se produžetku vozačke dozvole. „Hoću još ovo malo godina koliko mi je ostalo da proživim u miru, ne da slušam ovu bandu oko mene!“, decidan je Šilja, dok Predraga na politički aktivizam motiviše i briga za budućnost mladih i planete: „Mladom čoveku je teško objasniti da nešto preti njegovom životu. Svi mi kad smo bili mladi bukvalno smo se osećali kao da smo besmrtni“, kaže.

Serijal „Zrela Srbija“ ispunjava svoju svrhu: približava nas iskustvu starijih i podseća na to da od njih imamo šta da naučimo. Mnoge od ograničenja i prepreka sa kojima su se suočavali i naše su prepreke i ograničenja, a prostori slobode moraju se osvajati na više frontova, jer, kako poentira Predrag: „Da bi čovek bio slobodan, on mora da bude slobodan ekonomski“.

Prethodni članak

„Slaughter” festival horora i hevi metala: korak ka decentralizaciji kulture u Srbiji

Građani tvrde da kineska kompanija CRBC nelegalno seče šumu na Ribarcu i Šodrošu u Novom Sadu

Sledeći članak