Kakve se politike mogu očekivati od ponovo izabranog Erdogana i nove turske vlade? 

Erdogan je ponovo pobedio na izborima u Turskoj, a ultranacionalističke partije su dobili više glasova nego ikada pre. Politički ekonomista Joahim Beker analizira za Mašinu ovo produbljivanje desnih politika.

Nada u pobedu opozicije na izborima u Turskoj se nije obistinila. Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip Erdoğan) je u drugom krugu odneo tesnu pobedu nad Kemalom Kiličdarogluom (Kemal Kılıçdaroğlu), kandidatom centrističke Narodne republikanske partije (Cumhuriyeti Halk Partisi, CHP).

Narodni savez (Cumhur İttifakı), koalicija vladajuće nacionalističko-religijske Partije pravde i razvoja (Adalet ve Kalkınma Parti, AKP), ultranacionalističke Stranke nacionalnog pokreta (Milliyetçi Hareket Partisi, MHP) i nekoliko manjih ekstremno desnih stranaka, osvojio je apsolutnu većinu u parlamentu. 

Ultranacionalističke snage unutar Narodnog saveza su se ojačale u odnosu na prethodne izbore, što pokazuje da se turska politika pomera dalje udesno. 

Predsednički izbori

U prvom krugu predsedničkih izbora Erdoganu je izmakla pobeda za svega 0,7 odsto glasova.

Glavni opozicioni kandidat Kemal Kiličdaroglu, koga je podržao veoma širok spektar opozicionih snaga, osvojio je 45,1% glasova. Sinan Oğan, sekularni desničarski ekstremista, zauzeo je treće mesto sa 5,3% glasova.

Uoči drugog kruga Erdogan i Kiličdaroglu su se takmičili za glasove Oganovih birača. Ogan je podržao Erdogana, dok je šef njegove partije Umit Ozdag (Ümit Özdağ) stao iza Kiličdaroglua.

Kiličdaroglu je napravio zaokret od 180 stepeni u svojoj kampanji. Ne samo da je podržao masovno proterivanje sirijskih izbeglica, već je obećao i da će smeniti kurdske gradonačelnike ako budu osuđeni na sudu. Pristajanje na ovaj ključni zahtev turskih nacionalističkih snaga ujedno je značilo kršenje obećanja da će okončati praksu AKP-a da smenjuje izabrane gradonačelnike, koje je Kiličdaroglu ranije dao Narodnoj demokratskoj partiji (Halkların Demokratik Partisi, HDP), koja je jaka u kurdskim biračkim jedinicama.

Narodna demokratska partija, odnosno Stranka zelene levice (Yeşil Sol Parti, YSP) pod čijim je okriljem HDP učestvovao na izborima, je ipak podržala Kemala Kiličdaroglua, jer su procenili da im je to jedina šansa da okončaju Erdoganov režim. 

Iako je odziv u kurdskim oblastima bio nešto niži u drugom krugu predsedničkih izbora, Kiličdaroglu je dobio jaku podršku na jugoistoku zemlje gde su Kurdi većinsko stanovništvo. Kandidat CHP-a je takođe prevagnuo u velikim gradovima i na obali Sredozemnog mora, dok je Erdogan zadržao snažnu podršku u Unutrašnjoj Anadoliji i na obali Crnog mora, gde su glasači AKP i nacionalističkih opcija tradicionalno u većini.

Erdogan je pobedio u drugom krugu sa 52,2% glasova protiv Kiličdarogluovih 47,8%. Zbog ultrapredsedničke prirode političkog sistema, predsednički izbori u Turskoj su od posebnog značaja.

Odnos snaga na desnici se menja

Narodni savez je takođe pobedio na parlamentarnim izborima 14. maja. Međutim, ravnoteža izborne moći unutar ovog saveza značajno se promenila.

AKP je izgubio mnoge birače. Njegov udeo u glasovima pao je sa 42,6 odsto u 2018. na 35,6 odsto u 2023. godini. Njegov glavni saveznik, ultranacionalistički MHP, zadržao je oko 10 odsto glasova. Neke male krajnje desničarske snage su takođe uspele da uđu u parlament kao deo Narodnog saveza.

Ove snage uključuju kurdsko-islamističku Hür Dava Partisi (HÜDA-PAR), koja je dobila četiri poslanika kao deo liste AKP. HÜDA-PAR pokušava da privuče konzervativne kurdske glasače i ova partija se smatra delom tradicije snaga Hezbolaha, koje su bile odgovorne za masakre i slučajeve mučenja devedesetih godina. Sve ovo ukazuje na dalje pomeranje udesno unutar vladajućeg saveza.

Heterogena opozicija

Među vrlo heterogenim opozicionim snagama takođe se mogu uočiti blage izborne promene. Najveća opoziciona koalicija, Nacionalni savez, neznatno je povećala svoj udeo na parlamentarnim izborima sa 33,9% u 2018. godini, na 35 odsto.

Ovo je uglavnom bilo zbog blagog povećanja glasova CHP-a sa 22,7% na 25,3%, dok je snažno nacionalistička İyi Parti zadržala nešto manje od 10% glasova.

Rezultat je podstakao barem nešto malo oprezne introspekcije unutar CHP-a. Ekrem Imamoglu, gradonačelnik Istanbula, rekao je da treba izvući zaključke iz uzastopnih izbornih poraza. Po njegovom mišljenju, postoji snažna čežnja u društvu za „fundamentalnim promenama“ i time se treba pozabaviti. Ovo bi se moglo posmatrati kao implicitno priznanje da CHP nije izneo dovoljno snažnu viziju promene i da je nastupao previše konzervativno.

Kritička samorefleksija kurdskih i levih snaga

Levičarske i kurdske snage su osvojile nešto manje glasova nego na prethodnim izborima – dobile su 10,5%, dok je HDP dobio 11,7% u 2018. Ovi gubici posebno utiču na YSP (sada 8,8%).

Kandidati HDP-a su učestvovali na izborima pod okriljem YSO, jer HDP je u opasnosti da bude zabranjen. 

Državna represija posebno je usmerena na kurdske i levičarske političke snage. Ovi faktori su očigledno uticali na izborni rezultat YSP-a. 

U intervjuu za Arti Gerček (Artı Gerçek) nakon drugog kruga izbora, bivši predsednički kandidat HDP-a Selahatin Demirtaš (Selahattin Demirtaş), koji je u zatvoru od 2016. godine, istakao je i druge faktore. Sa njegove tačke gledišta, proces odabira kandidata nije uključivao dovoljno narodnog učešća. On je ponudio da se ponovo kandiduje za predsednika iz zatvora, ali ta ponuda nije prihvaćena. Ovo je moglo da ojača poziciju YSP-a uoči drugog kruga.

Demirtaš se posebno zalagao za nadilaženje sklapanja običnih političkih saveza za izbore i umesto toga je predlagao stvaranje političke saradnje u konkretnim društvenim borbama, na primer u štrajkovima. Levi društveni pokreti takođe snažno naglašavaju ovu tačku.

AKP i klijentelističke mreže

Iako su se heterogene opozicione snage okupile iza zajedničkog opozicionog kandidata i zahteva za temeljnom redemokratizacijom Turske, opozicija je bila (i jeste) podeljena, što je išlo na njenu štetu.

Da bi produbio podele u opoziciji između turskih nacionalista i kurdskih snaga, i da bi skrenuo pažnju sa loše ekonomske situacije, visoke inflacije i lošeg upravljanja nakon zemljotresa, AKP se u velikoj meri i uspešno oslanjao na mobilizaciju turskih nacionalista. Takođe, AKP je imao na raspolaganju resurse države.

AKP ima oko 11 miliona članova, što predstavlja ogroman potencijal za mobilizaciju. Erdoganova partija je izgradila široku mrežu udruženja civilnog društva i verskih organizacija. Povrh toga, izgradila je i jake klijentelističke mreže.

Ove strukture nude članovima partije mogućnost društvene mobilnosti. Sve ove mreže su posebno efikasne u mestima koja su uporiša AKP.

Pored toga, mediji su gotovo u potpunosti podređeni dirigentskoj palici vladajuće partije. Nezavisni mediji se suočavaju sa masivnom represijom države. Međunarodni posmatrači su istakli da su uslovi učešća na izborima nejednaki.

Prioriteti nove vlade AKP

Nakon što je položio zakletvu za novi mandat, predsednik Redžep Tajip Erdogan je predstavio novu vladu sa skoro potpuno novim članstvom u odnosu na prethodnu. Dve nominacije ukazuju na njegove prioritete.

Erdogan je imenovao Mehmeta Šimšeka (Mehmet Şimşek) za novog ministra finansija. Šimšek ima bankarsko iskustvo i ranije je obavljao visoke državne funkcije. On je iz redova ortodoksnijih ekonomista. Posmatrači kažu da će se verovatno zalagati za više kamatne stope kako bi zaustavio pad turske lire i obuzdao inflaciju.

Međutim, veće kamatne stope štetile bi mnogim zaduženim domaćinstvima. Broj zaduženih domaćinstava je značajno porastao tokom krize uzrokovane pandemijom koronavirusa. Mnogi glasači AKP-a su takođe veoma zaduženi. U planu su i nove mere štednje. Štednja bi škodila rastu — i legitimitetu AKP. Dakle, vladajuća partija se suočava sa teškim izborima. Nije jasno koliko će ortodoksnih mera biti dozvoljeno novom ministru finansija.

Šimšek ima bliske veze ne samo sa međunarodnim biznisom već i sa kurdskim poslovnim ljudima. Ove veze mogu biti važne za podršku konzervativne više i srednje klase među kurdskim stanovništvom.

Drugo ključno imenovanje je ono Hakana Fidana za novog ministra inostranih poslova. Fidan ima iskustvo u vojnom i bezbednosnom aparatu. Smatra se osobom od poverenja predsednika Erdogana. On je dugi niz godina bio uključen u rešavanje „kurdskog pitanja“ i rat u Siriji.

Sirija je ključno spoljnopolitičko pitanje za vladu AKP jer Kurdi žive sa obe strane granice, a snage levičarskih sirijskih Kurda stekle su značajnu autonomiju u Siriji. Turska vlada je prihvatila da je njen pokušaj da dovede desničarske verske snage na vlast u susednoj državi propao i da Asadov režim ostaje da upravlja zemljom.

Turska sada pokušava da utiče na politiku u Siriji tako da se autonomija sirijskih Kurda što više smanji. Ovo bi mogao biti glavni Fidanov zadatak. Inače, možemo očekivati nastavak autonomnije spoljne politike (u odnosu na međunarodne aktere i NATO, prim.prev). Spoljna politika AKP vodi se prema prioritetima unutrašnje politike.

Ekonomski manevarski prostor AKP-a se smanjuje. Sa ovim, resursi AKP-a za stvaranje konsenzualnih elemenata politike takođe se smanjuju. Zbog toga je vrlo verovatno da će taktika „zavadi pa vladaj“ i otvorena prinuda igrati još veću ulogu u narednim godinama vladavine AKP.

Sa engleskog preveo: Andraš Juhas

Prethodni članak

Razgovor o budućnosti Evrope

Muzički događaj kao solidarna podrška radnicima Falk Ista Knjaževac

Sledeći članak