Ko ima pravo da bude jak(a): treninzi kao sredstvo da budemo u kontaktu sa samim sobom

Učene smo milenijumima da mišići i snaga nisu za žene. Učene smo da budemo što manje, da zauzimamo što manje prostora, da pružamo što manje otpora – učene smo kako da postanemo „slabiji pol“.

Kroz vreme i prostor, postoji konstanta zajednička za sve žene, devojke i devojčice. Naša tela su lokus borbe, centralno mesto u kome se prelamaju patrijarhalni odnosi moći koji u naša tela, ali i našu psihu, urezuju duboke ožiljke, cepajući nas od nas samih.

Prihvatiti svoje telo, pa i samu sebe, podrazumeva prihvatiti i snagu koju imamo. Nažalost, ovo nije lak zadatak, a još manje je prijatan proces, jer smo od malih nogu učene da smo „slabiji pol“.

Ženska socijalizacija počiva na tri stuba, koji nam daju odgovor na pitanje šta je „dobra žena“. Ona je slaba, ona je lepa i nežna i ona se može i mora kontrolisati.

Iako maskulina snaga podrazumeva i agresivnost, ipak nisu muškarci ti koji se moraju kontrolisati kako bi odolevali „izazovima“ koje žensko telo pred njih postavlja – odgovornost je na ženama.

To vidimo i kada postavljamo pitanje šta je silovana žena od garderobe nosila na sebi kad je bila silovana, ali i kada devojčicama, koje su tek ušle u pubertet, govorimo da se zakopčaju i povuku donji rub suknje i prekriju butine kako ne bi „izazivale“.

Moje telo, moj neprijatelj?

U društvu u kome živimo žene i dalje jesu primarno seksualni objekti, čak i kao deca. Devojčice „izazivaju“ i svoje vršnjake ali i odrasle muškarce, što nam reakcije javnosti na seksualna zlostavljanja u školi glume, u Jagodini ili u istraživačkom centru potvrđuju.

Kako odrastaju, devojčice i same prihvataju tu ideju, internalizuju je, i vide same sebe kao seksualne objekte, često i pre završetka osnovne škole jer biti dete za žensku decu prestaje sa ulaskom u pubertet.

Nakon prve menstruacije devojčice postaju žene. Nije nam potrebna drastična praksa, poput dečjeg braka, da ovo jasno vidimo. Dovoljno je da oslušnemo šta govorimo svojim ćerkama: „ne izazivaj“, „spusti suknju“, „zakopčaj se“. To nije nešto što govorimo svojim sinovima.

Kako kroz odrastanje internalizujemo ideju da je naše telo objekat za druge a ne za nas same, tako i gradimo odnos prema svojim telima.

Društvo koje nas, čak i kao decu, vidi kao seksualne objekte, dovodi do patrijarhalne disocijacije od nas samih, od naših tela.

Budući da kao osobe ne možemo postojati van svojih tela, jer ona nisu niti mogu biti odvojen entitet od nas, kao strategiju preživljavanja razvijamo odnos prema telu kao nečemu što je pod stalnim nadzorom okoline, a kako bismo to predupredile, ili bar ublažile, i same počinjemo da se (samo)nadziremo i (samo)kažnjavamo.

Odmah nakon ulaska u pubertet, sa svojih ženskih tela uklanjamo dlake, borimo se protiv celulita, uvlačimo se u donji veš koji „oblikuje“, nosimo patike sa skrivenom platformom kako bi nam noge izgledale duže, izgladnjujemo se, kako bismo dostigle idealnu konfekcijsku veličinu.

Ovako posmatrano, žensko telo ženama (p)ostaje neprijatelj, pogotovo ženama sa iskustvom nasilja. A svaka od nas deli to iskustvo, jer nasilje u naša tela može biti upisano i od pojedinca, kao kada je, na primer, reč o seksualnom nasilju, ali i od strane celog društva, onda kada govorimo o strukturnom nasilju.

Očekivanje da same nadziremo svoja tela i kroz taj (samo)nadzor preuzimamo odgovornost za ono što im drugi rade, dok ujedno osećamo pritisak da naša tela budu prijatna muškom pogledu predstavlja strukturno nasilje.

Naomi Volf je, još devedesetih godina prošlog veka, pisala o mitu o lepoti, upozoravajući nas na posledice samonadzora koji prati internalizaciju ideje da su ženska tela objekti.

Ona je primetila da su među ženama – kako su one polako ulazile u javnu, pa i političku arenu, osvajajući moć – poremećaji u ishrani počeli da rastu.1 Odnos društva prema ženskim telima se zaoštravao, prateći rast moći koju su žene osvajale za sebe. U zadnjih trideset godina, ideali lepote u ključu (samo)nadzora i (samo)kažnjavanja polako su pomerali starosnu granicu, te sada zahvataju i predadolescentkinje i adolescentkinje.

Brojevi nam govore da je 46% devojčica uzrasta od 9 do 11 godina bilo na dijeti (za uzrast do 17 godina, ovaj procenat je 89), dok je polovina tinejdžerki primenjivala ekstremne prakse, poput preskakanja obroka, posta, povraćanja ili uzimanja laksativa, kako bi smršalo.2 Prema podacima Američke akademije za dečju i adolescensku psihijatriju, 1 od 10 mladih žena ima neki od oblika poremećaja ishrane.

Odnos prema ženskom telu u savremenom dobu postaje dvostruk, uz obavezno pitanje – ko ima pravo na njega? Dok svoja tela vidimo kroz iskrivljeno ogledalo, što dovodi do toga da se devojčice, devojke i žene samonadziru i kažnjavaju kroz dijete, jer naše telo nije zaista naše, granica ženskog tela se ka spolja briše na način da svi drugi imaju pravo na naše telo sem nas samih – bilo da odlučuju kako ono treba da izgleda, šta oni sa njim mogu da rade uprkos našoj volji, pa i da li mi same imamo pravo da odlučujemo o njegovoj autonomiji, što je posebno vidljivo kada se pokrene razgovor o reproduktivnim pravima i prekidu trudnoće.

Osnaživanje ide i iz glave i iz tela, baš zato što smo celina

Da bi ovakav sistem ostao, utemeljen na dualitetu snažno i jako/slabo i potčinjeno, žene moraju da veruju da su doista „slabiji pol“. One moraju da budu odvojene od svojih tela, jer samo tako njihova tela, pa i one same, mogu biti objekat. Celina duha, duše ili bitka, nazovimo to kako god želimo, i naših fizičkih tela upravo je ono što nas čini osobama. Žene, nažalost, u XXI veku i dalje nisu viđene kao ljudi.

Kako se najlakše povezati sa svojim telom? Tako što ćemo svet oko sebe percipirati njime. Biti celina znači da svet percipiramo svojim telima, a dalje ga kognitivno razumevamo i samostalno donosimo odluke na osnovu tih informacija.

Samo tako se, kroz subjektivitet koji postižemo i telom i kognicijom, možemo ponovo vratiti i spojiti sa svojim telom. Jedan od alata za ovo spajanje jeste fizička manifestacija snage koja naša tela imaju po sebi. Ali, iako naša tela nesumnjivo imaju snagu, ona je za žene nepoželjna.

Upravo zbog toga fizička manifestacija telesne snage, izražena kroz praktikovanje fizičkih aktivnosti, za žene je milenijumima bila zabranjena. Sa druge strane, fizička aktivnost, kao proces građenja (fizičke) snage za muškarce su bili obavezni.

Judita Alargić, Mitra Mitrović i Vera Zogović na Visu, avgusta 1944; Izvor: znaci.net

Put žena za borbu za fizičku aktivnost oličenu u rekreativnom i profesionalnom bavljenju sportom bio je dug.

Razlog tome možda baš i leži u činjenici da je osnaživanje žena kroz fizičku aktivnost direktan put ka generalnom osnaživanju žena, jer su tela neodvojiva od osobe. To je znala i Senda Berenson Abot, osnivačica ženske košarke, koja je primetila da je jedan od razloga težeg zapošljavanja žena krajem devetnaestog veka i to što se od žena očekuje da ne jačaju svoja tela, jer to nije prikladno za žene, dok se kao uslov za zapošljavanje postavlja i fizička i mentalna snaga i fizičko zdravlje.

Da bi trčala na Bostonskom maratonu, 1967. godine, Katrin Švicer je morala da se registruje koristeći pseudonim, kako se ne bi videlo da je u pitanju žena, jer ženama učešće na maratonima nije bilo dozvoljeno – bile su viđene kao „slabiji pol“. Kada je otkriveno da je K.V. Švicer žena, bila je napadnuta i izgurana sa staze. Ipak, uspela je da nastavi trku i završi je za 4 sata i 20 minuta.

Sportovi snage se i dan-danas smatraju muškim rejonom, a žene koje se njima bave suočavaju se sa stigmom.

Kati Sandvina, jedna od prvih snagatorki, najjača žena XX veka i žena koja je postavila temelje ženskom powerliftingu, disciplini snage, ceo svoj život je nastupala kao cirkusantkinja, a njen otac je nudio nagradu od stotinu zlatnih maraka svakom muškarcu koji je pobedi. Niko u tome nije uspeo, a Kati, koja je prezime Sandvina preuzela od svog protivnika, čuvenog snagatora Eugena Sandova, koga je 1902. godine pobedila, čak je 73 godine bila upisana u Ginisovu knjigu rekorda kao najjača žena na svetu.

I ona se, kao i Senda Berenson Abot, borila za jednakost – bila je posvećena sifražetkinja i borkinja za prava žena. Obe su znale nešto što važi i danas – osnaživanje ženskog tela neumitno vodi osnaživanju žena na svim poljima delovanja. To predstavlja jedan od razloga zašto žene i dan-danas generalno nisu dobrodošle u teretane, koje i dalje predstavljaju epicentar toksičnog maskuliniteta.

Žene se u teretanama svakodnevno susreću s podsmešljivim pogledima, jasnim seksualizovanim zurenjem i nedozvoljenim fotografisanjem i snimanjem, dobacivaljem, seksualnim uznemiravanjem, a sve zbog toga što snaga i dalje nije viđena kao nešto što ženama pripada, kao nešto na šta i žene imaju pravo, pa su i teretane viđene kao prostor u kome žene ne smeju da bivstvuju.

Čak 70.7% žena doživelo je neki vid uznemiravanje u teretani, koje je za dve trećine bilo seksualno uznemiravanje, a čak 70% njih je promenilo svoje treninge kako bi izbeglo ovakva negativna iskustva.

Neke od žena su odlučile da treniraju napolju, u javnom prostoru, kako bi izbegle uznemiravanje prisutno u teretanama. Nažalost, za neke od njih, poput Laure Smither, Chaundre Levy, Ally Brueger, Karine Vetrano, Vanesse Marcotte, Mollie Tibbetts ili Wendy Karina Martinez taj izbor je bio koban.

S druge strane, žene su od malih nogu učene da fizička aktivnost, pa i snaga i izdržljivost koja se gradi kroz nju, nije za njih. Dok se muška deca predškolskog uzrasta upisuju na fudbal, za devojčice su rezervisane „gracioznije“ discipline, poput gimnastike ili baleta.

Kada dođemo u adolescenciju, čak i kada nemamo ambicije da se sportom bavimo profesionalno, već isključivo rekreativno, bombardovane smo paničnim strahom da ćemo se, ako budemo vežbale s tegovima, umesto da provodimo sate na trakama za trčanje i ekliptičnim kardio-trenažerima, namenjenim mršavljenju, „pretvoriti u muškarce“. Učene smo da mišići nisu za žene, baš zbog toga što snaga nije za žene. Učene smo da budemo što manje, da zauzimamo što manje prostora, da pružamo što manje otpora – učene smo kako da (p)ostanemo „slabiji pol“.

Sve nas ovo navodi da postavimo pitanje – ko ima pravo da bude jak(a)? Jer snažna žena koja se ne stidi svoje snage i ponosno je pokazuje predstavlja vrlo jasno rušenje mita o postojanju „slabijeg pola“.

Proces sticanja te snage, trening, jeste feminističko oruđe borbe za jednakost.

Osnažujući svoja tela, mi ih vidimo upravo onakva kakva ona u stvarnosti i jesu – snažna. Naša tela, ma šta nam društvo govorilo, jesu izvor naše snage – ona nas nose kroz život, ona se opiru nasilju koje svakodnevno trpe, bilo da ga čini pojedinac ili čitav sistem, ona imaju mogućnost stvaranja novog života. Na taj način, naše postojanje u teretanama ili na terenima jasno ruši predrasude. I upravo zato je toliko i stigmatizovano.

Ipak, nije svaki trening doista i feminističko osnaživanje. Fitnes kultura nije mehur koji postoji van dominatnog narativa koji ženu vidi kao slabu, nežnu i lepu, privlačnu muškarcima.

Sa druge strane, ohrabruje činjenica da sve više fitnes modela i vežbačica počinje otvoreno da kritikuje dominantan narativ i javno govori o svojim iskustvima (samo)nadzora i (samo)kontrole prilikom postizanja idealnih fitnes ženskih tela – one govore o dijetama, o brojanju kalorija, o poremećajima ishrane, o onesvešćivanju na trakama za trčanje kao i drugim zdravstvenim problemima izazvanim pokušajima da se postigne idealan izgled. Takođe, one govore i o dizanju tegova kao metodi postizanja fizičkog zdravlja i o slobodi da jedeš kada si gladna, i to ono što ti se jede, kao metodi postizanja mentalnog zdravlja, kao i o nerealnim očekivanjima od ženskih tela s kojima su se suočavale.

Čini se da se polako bližimo feminističkom pristupu treningu kao vidu osnaživanja. Polako počinjemo da slušamo svoja tela umesto da slušamo šta nam drugi o njima govore i muški pogled na njih postavljamo kao ideal.

Na taj način nas treninzi uče da spoznamo koncept granica slušajući svoja tela i njihovo „NE”, te kasnije, i u drugim oblastima života, počinjemo da postavljamo granice.

Isto tako, kroz trening shvatamo da nisu naša tela ono što treba prilagoditi svetu, već upravo suprotno – svet treba da prilagođavamo našim telima, i to i činimo kada jedemo kada smo gladne, odmaramo se kada smo umorne, treniramo kada nam se trenira, i sve to zato što mi to želimo.

Kroz trening učimo da nam javni prostor pripada, ništa manje nego što pripada muškarcima, iako je borba za teretane, terene i za ulice tek počela. Ovakav trening ne osnažuje samo naša tela već svaki deo našeg bića, i jasno kritikuje seksualizaciju i „osnaživanje“ kroz komodifikaciju fizičkog izgleda i cepanja žene na telo kao objekat za druge.

Iako nije jedini put, prihvatanje svog tela kroz trening kao nešto što je naše, kao nešto što mi jesmo, jeste način osnaživanja žena i preispisivanja milenijumima duge istorije u kojima smo bile pasivni objekti. Osnaživanje ide i iz glave i iz tela, baš zato što mi – žene – jesmo i glava i telo. Baš zato što jesmo celina.

  1. Wolf, N. (1991). The beauty myth: How images of beauty are used against women. New York: W. Morrow.
  2. Neumark Sztainer, D. (2005). I’m, Like, SO Fat! New York: The Guilford Press. pp. 5.
Prethodni članak

Crveni se jezerce kod Gornje Nedeljice: meštani sumnjiče Rio Tinto

Transparentnost Srbija sumnja da je tender za zakup sportskog centra na Dorćolu namešten za porodicu Đoković

Sledeći članak