Leukemijom protiv kancera: opoziciono kosovarenje

Skup na Gazimestanu 2009; Foto: Radoslav Stojanović / Wikipedia
Skup na Gazimestanu 2009; Foto: Radoslav Stojanović / Wikipedia

Iako se predstavlja kao nekakva „alternativa“ – Savez za Srbiju nije izuzetak iz serije političkih elita od devedesetih na ovamo koje za svoje kratkoročne političke interese zazivaju utvaru Kosovskog boja.

Trideset godina pripremanja terena, trideset godina armiranja političkog statusa kvo nacionalnom mitomanijom i zaista, danas izgleda nema niti jednog političkog pokreta spremnog da istupi iz zadatih matrica. Nije izgledalo baš toliko loše kada su (ne-baš-planirano) počeli protesti koji se u Beogradu i drugim gradovima odvijaju svake subote – Savez za Srbiju se nekako kotrljao sa donekle bizarnom igrom u kojoj je u isto vreme pokušavao i da se sakrije i da se otkrije kao organizator; da simulira nekakav odozdo karakter svakonedeljnih protesta u glavnom gradu; i da u isto vreme kontrolom političkog jezika ne dozvoli da se pokret zaista i pretvori u odozdo pokret. Poprilično, dakle, bizarno – ali je imalo nekakvu formu i određenu dinamiku – nije bilo potpuno nemoguće očekivati nekakvu novu artikulaciju, nije sve bilo izgubljeno. Ali baš u trenutku kada je možda trebalo malko promisliti te zahteve, naći zajednički činilac i započeti sa tom drugačijom artikulacijom – organizatori se bacaju u vraćanja političkog jezika u tok kojim se može upravljati: prošlog su petka sročili i poslali otvoreno pismo predsedniku republike u kojem ga rešetaju… povodom Kosova, priziva se nacionalizam kao mobilizatorski mehanizam, „Mirolsavljeva jevanđelja“, „kosovski pobednici“ i ostali elementi kosovske mitomanije.

Iako je poslednje gazimestarenje neizbežni bagaž nakaradnog karaktera koalicije i paktiranja sa desničarskim i otvoreno konzervativnim političkim snagama (DSS i Dveri), vrlo je verovatno da bi se SZS prihvatio ove, po njihovom mišljenju, teške artiljerije čak i da otvoreno radikalno desnih stranaka u tom savezu nema. Jer čini se da je ovo pismo bilo formatirano kao da je važnije nego što zaista jeste, kao da je ova tačka bolnija no neke druge i kao da je ova kritika zapravo destruktivnija no neka druga, kao da će se neko tamo baš zbog potezanja one teme počešati i nešto naročito zabrinuti, kao da će se superstruktura vladajuće koalicije baš zbog ovoga makar malko uzdrmati.1

Jer činjenica je da i personifikacija režima fokusiranjem na jednog čoveka predstavlja kancerogeno tkivo srpske građanske opozicije. Nema artikulacije izvan poistovećivanja jedne osobe i autoritarnog karaktera režima, nema istupanja iz nasleđenog i zadatog okvira političkog delovanja „građani-protiv-diktatora“ i zarad toga su spremni da sarađuju sa prvom šušom koja naleti političkom ulicom, da prizovu svakakva kosovarenja i deseteračke politike. Pritom, ništa od ovoga nije novo niti za jednu od onih političkih snaga koje su se formirale šizmama unutar DS-a – primerice, dalo bi se i raspravljati o tome da li je jedan od uticajnijih faktora u gubljenju podrške svog strukturno najtvrđeg glasačkog jezgra (koji se materijalizovao u belim listićima) bilo dugogodišnje koketiranje različitih valenci Demokratske stranke s nacionalizmom.

Na stranu informacija iz registra političke pragmatike: poslednje mesto na kojem ćete moći da pričvrljite jednog nacionalistu koji se već tri decenije iz petnih žila legitimiše ništarijskim patriotizmom je – nacionalizam. Kao što je samo za nacionalistu De Gola bilo moguće da pristane na nezavisnost Alžira, tako i u Srbiji paralegalno punomoćje na teme nacije imaju oni koji su se kroz ubijanje Jugoslavije legitimisali primarno kao ludaci nacije.

Sve za kratkoročni politički interes

Nije jasno da li su za SZS brojne negativne reakcije bile iznenađenje ili ne, ali ostaje utisak da organizatori kojima je na pamet palo da Aleksandra Vučića ovako roštiljaju – žive u nekoj vrsti balona i donekle odsečeni od političke i ekonomske stvarnosti.2 Seriju „tako vam je to kad“ možemo sada i nastaviti: Tako vam je to kad previše verujete istraživanjima javnog mnjenja (ili radije, imajući u vidu finansijsku istanjenost SZS-a, instinktima nekog od vođa koalicije), opštim mestima i praznim frazetinama.

Kosovo, naime, svoju političku težinu duguje gotovo isključivo obimnim i dugotrajnim pripremnim radnjama kroz koje se gradio srpski nacionalizam od osamdesetih na ovamo. I izgleda da upravo „Kosovo“ spada u one političke fenomene koji se daju objasniti takozvanim efektom eho komore u kojem politički pojmovi zadobijaju važnost samo zato što su – kao politički isplativi – amplifikovani unutar zatvorene3 političke zajednice. Mediji su, dakle, ključ za razumevanje i njihova jedinstvena moć je da formiraju ono što se naziva „javno mnjenje“ – mitsko i simulirano mišljenje svih.4

Zato ne treba smetnuti s uma da svoju kancerogenost i radioaktivnost „problem Kosova“ dobija možda i isključivo zbog činjenice da predstavlja politički isplativi problem.5 te da – formatiranim baš onako kako je formatiran: kao nerešivi etnički problem.6 – politički establišment itekako radi na njegovoj reprodukciji zarad kratkotrajnih političkih interesa.

Jer, „Kosovo“ je deo mreže ispletene u filmu „Boj na Kosovu“ koja disciplinuje i steže proizvodnju mogućih i prihvatljivih političkih aktera. Jednom rečju, sve se politike u Srbiji moraju legitimizirati kroz zazivanje „Kosova“ i njegovu reprodukciju kao u isto vreme i neizbežnog i nerešivog „problema“, kao „bolne tačke“ i „otvorene rane“ balkanske i srpske političke sadašnjosti. U izvesnom smislu, „Kosovo“ igra dvostruku ulogu: i štambilja za prepoznavanje političkih aktera i ulogu nekakvog panoptikonskog medija koji sve političke faktore na lokalnoj sceni prisiljava da se legitimišu odgovarajući na Pitanje i time ga reprodukuju i kao „ključno“ i kao neizbežno. A u pitanju je cirkularna igra u kojoj većina političkih faktora pristaje na to da budu i receptori i odašiljači iz kratkotrajne političke koristi.

No politički zadaci su kao matematički: na nekim nivoima apstrakcije se ne daju rešiti pa je za izlazak iz začaranog kruga potrebno ne samo iskoračiti iz zadate sheme – već iskoračiti iz zadate paradigme te problem preneti na viši nivo apstrakcije.

A valja imati u vidu i činjenicu da prvi ozbiljni sukobi na prostoru Kosova započinju kao socijalni: oni 1981. započeli su neposredno kao protesti zbog loše hrane u studentskoj menzi i loših uslova stanovanja u studentskom domu (i u njemu su podjednako učestvovali i studenti i albanske i srpske nacionalnosti) a strukturno je najteži uzrok bio loša perspektiva zapošljavanja svršenih studenata. Štrajk u Trepči osamdesetih započinje pod geslom „Trepča radi, Beograd se gradi“. Igrom istorijskih okolnosti (ili možda igrom „istorijske nužnosti“?), i pobuna sa početka dvehiljaditih u Preševu, Bujanovcu i Medveđi je započela isto kao protest protiv administrativnih mera Republike Srbije u sferi obrazovanja.

Nema, dakle, odveć mnogo etnije u ogromnom broju cikličnih tenzija na Kosovu – ona dolazi tek nakon regulacije koja za cilj ima uvođenje sukoba u klasno pacifikovanu formu nerešivog etničkog sukoba i pogledamo li dublje u svaki od profilisanijih ciklusa sukoba: u većini ćemo naći klasu. Naravno, istorijski gledano – svi planovi srpske političko-ekonomske elite koji se zalažu za „ostanak Kosova u sastavu Srbije“ operisani su od bilo kakvog plana za reintegraciju ne-srpskog (a bogami i srpskog) stanovništva: oni bi Kosovo ali ne i ljude koji tamo žive (a i to je direktna posledica stotinu i pet godina političkih praksi srpske političke elite na Kosovu, sa relativno kratkim periodom u kojem Kosovo nije tretirano kao nekakva prćija (naravno – tokom SFRJ7)). Na kraju krajeva sa prvim problemom Kosova – siromaštvom i bednim egzistencijalnim perspektivama – ne bi znali šta će ni opozicija ni vladajuća elita; niti bi ga u ovim međunarodnim i političko-ekonomskim okolnostima uopšte bilo moguće rešiti.

A kako je sa siromaštvom Kosova tako je i sa bedom Srbije – e upravo zbog toga se SZS dohvatio baš kosovarenja i nadmudrivanja sa režimom Vučića.

Na kraju, da bi progresivne političke snage rešile „problem Kosova“ – izgleda da je potrebno preseći jednu drugu vrstu „kosovskog čvora“: onaj socio-ekonomski.

 

  1. Neće. Zapravo, uzdrmaće se pre zbog svoje političke taktike i, vidi se sad, poprilično neuspešne posete predsednika Rusije te potpuno prezrivog odnosa prema onima na koje računa kao podršku – one koje su iz cele Srbije dovlačili i mrcvarili tog dana.
  2. Ovo se otuđenje najbolje da videti u osnovnoj taktici političkog delovanja – mržnji prema onima koji za sendvič i paket mleka disciplinovano glume podršku Vučiću. Evo jedne lekcije: pojavni oblik krajnje bede i siromaštva u Srbiji je reka onih koji su egzistencijalno prinuđeni da se prodaju za parče hleba. Ali nije li baš to kapitalizam?
  3. političke zajednice. Upravo se stoga nacionalizam i gradi: ne bi li omogućio da političke zajednice ostanu fijoke u kojima je moguća izgrdnja mehurova koji su zgodni za političku manipulaciju.
  4. A mi ne znamo šta je to „mišljenje svih“ izvan njegovog medijskog konstruisanja. Možda ama baš niko ne smatra Kosovo nerešivim i li čak ni bitnim problemom, ali suočeni sa medijima koji ih svakodnevno ubeđuju u suprotno, zapravo samo stiču utisak da ono jeste bitna tačka te da – ako baš svi ostali misle da jeste – mora biti da zaista jeste.
  5. Otuda je Kosovo u ovom tekstu pod navodnicima – jer „Kosovo“ je problem utoliko koliko se beskrajno konstruiše i rekonstruiše ne bi li bilo polje za beskrajnu reprodukciju tvrdog jezgra post-jugoslovenskih politika; perpetuum mobile za proizvodnju šovinističko nacionalistističkih politika kao nužnih pratilaca politika privatizacije
  6. Problem zatrpan u eonima balkanske prošlosti, beznadežno upleten u kučinu nasleđa i istorije međusobnih odnosa. Zapanjujuće slično načinu na koji je Koštuničina komisija za istinu i pomirenje „razrešila“ ratove devedesetih: oni su započeli u neprozirnoj istoriji, sve je samo jedna epizoda u beskonačnoj seriji, niko (političko-ekonomska elita iz koje je naoružanom primitivnom akumulacijom ispilela ekonomska elita) nije kriv, crva nije ni bilo, sve je bilo ok, sve je ok, alternative nema
  7. Mada i to samo jedan relativno kratak period
Prethodni članak

Na današnji dan izašao prvi broj socijalističkog časopisa „Učitelj“

Još jedanaest linija privatnim prevoznicima u Beogradu

Sledeći članak