Napokon! Nakon godina ignoriranja zahtjeva birača i zdravog razuma, francuska ljevica ujedinila se kako bi se na parlamentarnim izborima konačno obračunala s Macronom i njegovom klikom. Nepokorena Francuska, socijalisti, zeleni i komunisti dogovorili su zajednički izlazak na parlamentarne izbore u junu formirajuci NUPES (Nouvelle Union Populaire Ecologique et Sociale – Novu ekološku narodnu i društvenu zajednicu).
Od 2018. godine sve su ankete suglasne: u niti jednom trenutku u protekle 4 godine podrška ujedinjenju ljevice među njenim biračima nije pala ispod 76%. Međutim, da bi do ujedinjenja ljevice došlo, morao je da se dogodi radikalan rez s njenom prošlošću, i to prvenstveno prošlošću Socijalističke partije i njene izdaje radničke klase.
Razmrvljenost ljevice na niz stranaka podjednake snage koje jedna drugu neutraliziraju morala se zamijeniti vodstvom jedne stranke „prave“ ljevice koja će osigurati programsko jedinstvo oko ključnih tema i držati pod kontrolom liberalne i centrističke tendencije. Posljednji predsjednički izbori dokazali su da rezultati od prije pet godina nisu bili slučajnost; Jean Luc Mélenchon zaista je vođa suvremene ljevice u Francuskoj koji je u stanju osigurati ono što su njeni birači zahtijevali toliko godina i istovremeno se izričito suprotstaviti kako liberalizmu u vlastitim redovima, tako i Macronovom „ekstremnom centru“.
Predsjednički izbori, na kojima su Mélenchon i Nepokorena Francuska osvojili 22% glasova, natjerali su socijaliste i Zelene, koji su zajedno jedva osvojili 5%, da prihvate ulogu prikolice, možemo reći, za njihovo vlastito dobro, ali i dobro čitave ljevice. Time je osigurano da u slučaju izbornog uspjeha nećemo još jednom svjedočiti poražavajućem migoljenju ljevice u neminovnom sukobu s kapitalom.
Uz sav optimizam, ne smije se zaboraviti da su na predsjedničkim izborima socijalisti, zeleni i komunisti koristili svaku priliku za ocrnjivanje Mélenchona, iako je bilo očito da je on jedini kandidat ljevice s iole ozbiljnim šansama za pobjedu.
Nadalje, programske razlike između Nepokorene Francuske i komunista s jedne strane, te socijalista i zelenih s druge, i dalje su značajne. Jedni su žestoki protivnici dominantnih neoliberalnih politika, dok drugi kao nositelji vlasti u prošlosti snose veliki dio odgovornosti za njihovo donošenje i provođenje. Podsjetimo da je primjerice Olivier Faure, prvi sekretar socijalista i privatnik, podupirao brojne Macronove reforme, pa čak i sramotne promjene zakona o radu, kao i da je ozbiljno razmatrao podupiranje Macrona na izborima 2017. godine.
Pregovori stranaka ljevice temeljeni su na programu Nepokorene Francuske, ali su očekivano doveli do unošenja formulacija koje dovode u pitanje sadržaj pojedinih točaka. Tako je po pitanju odnosa Francuske i Evropske unije Mélenchonova politika neposlušnosti na inzistiranje zelenih ublažena formulacijom istovremenog „poštivanja vladavine prava“, što u osnovi ne znači ništa. Što se tiče dogovora sa socijalistima, toliko je neodređen da je teško doći do jasnih stavova. Tako se u sporazumu sa socijalistima nigdje ne spominje renacionalizacija poduzeća privatiziranih u posljednjih 30 godina, oporezivanje najbogatijih (osim ukidanja Macronovog flat taxa), dok se za radnička prava predviđa tek poništavanje neoliberalnih reformi i vraćanje na stanje izboreno desetljećima ranije.
Unatoč kompromisima, svima je na ljevici zadovoljstvo gledati socijaliste kako prihvaćaju sporazum koji se zalaže za ukidanje antiradničkog zakona „El Khomri“, koji su baš oni i donijeli dok su bili na vlasti 2016. godine.
Potencijalna vlada pod vodstvom Nepokorene Francuske ima mogućnost otići i mnogo dalje od onoga što je dogovoreno u pojedinačnim, veoma različitim, sporazumima.
Preuzimanjem ključnih ministarstava, uz nužnu masovnu mobilizaciju, prosvjede i štrajkove kao pritisak na liberalnije dijelove koalicije, Nepokorena Francuska imala bi šansu provesti značajnu društvenu transformaciju nakon desetljeća političke, socijalne i ekonomske reakcije.
Unatoč ograničenjima ovih sporazuma, svi kao temelj sadrže poništavanje reformi koje je uveo Macron i neke od onih koje je uveo prethodni predsjednik François Hollande. To nisu revolucionarni programi, ali jesu klasični ljevičarski programi kakvi su postojali tokom 20. stoljeća, što je veliki napredak u odnosu na liberalnu orijentaciju jednog Hollandea. Takav temelj opravdava nadu da bi koalicijska vlada na čelu s Nepokorenom Francuskom podupirana mobilizacijom masa, koje su svoju borbenost pokazale u pokretu „žutih prsluka“ i uspješnom protivljenju mirovinskoj reformi, mogla izboriti pobjede za radničku klasu koje su izostale posljednjih desetljeća.
Nabrojimo samo neke od mjera koje se spominju u koalicijskim sporazumima: spuštanje dobi umirovljenja na 60 godina, podizanje minimalca na 1500 eura, smanjivanje emisije stakleničkih plinova za 65% do 2030. godine, ograničavanje cijena osnovnih potrepština, reguliranje cijena najma stanova i uvođenje klimatskog poreza na bogatstvo.
Koalicija pritom ističe i da bi njihova pobjeda značila svojevrsnu reparlamentarizaciju Francuske; s obzirom na raznolikost stranaka, programa i sporazuma predviđa se da će zastupnici zadržati samostalnost u glasanju i da će za provođenje pojedinih mjera biti potrebno puno više truda od formalnog prebrojavanja podignutih ruku.
Konačni cilj koalicije je pak identičan onome što dugi niz godina zagovara Mélenchon: uspostava Šeste republike.
Pitanja i dvojbe kod ovakvih koalicija uvijek su iste. S jedne strane stoje oni koji smatraju da bi premijer Mélenchon predstavljao veliku nadu, a s druge oni koji u savezu sa socijal-liberalima vide nadolazeću katastrofu, koja ne isključuje ni mogućnost izdaje.
U konačnici, ishod će prije odlučiti faktični odnos snaga nego pouzdanost ili poštenje pojedinih stranaka. Ako Nova ekološka narodna i društvena zajednica ne uspije dobiti većinu, ima razloga vjerovati da će se svaka skupina koja je čini vratiti na svoje početne pozicije i da će biti malo jedinstva u Skupštini: zeleni i socijalisti će podržati dio Macronovih reformi, dok će im se Nepokorena Francuska i komunisti s pravom sustavno suprotstavljati.
Posljednje pitanje ovogodišnjih parlamentarnih izbora leži u njihovoj samoj prirodi. Iako ih se u povijesti 5. Republike često smatralo formalnošću, u trenutnoj konstelaciji snaga dogovor ljevice sigurno je poremetio Macronov donedavno miran san. Sa tri bloka od kojih je svaki na oko 25% glasova podrške i sa 25% suzdržanih glasova, ishod izbora nikada nije bio neizvjesniji. Kao što je to Mélenchon fino poentirao ubrzo nakon predsjedničkih izbora, ovi su parlamentarni izbori zapravo „treći krug predsjedničkih izbora“. I to treći krug u kojem, moramo to reći, Mélenchon zasad ostvaruje daleko najveći odjek u javnom mnijenju.
Treba imati u vidu da parlamentarni izbori nisu formalnost. Koliko god naglašavali važnost predsjednika u francuskom sustavu, vlada podupirana od parlamenta provodi državnu politiku. Stručnjaci za ustavno pravo govore o parlamentarnom sustavu s predsjedničkom korekcijom, što u praksi znači da će „politički lideri imati izbor između dva stava: ili tražiti konfrontaciju u kojoj nova većina pokušava paralizirati predsjednika, a predsjednik prilikom odabira sastavljača odbija uzeti postojanje nove većine; ili pak pokušaj suživota (kohabitacije), koji pretpostavlja da svi pristanu na to da budu na neki način sputani u slobodi svog kretanja i izbora, da ne primjenjuju odmah sve svoje projekte“, kako je rekao Edouard Balladur u Le Mondeu, koji je kohabitirao s Mitterandom od 1993. do 1995.
Ustav je jasan, predsjednik je taj koji imenuje premijera i Macron teoretski može izabrati osobu koju želi. U praksi, međutim, ako je većina u Državnoj skupštini neprijateljski raspoložena prema predsjedniku Republike, manevarski prostor se smanjuje i predsjednik ne može nametnuti svoj izbor jer Narodna skupština može rušiti vladu glasanjem o prijedlogu cenzure. U slučaju da su zastupnici lijeve koalicije u većini a Emmanuel Macron želi nametnuti ličnost iz svoje stranke, ona bi nesumnjivo bila brzo svrgnuta. U takvom slučaju vrlo je vjerojatno da bi Macron uz potporu Narodne skupštine mogao za premijera izabrati Mélenchona, ali bi mogao i postupiti strateški lukavo i imenovati osobu koju cijene socijalisti i zeleni da razbije savez ljevice.
Četrnaest godina nakon što je napustio jednu socijalističku stranku na putu udesno, Mélenchon je uspio „podjarmiti“ ostatke te degenerirane ljevice dok je Marine Le Pen učinio nečujnom. Njegov rezultat na predsjedničkim izborima i borbeni nastup prema parlamentarnim natjerali su Macrona da u vladu imenuje ministre koji se smatraju progresivnim. Radi se o hvatanju za slamke čovjeka čija je nedavna pobjeda istovremeno označila i njegov kraj kao neupitnog autoriteta na čelu jednako neupitnog neoliberalnog projekta i, nadajmo se, početak jednog novog političkog projekta unutar kojeg bi interesi radničke klase i širokih masa mogli biti artikulirani barem s jednakom snagom kao i interesi kapitala.
