Dvadeset i četvrtog januara 1994. držeći u ruci novu novčanicu sa apoenom od 1 dinar, pred kamere je stao stari gospodin, odmila prozvan Deda Avram – Dragoslav Avramović, tada novi guverner SR Jugoslavije. Tim činom je označio početak četvrte i poslednje denominacije dinara, nakon koje je došlo do stabilizacije monetarnog sistema i kakvog-takvog ekonomskog oporavka zemlje. Hiperinflacija koja je joj je prethodila, ostavila je katastrofalne posledice koje osećamo i do danas.
Prošlo je ravno 30 godina od kraja druge po redu najveće hiperinflacije u svetu koja je trajala 22 meseca. Samo Mađarska je u periodu od 1945-46 imala veću hiperinflaciju od tadašnje SR Jugoslavije, ali uz skoro duplo manje trajanje.
Svima koji pamtimo to vreme, makar u isečenim slikama sećanja, ostaje gorak ukus življenja tada sumorne stvarnosti. Bio je to period svopšte izolacije i siromaštva, redova unesrećenih i opljačkanih građana ispred praznih trgovina, prodavanja goriva u flašama i cigareta u boksevima na ulici, tuča za veknu hleba i litar mleka. Baznadežnost građana se preplitala sa očajem najugroženijih društvenih grupa, pre svih penzionera i primalaca socijalne pomoći, koji su sve češće hranu tražili i po kontejnerima. Uz sve to, država se suočila sa prilivom izbeglica iz bivših jugoslovenskih republika na čijim teritorijama su vođeni ratovi. Mnogi su zbog gladi sebi oduzimali živote. Činilo se da živimo deveti krug pakla.
Ostaće zabeležen sledeći podatak koji deluje nadrealno: Dnevna stopa inflacije bila je 65 odsto, dok je dupliranje cena išlo na svaka 34 sata. Maksimum je, prema nekim podacima, navodno dostigla u januaru 1994. godine – 5.578.000.000.000.000.000 odsto (5,578 triliona) ili oko 113 odsto na dan.
Usled ogromnog pada vrednosti novca na dnevnom nivou dolazilo se u situaciju da novčanica bude izdata u ponoć, a već ujutru joj vrednost opadne za 5%. Da bi joj u podne vrednost opala za preko 50%. Uveče novčanica nema gotovo nikakvu vrednost. Svi rođeni osamdesetih godina se dobro sećaju perioda, kada smo kao deca skupljali i igrali se sa novčanicama koje su nam roditelji svakodnevno davali, jer više nisu imale nikakvu vrednost. To su bila vremena kada su i deca bili milioneri, ali sa običnim, naslikanim parčićima papira na kojima su ispisane velike brojke. Živeli smo školski primer iluzije novca: svi su imali ogromne količine novca, ali nismo bili bogati, naprotiv.

Kako je sve počelo? Indirektni i direktni razlozi za nastanak hiperinflacije
Jugoslovenska ekonomija je u krizu upala početkom osamdesetih. Nakon Titove smrti ogromni dugovi su se nagomilavali, krediti koji su ranije davani su došli na naplatu, a privreda je sve više usporavala. Jugoslavija je iz sopstvenog budžeta morala da vraća dugove, ali kako privredni razvoj nije bio zadovoljavajuć i nije mogao da stvara očekivani višak vrednosti, bilo je neophodno smanjivati potrošnju. Na sve to se nadovezala nestašica osnovnih namirnica i energenata. Uvedene su krajnje nepopularne mere, poput kupovine na bonove što je ukinulo par-nepar vožnje usled nestašice goriva, a redovi za kupovinu osnovnih namirnica isped trgovina samo su nagovestili nešto daleko mračnije što će se desiti deceniju kasnije.
Ekonomskom politikom Milke Planinc i ugovorenim aranžmanom sa MMF-om, Jugoslavija se dodatno zaduživala, uz obećanje da će doći do reforme ekonomskog sistema. Ali je to doba kada su krediti jako nepovoljni, a Jugoslaviji su bili neophodni. Nije nam sasvim nepoznato kako to izgleda, jer vrtlog konstantnog zaduživanja i davanje tranši finansijskih pomoći od MMF-a, uz obaveze o racionalnoj potrošnji su nešto što nas prati i do danas. Međutim, efekti reformi osamdesetih su bili spori, a inflacija je konstantno rasla, tako da je rast plata bio sve manji, a rast cena sve veći.
Indirektan razlog nastanka hiperinflacije početkom devedesetih bila je potreba za reprogramiranjem dugova. Kako to objašnjava profesor Ljubodrag Savić, kada su dugovi reprogramirani na duži vremenski period, smanjuje se godišnja stopa vraćanja kredita, ali cena toga je da se ugovara novi aramnžman u kome je kamatna stopa bila znatno viša, u odnosu na prethodno dogovorenu.
Direktni razlog hiperinflacije je bio političke prirode. Odnosio se na političke nestabilnosti, usled ratova na tlu Jugoslavije. Tadašnja SR Jugoslavija koju su činile Srbija i Crna gora, 30.5.1992. zbog umešanosti u građanski rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, i finansiranja pobunjenih Srba dobija sankcije Međunarodne zajednice po Rezoluciji Saveta bezbednosti 757. Sankcije su podrazumevale potpuni ekonomski embargo, zabranu međunarodne trgovine i zabranu međunarodnog platnog prometa. To je bio katastrofalan udarac za, ionako krhku, privredu sužene Jugoslavije. Država se našla u potpunoj izolaciji bez mogućnosti da bilo šta legalno izveze, ili uveze u zemlju.
Katastrofalan odgovor države – pravimo se da je sve u redu
Ekonomski šok koji se javio kao direktna posledica sankcija se isprva nije ozbiljno shvatao. Činilo se da će period sankcija trajati kratko. Na nacionalnoj televiziji su se prikazivali razni prilozi o tobožnjoj proizvodnji i prodaji već naručenih proizvoda u inostranstvo, čime se kroz medijsku propagandu pokušavala stvoriti slika normalnosti. Kao da se ništa nije desilo.
Odgovor Srbije bio je „relativizacija“ sankcija. Vlada Srbije je uvela kontrolu plata sa navodno garantovanom mesečnom minimalnom zaradom radnika od 42 dolara, monopol nad svakom trgovinom hranom (prekršioce su čekali krivični progon i zatvor) i zamrzla 52 odsto cena. Radoman Božović (tada premijer Srbije – prim.aut.) nije krio da će proizvodnja zbog svetskih sankcija opasti oko 40 odsto. Nije bilo ulja, mesa, šećera, deterdženta, kafe, benzina, toalet papira, a ograničen je promet pšenice, kukuruza, brašna, šećera i ulja i oni postaju retkost na tržištu.
Predložene mere nikako nisu mogle uticati na poremećeno tržište, štaviše samo su ga još destabilizovale. Nije bilo jasno na bazi čega se garantuje minimalna zarada, a monopol nad trgovinama hranom je bio uzaludan. Mera sa zamrzavanjem cena proizvoda je dala najznačajniji kontraefekat. Ključni problem sa tom merom je što ona ima jedan efekat za potrošače, a sasvim drugi efekat za proizvođače.
Kada imamo visoku inflaciju i embargo na uvoz, to ne utiče samo na autpute, već i na inpute. To znači da i cene sirovina rastu. Kako se se to dešava, proizvođači počinju da proizvode manje roba i usluga, želeći da uštede na troškovima proizvodnje. Uz to, nemaju gde van da plasiraju određene količine proizvoda, jer je država pod embargom. Smanjenjem proizvodnje, dolazi i do smanjena ponude roba i usluga, a potražnja za istim ostaje visoka. Robne rezerve su samo delimično ublažile pad proizvodnje, ali su vremenom nestajale, a nisu punjene istim ritmom kojim su pražnjene. Otuda prazni rafovi u trgovinama i redovi i tuče ispred istih za veknu hleba litar mleka.
Vrtlog inflacije i iluzija novca – kako je delovao mehanizam hiperinflacije?
U situaciji kada imamo blokadu platnog prometa i nemogućnost uvoza i izvoza roba i usluga uz ionako vrlo krhku privredu propast je prilično vidljiva. Smanjenje proizvodnje dovelo je do pada ubiranja poreza, kojim se puni državni budžet. Država tako više nije sposobna da istim tempom servisira javne rashode i socijalna davanja na mesečnom nivou. Otuda je morala menjati monetarnu politiku i prilagoditi je novonastalim uslovima. Ali na našu žalost, monetarnu politiku nije sprovodila Narodna banka Jugoslavije, ili ne sasvim nezavisno. Već tadašnja politička vrhuška koja se umešala u rad Narodne banke, čime je dodatno potvrdila svoju nestručnost i najavila tragediju.
Došlo se na ideju koja je pokrenula vrtlog inflacije: štampati novac radi punjenja budžeta. Novac je prema nekim tvrdnjama štampan u Topčideru u tri smene. Upumpavanje ogromne količine novca u opticaj, uzrokovalo je dalji rast inflacije. Dok je s druge strane, opadala količina roba i usluga u ponudi usled smanjenja obima proizvodnje. To nužno utiče na poremećaj tržišta i dalji rast cena roba i usluga. Narodna banka nije imala mogućnost pokrića za toliko veliku količinu novca u opticaju, što je posledično dovelo do njegovog potpunog obezvređivanja i hiperinflacije.
Vrednost novca je drastično opadala na dnevnom nivou. Tako se inflacija kretala u rasponu od 18, do čak 62% dnevno. Ali podatak koji ostavlja bez reči jeste da je godišnja stopa inflacije za mesec decembar 1993. bila čak 313.563.558%.
Šverc naš nasušni i piramidalne banke – pljačka svetskih razmera za koju nema osuđenih
U situaciji kada je državni budžet potrebno napuniti, ali kada plasirane emisije novca vrlo brzo postaju bezvredne, državne strukture su morale pronaći rešenje pomoću kojeg bi izbegli potpuni ekonomski slom. Jedan od načina rešenja bio je beg u tzv. sivu zonu. Ostaće upamćeno da su država, odnosno njene strukture organizovale državni šverc na bazi kojeg se samo delom popunjavao budžet, kako bi na taj način država isplaćivala socijalna davanja.
Veći deo profita od šverca odlazio je u privatne džepove. Roba se u Srbiju i Crnu Goru uvozila nelegalno, raznim pacovskim kanalima, a od tog šverca je profitirala samo manjina. Manjina onih koji su svoje prve milione i prvobitnu akumulaciju kapitala stekli upravo na taj način, a mnogi od njih su i danas dobrostojeći pojedinci. Uvoz robe se nije carinio, jer nije ni prelazio carine. Uspešno je razrađen sistem šverca od najviših državnih struktura, pa sve do uličnih dilera.
Drugi način profitiranja u doba hiperinflacije bile su piramidalne banke. Iako se sa njihovim osnivanjem počelo pre 1992, svoj puni zamah su dobile baš u hiperinflatornom periodu. Hiperinflacija je osim monetarnog sistema uništila i bankarski sistem. Banke nisu mogle imati pokriće za kredite koje su davale u uslovima hiperinflacije. Dinar kao valuta je potpuno obezvređen, pa su građani štedeli u nemačkim markama. Ali kako građani nisu imali poverenja u banke, devize su čuvali u „slamaricama“ – piramidalne banke su imale zadatak da upravo taj novac izvuku od građana.
Piramidalne banke su u osnovi banke koje daju visoke kamate na depozit u devizama za građane. Iako je u Srbiji i Crnoj Gori postojala razgranata mreža takvih banaka, sinonimi za ovaj vid pljačke bili su Jezdimir Vasiljević, vlasnik Jugoskandik banke i Dafina Milanović, vlasnica Dafinment banke.
Njihovo poslovanje se svodilo na vrlo razrađen mehanizam. Da bi održavala visoke kamate na depozite u devizama, od 10 do 15 posto mesečno, banka je morala da privlači nove i nove štediše, a to se moglo samo nudeći sve više i više kamatne stope štedišama. Razume se da banke nisu mogle da investiraju sredstva u profitabilne projekte koji bi davali prinos od 10 do 15 posto mesečno, jer takvi projekti i ne postoje. Jedino je ostala mogućnost da se progresivno širi broj ulagača, sa ponudom sve viših kamata, dok publika ne prozre da se radi o piramidi dugova bez ikakve osnove. Kada novi depoziti usahnu, banke ne mogu da servisiraju depozite i cela šema pada kao kula od karata.
Na ovaj način izvučen je ogroman novac iz privatnih fondova građana, naročito onih koji su radili u inostranstvu, ili su primali inostrane penzije. Dafina Milanović je 1993 proglasila bankrot, dok je Vasiljević pobegao iz zemlje.
Jezdimir Vasiljević je uhapšen 2001 godine i optužen za proneveru novca, ali je već 29. oktobra iste godine pušten na slobodu uz jemstvo. Međutim, nakon puštanja je opet pobegao u Holandiju. Tek 2006 je raspisana poternica za njim, da bi bio uhapšen 2009, a Srbiji izručen 2010. Suđenje mu je počelo 2011, osuđen je na pet godina zatvora, ali mu je delo do početka služenja kazne ušlo u zastaru, pa je oslobođen.
Dafina Milanović je takođe bila u bekstvu, ali je 2002. uhapšena u Nemačkoj. Sledeće godine je protiv nje u Srbiji podignuta optužnica. Iste godine Dafina oboljeva od kancera i biva puštena na kućno lečenje. Tek 2008. se vraća u Srbiju, gde umire iste godine, bez presude. Mnogi vlasnici piramidalnih banaka su na ovakav način obezbedili prvobitnu akumulaciju kapitala, te su kasnije postali neki od najbogatijih i najuticajnijih investitora u zemlji. Jer državne organe nikada nije ozbiljno zanimalo da istraže poreklo investiranog novca.
Neke grube procene govore da je na ovaj način iz džepova građana izvučeno oko 7,4 milijarde nemačkih maraka. Iskoristili su beznađe stotina hiljada građana koji su imali kakvu-takvu ušteđevinu u devizama, a koji su u uslovima hiperinflacije lakomisleno reagovali, verujući da mogu dobiti više novca po nerealno visokim kamatnim stopama.
Dragoslav Avramović – četvrta uspešna denominacija i novi dinar
U januaru 1994. hiperinflacija je dostigla svoj vrhunac. Pod pretnjom kolektivnog umiranja od gladi, političkim strukturama je bilo jasno da više nisu sposobne da se izbore sa hiperinflacijom. Pomoć se tražila od naših ekonomskih stručnjaka koji su karijere ostvarili u inostranstvu. Jedan od njih je upravo bio novi guverner Dragoslav Avramović.
Avramović je izvršio četvrtu denominaciju dinara. To znači da je novčanicama oduzeta nominalna vrednost, brisanjem nula. Uveden je novi dinar i fiksiran je za nemački marku u odnosu 1:1. Istovremeno je proglešena konvertibilnost novog dinara. Utvrđeno je da se stari dinar može menjati za novi u odnosu 13.000.000:1, a što je za nekoliko dana kasnije promenjeno na 12.000.000:1. I održan je taj odnos do njegovog potpunog izbacivanja iz opticaja u julu 1994.
Ostvareni su solidni kratkoročni rezultati koji su bili iznad očekivanja njegovih tvoraca, iznad očekivanja Vlade i nadanja ukupne javnosti. Međutim, ostvareni kratkoročni rezultati nisu iskorišćeni za stvaranje osnova za dugoročnu stabilnost opšteg nivoa cena i zdrav ekonomski razvoj. Izostale su potrebne reforme ekonomskog sistema.
Kada kažemo da su kratkoročni rezultati iznad očekivanja, pod tim smatramo da je neko pitao tvorce programa da li će se stravična hiperinflacija od 313.000.000 procenata svesti na 6 odsto mesečne inflacije koliko je Program predviđao, smatrali su da je to veoma teško. Međutim, Program je uspeo ne da svede inflaciju na planiranih 6 odsto – na godišnjem nivou oko 100 procenata, već da potpuno eliminiše inflaciju u toj godini. Inflacija je u 1994. godini bila nula.
Činilo se da je situacija time rešena i da će stabilizacija dinara dovesti do sveukupnog društvenog boljitka. Ali je ovaj program u sebi nosio jednu anomaliju, koja se uočila tek naredne godine. Rast zarada je nadmašio ukupnu produktivnost. Plate su porasle četiri do pet puta, ali je produktivnost bila nešto iznad 30%, jer se obim proizvodnje nije značajno povećavao usled sankcija. Rast zarada dakle nije pratio rast produktivnosti, već su plate bile „naduvane“. Time je stvorena nova vrsta ekonomske nestabilnosti.
Velika je šteta što ogromni pad standarda i realnih plata, koje su se u vreme hiperinflacije u 1993. godini sasvim približile nuli, nije iskorišćen da se kretanje realnih ličnih primanja, (plata i penzija) uskladi sa kretanjem proizvodnje, produktivnosti i poslovnim rezultatom privrede.
Umesto da se učetvorostrče, lična primanja su mogla da se udvostruče, što bi bilo dovoljno za pružanje potrebnog kredibileteta Programu, a privredi bi ostala značajna sredstva za finansiranje tekuće proizvodnje i za neke sitne intervencije privredi, kao što su otklanjanje uskih grla proizvodnje: zahtevaju mala sredstva a donose relativno visoke prinose. Ta greška imala je ozbiljne negativne posledice, nije se mogla eliminisati ni kasnijim ograničavanjem plata kao ni padom realnih zarada u 1995. godini.
Programom Dragoslava Avramovića hiperinflacija jeste obuzdana, ali su stope inflacije narednih godina bile varirajuće i vrlo visoke (dvocifrene i trocifrene).

Dugoročne posledice hiperinflacije
Osim što je uništila monetarni i bankarski sistem zemlje, hiperinflacija nam je pokazala sveukupne društvene i moralne manjkavosti i slabosti. Ne bi bilo sasvim netačno ako bi se zaključilo da se na dugi rok nikada nismo u potpunosti oporavili.
Bez obzira na program stabilizacije, monetarna politika zbog stalnih političkih mešanja nikako nije mogla biti postavljena na čvrste noge. Hiperinflacija je najviše uništila dve društvene grupe: srednje slojeve društva i ljude čija je egzistencija direktno zavisila od državnog budžeta. Srednji slojevi, visokoobrazovani i urbani delovi stanovništva, nisu imali mogućnost da se snađu u takvim uslovima. Nešto lakše je bilo ljudima koji su živeli na selu, jer su mogli obezbediti barem osnovne namirnice za sopstvene potrebe, preko domaće poljoprivredne proizvodnje. Najgore je bilo primaocima socijalne pomoći i penzionerima i penzionerkama, jer nisu fizički mogli raditi, a penzije su primali u dinarima. S druge strane, hiperinflacija je stvorila nekolicinu hiperbogatih ljudi koji su svoje prve milione zarađivali na bazi finansijskih malverzacija, šverca i pljačke građana.
Dinar je ubrzo počeo da biva sve slabiji prema nemačkoj marki, a kasnije i prema evru. Avramovićev program je na kratki rok dao željene rezultate, ali se nije imalo političke volje i sluha za kompletne reforme ekonomskog sistema. Tada je propuštena ogromna šansa, a efekte tih propusta osećamo i danas u doba globalnih ekonomskih kriza. Kao što 30 godina kasnije, jednako osećamo kolektivni strah na samu pomisao uvođenja sankcija.