Serija Černobilj: kako je socijalizam postao radioaktivan

Scena iz serije Černobilj; Izvor: imdb.com


Zašto baš Černobilj, zašto 2019. i otkud toliki uspeh serije?

Grafit na krovu niste videli, jer nije tamo (Djatlov)

Ne verujem u to (Donald Tramp o klimatskim promenama)

Nakon 16 sati rasprave tokom dva dana, 13. jula 2013. šestočlana porota je donela oslobađajuću presudu po svim optužnicama (komentar presude Džordžu Cimermanu za ubistvo maloletnog Trejvona Martina)

Stanovit uspeh serije „Černobilj“ koja se u toku maja i juna prikazivala na HBO-u tek valja rastumačiti. Dobra reklama i jahanje na talasu popularnosti formata serije, majstorska zanatska i tehnička komponenta su nesumnjive. Očekivano, kritika je gotovo jednoglasna: serija je odlična1, kritičari hvale izbor kamere i način snimanja, „isprane“ boje, kostimografiju i scenografiju – dodajem i efektnu muziku te precizno pogođeni duh vremena i estetike osamdesetih-na-Istoku. Tome valja dodati i vernu reprodukciju vizuelnog doživljaja koji je ciljao (i uspeo) da prenese jezu originalnih dokumentarnih snimaka kao i reprodukciju dugotrajnog osećanja koje smo imali verovatno svi mi koji se posledica Černobiljske katastrofe sećamo – osećaj da je sve prljavo i smrtonosno. Arhetipska reaktivnost teme svakako ima svog udela u popularnosti serije: neprijatelj u kojeg – poput mitskog bića Meduze – ne možete i ne smete ni da pogledate; nevidljivi, neselektivni i bezosećajni antagonista koji reže tela; smrt koja vreba na svakom koraku, disanje koje truje, življenje koje samo po sebi postaje smrtonosno, beskompromisno reprezentovana raljivost tela i jeftinoća ljudskih života.

Ipak, hronološka struktura serije nije originalna: organizacija epizoda u periode poluraspada već je jednom rabljena u filmu „Threads“; niti je odveć uznemirujuća – uprkos realističnosti želatinoznih tela spaljenih radijacijom – kao što su uznemirujući „When The Wind Blows“ ili „Pisma mrtvog čoveka“. Uprkos tome – HBO serija je izgleda uspešno „pogodila“ publiku. Ali, kao i uvek, mora biti da tu ima još nešto. Kao što nema „čiste“ umetnosti – nema ni „čiste“ proizvodnje za tržište, pa razloge uspeha ove serije – možda lepota jeste u oku posmatrača ali posmatrači su uvek već politički uređeni i regulisani subjekti – treba tražiti u istorijskim momentima i političkim kontekstima. Drugim rečima, izgleda da je pored jahanja na unapred pripremljenom terenu u produkcionom i sižejskom smislu – u pitanju i jahanje na unapred pripremljenom terenu u političkom smislu.

Scena iz serije Černobil; Izvor: imdb.com

Cipelarenje mrtvog (?) socijalizma iliti nuklearni kraj istorije

Sasvim u skladu sa činjenicom da danas svaki proizvod mora biti brendiran da bi bio prodat – da u samom proizvodu mora biti uvezano i nešto malo više od proizvoda – i ovo kinematografsko rešenje je ponudilo malo više od vizuelnog ugođaja – pa je gledaocima ponuđena čitava jedna identitetska paleta za identifikovanje. U konkretnom slučaju gledaocima se nudi amalgamiranje sa figurom (nadri)istoričara (sad znam šta se desilo 1986. u Černobilju!), ili figurom nuklearnog inžinjera (sad znam kako radi nuklearni reaktor!).2 U najopasnijoj varijanti dobiće se legura gledaoca i (kvazi)politički angažovanog društvenog kritičara koji autoritet crpi iz samog čina gledanja (mada dežurne pametnjakoviće vazda valja podsećati da umetnost nije kopija stvarnosti i da se ni istorija ni nuklearna fizika a bogami ni znanja o društvu ne uče iz popularne kinematografije). I tako se posredno namesto učinkovitog političkog aktivizma potura čin gledanja pa eventualni subverzivniji politički angažman biva sasvim pacifikovan.

U tom smislu, savremeni film sa nakanama političkog angažmana, reklo bi se, nudi kompletan proizvod: pored filmskog proizvoda obezbeđena vam je i mirna savest kroz iluziju da gledanjem zaista učestvujete u nekakvom važnom globalnom političkom procesu. A čini se da je HBO-ov „Černobilj“ u ovom smislu najkompletniji jer centralni proizvod nije samo kinematografski uradak već samozadovoljni gledalac koji je u isto vreme i precizno usmereni politički subjekt.

A usmeren je ka dominantnom političko-ekonomskom diskursu. Jer uobičajeni narativni okvir za tumačenje černobiljske katastrofe na koji se i sama HBO-ova serija oslanja je da je upravo ona bila ona kap koja je prelila čašu te direktno uzrokovala pad Sovjetskog Saveza (zle imperije) četiri godine kasnije. Temeljna poruka stoga uistinu i jeste deo dominantne ideološke strukture i daleki izdanak Fukujaminog „kraja istorije“: socijalizam je opasnost i aberacija, jedno neoprezno igranje prirodom.

Na kraju krajeva, nema sumnje da je ova serija pala baš u trenutku kada mase stanovnika u zemljama razvijenog kapitalizma postaju disilusioned i u vreme veoma nezgodnog oživljavanja političkih alternativa u SAD i Velikoj Britaniji – ekološka kataklizma sada sasvim izvesna, milenijalci bi rado menjali kapitalizam za socijalizam, Berni Sanders i Džeremi Korbin opasno prete iz pozicija underdog-a uprkos svim naporima establišmenta u njihovoj diskreditaciji a fukujaminski lažni optimizam 1989. već duže vremena ne deluje previše uverljivo. Pa se sada kreiranjem ultrapopularnog kinematografskog ostvarenja koje socijalizam formatira kao nešto radioaktivno sa jedne strane pokušava malko greenwash-ovati dominantni političko-ekonomski model a sa druge i dodati malko istorijski zaboravljenog gađenja prema socijalističkoj alternativi.3 I tek u kontekstu ostalih globalno popularnih serija, stvari postaju i jasnije: ako je „Igra prestola“ poslala poruku da je emancipacija opasna, onda je „Černobilj“ poslao poruku da je ona socijalistička emancipacija radioaktivna.

Ali taman onoliko koliko „Černobilj“ usmerava ka ideološkom mejnstrimu, i taman koliko je Fukujamin „kraj istorije“4 i dalje njegov lajtmotiv – toliko je i moguća politička rasprava o seriji saterana unutar predvidljivih dnevno-političkih diskurzivnih tokova. Tako se serija „Černobilj“ uveliko kritikuje iz banalnog rakursa istorijske preciznosti iza kojeg se zapravo krije rusko-američka geopolitička kompeticija. Jer naravno da nije bilo mogućnosti da se izbegne banalnim nacionalizmima pa je tako u Rusiji najavljeno snimanje patriotizovane verzije u kojoj bi se za nesreću okrivili CIA i SAD, MOSAD i/ili MI-6.

Ali ideološke strukture su duboke pa bi nam tek žanrovsko određenje pomoglo da do kraja obuhvatimo „fenomen ‘Černobilj’“. Kao i svaki (očekivani?) pokušaj reprezentacije nekakvog istorijskog događaja – nuklearna nesreća iz 1986. je predstavljena preko ličnih priča kroz koje se događaj reflektuje i stavljanja nekakvog sukoba različitih karaktera u centar. I sasvim u skladu sa žanrom, očekivano su i bez trunke iznenađenja raspodeljene pozitivne i negativne uloge: slobodoumni naučnici (Homjuk) protivstavljeni jednom malom i preambicioznom reaktorskom Staljinu (Dyatlov); oni koji menjaju sistem iznutra (Šerbina) u labavom savezu sa onim disilusioned koji znaju da se sistem može promeniti samo (kontra?)revolucionarnom intervencijom spolja; individualac (Legasov) protiv zle imperije (KGB-a). Stoga na kraju dobijamo i preciznije žanrovsko određenje: western – jer one man against all i one man makes a difference.5

Katastrofa u indijskom gradu Bopalu

Utvara neispričanih priča

No, kad govorimo o putevima kojim su neke teme došle do svojih serija, zapitajmo se i zašto neke nisu. Serija o najvećoj industrijskoj katastrofi (curenju gasa u hemijskoj fabrici u Bopalu) još uvek čeka veliku produkcijsku kuću, mada joj ne bi nedostajalo ni bezosećajnih negativaca – samo što bi ovog puta oni bili menadžeri Union Carbide korporacije – ni nevinih žrtava (između četiri i dvadeset hiljada neposrednih žrtava); najveća industrijska nesreća ovog veka (Rušenje Rana Plaze – 1130 poginulih tekstilaca, uglavnom žena) još uvek čeka prve kadrove; o požaru u londonskom stambenom bloku nema HBO serije.

Govorimo li o jednom čoveku koji je spasao svet tako što se usprotivio birokratskoj mašineriji – trebalo bi snimiti nešto o Masao Jošidi, upravniku Fukušima-Daiiči elektrane, koji je pravu katastrofu sprečio tako što se oglušio o direktna naređenja koja su dolazila od birokratske strukture privatne kompanije koja je bila vlasnik centrale6; još uvek čeka i bukvalno najšokantniji mismenadžment u nuklearnim elektranama: nesreća iz 1999. godine u kojoj su radnici japanske nuklearne elektrane Tokaimura nalivali tečni rastvor nuklearnog goriva – dršte gaće, običnim limenim kantama – koje je potom usled neviđenog diletantizma dostiglo superkritičnu masu i otpočelo spontanu nuklearnu reakciju te nasmrt ozračilo radnike; još se čeka prva epizoda serije o zataškavanju požara u japanskom nuklearnom reaktoru u Mondžo-u. Sa druge strane, želimo li da saznamo malo o „političkim aparatčicima koji ne vide dalje od partijske knjižice“, poželjna bi bila neka epizoda o Stanislavu Petrovu ili Vasiliju Akhripovu. I tako dalje i tako bliže, kraja navođenju politički nezanimljivih masovnih smrti i industrijskih nesreća gotovo da nema.

I baš u nezanimljivosti nekih smrti i zanimljivosti nekih drugih valja rastumačiti zašto Černobilj, a ne bilo šta drugo. Stoga obrnimo logiku predvidivih modusa tumačenja: nije serija antisovjetska i antisocijalistička samo iz simplifikofanih političkih razloga, već je takva kakva je zato što su i antisovjetski i antisocijalistički sentimenti već ustaljeni i uobičajeni tropi koji se sasvim uspešno prodaju.7

Urušena fabrika Rana plaza; Foto: Rijans / Flickr

Ali podsetimo: ideologija je izuzetno zanimljiva dubinska struktura. U vreme ideološke suspenzije i nedostataka jezičkog aparata za kritike kapitalizma – kritike njegovih kontradikcija se moraju čitati između redova. A jedan trag otkriva – namerno ili ne – veoma kurentne subverzivne crte: scena razgovora između Uljane Homjuk i partijskog aparatčika8 u kojoj on izgovara „Moram reći: zbog toga niko ne voli naučnike. Kad treba lečiti i nešto uraditi, gde su? U laboratorijama, sa nosevima u knjigama (…)“ danas izgleda aktuelnije nego ikad, izgleda kao da ju je izgovorio neko ko pravi novac nekome ko proučava društvene kontradikcije, kao da ju izgovara Donald Tramp, Mladen Šarčević ili Ana Brnabić.

I kao da rečenicu izgovara neko ko kuka zbog prevelikog ulaganja u beskorisne društvene smerove ili tehnokrata koji ih ukida da bi otvorio kompjutersko odeljenje. Jer savremena privilegovana figura subjekta koji se sa stvarnošću i „pravim problemima“ suočava pa onda ih rešava je preduzetnik, dok se na onom drugom tasu – i optužena za dangubljenje – nalazi figura nekoga ko ima razumevanja za društvene procese. Na kraju, ako je paradigma rigidnog sovjetskog birokratizma pre 35 godina priglupi i ambiciozni partijski aparatčik koji ne vidi dalje od partijskog horizonta, paradigma sigurnog marša u katastrofu danas je ambiciozni biznismen (ili američki predsednik?) koji ne vidi dalje od horizonta sledećeg obrta kapitala.

Uostalom, jeste pomalo je deplasirano govoriti o podivljalom reaktoru i tome kako laži, manipulacije i diletantizam vode u katastrofu u doba negiranja ekološke kataklizme, postistine, klikbejtova, Donalda Trampa, antivaksersa, flatearthersa, ultrakonzervativaca i protofašizma.

  1. Doduše, sve visoke ocene na IMDB valja pripisati publici odveć navikloj na loš kinematografski autput – jer „Černobilj“ ipak nije blizu najboljim kinematografskim ostvarenjima na sličnu temu – želite li remek dela, tu su „Threads“, „Stalker“, „When the Wind Blows“, „On the Beach“ – onaj sa Gregori Pekom i Avom Gardner, „Dead man’s Letters“, „Grave of the Fireflies“, svakako „Mad Max: Fury Road“ i „Mad Max: Road Warrior“…
  2. Očekujte, primerice, nagli porast broja nuklearnih inžinjera na društvenim mrežama.
  3. No, zanimljivo je da nije prvi put se desilo da Černobiljska nesreća posluži u neposredije i profanije političke ciljeve: osamdesetih je upravo ona bila ta koja je konačno i nepovratno omogućila da se trodecenijski strah od pustoline nakon globalnog sukoba dve sile (za koji su svi mislili da je neminovan) – transformiše u strah od civilne upotrebe nuklearne energije. A podsećamo da je otvoreni nuklearni sukob bliže nego ranije: trka u naoružanju dobija nove oblike, Rusija se ponaša kao pacov sateran u ćošak pa vraća u opticaj davno zaboravljene vojne koncepte – takozvanu „mrtvačku ruku“ i čitavu seriju oružanih sistema koji se daju okarakterisati kao oružja konačnog sukoba (doomsday machines).
  4. Koji ne znači i kraj politike, jer je i sam Fukujama najavio da nakon pada SSSR-a ostaje politika kao beskrajna međunarodna politička kompeticija.
  5. Doduše, žanrovsko lociranje ne mora tu da se završi. Žanrovski western, ali sa primesama i drugih: zamenite reaktor i nevidljivu radijaciju kugom i nevidljivim virusom i na korak ste od „Kuge“ (ili „besnila“); formatirajte u film i dobićete „Variolu Veru“ (a ima motiva koji izgledaju kao da su odatle direktno preuzeti); dodajte tu i želju da se mrtvac koji je izbegao iz svog groba (tombs and sarcophages) – reaktor – ponovo sahrani: eto vam filma o vampirima ili čak zombijima.
  6. Zapravo, od 29 incidenata i akcidenata u civilnim nuklearnim programima, samo su se 4 desila u Istočnom bloku.
  7. Utoliko, „Černobilj“ je prepun detalja čiji je cilj privlačenja različitih valenci publike. Planski ili ne, serija je upravo vernošću prikaza osamdesetih-na-Istoku uz dlaku išla kurentnoj popularnosti nostalgije za Istočnom Evropom i nekakve istočnoevropske estetike poduprte danas trima modnim i internetskim domenima i fenomenima: Gopniki, Slavorum i Sqating Slavs in Trunsuits.
  8. Ali možda sada valja prokomentarisati istorijsku nepreciznost u seriji: u trenutku kada Uljana Homjuk dolazi da razgovara sa predsednikom Ukrajine, predsednik je bio… žena. A potpredsednik KP Ukrajine je bio… naučnik. Ali umetnost nije i ne treba da bude verna kopija stvarnosti, i ne bi je trebalo za istorijsku nepreciznost kritikovati.
Prethodni članak

Maturanti i danas na ulicama zahtevaju poništavanje prijemnih ispita

Na današnji dan počeo je Drugi kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista)

Sledeći članak