Turska 14. maja izlazi na predsedničke i parlamentarne izbore. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da bi vladajuća Stranka pravde i razvoja (turski: Adalet ve Kalkınma Partisiili AKP) i njen predsednički kandidat Redžep Tajip Erdogan (Recep Tayyip Erdoğan) mogli da izgubi.
Predsedniku Erdoganu se nameće analogija sa okolnostima iz 2002. godine, kada su on i njegova stranka po prvi put izašli kao pobednici na nacionalnim izborima. To je bila godina obeležena nizom kriza.
Proteklih godina Tursku je pogodila serija finansijskih kriza. Turska i trenutno prolazi kroz skrivenu finansijsku krizu, koja se ispoljava kroz visoku inflaciju. Prema zvaničnoj statistici, stopa inflacije u martu iznosila je 50,5%. Međutim, Grupa za istraživanje inflacije (ENAG) je izračunala da je stopa inflacije zapravo 112,5%.
Problem luka
Posebno naglo su porasle cene hrane. Kako ističe poznati ekonomista i novinar Mustafa Sonmez (Mustafa Sönmez), cena luka od 30 turskih lira (TL; međ. oznaka TRY) po kilogramu postala je „glavni predmet“ izborne debate. Inflacija posebno pogađa siromašne, koji su u prošlosti bili skloni tome da glasaju za AKP.
Visoka inflacija se ne može pripisati samo ratu u Ukrajini, budući da je u Turskoj buknula pre ruske invazije. Koreni inflacije leže u ekonomskoj politici stranke AKP koja je podsticala potrošnju i kupovinu stanova na kredit. Domaći kreditni bum finansiran je prilivom stranog kapitala. Kada je Turskoj postalo teže da privlači strani kapital, došlo je do sukoba oko izbora politika kamatnih stopa i kursa. Nekoliko godina je trajalo kolebanje između povećavanja kamatnih stopa u ciju stabilizacije valute i smanjivanja kamatnih stopa kako bi se stimulisao rast. Vremenom je upadljivo preovladala druga opcija.
Počev od leta 2022. godine centralna banka je sukcesivno smanjivala kamate. Kao rezultat toga, vrednost turske lire se strmoglavila. Samo u 2022. TL je depresirala za 30%, uprkos ozbiljnoj intervenciji Centralne banke Turske (CBRT). Cene uvozne robe su skočile – a inflatorna kretanja su ubacila u višu brzinu. Kao što je turski ekonomista Umit Akčai (Ümit Akçay) primetio prošle godine, monetarna kretanja teže da se „otmu kontroli”.
Vlada tvrdi da je devalvirani kurs na kraju krajeva bar od koristi industriji. Ali, stvari nisu tako jednostavne. Turska industrija prilično zavisi od inputa, a devalvacija poskupljuje inpute. Eksterni računi su u dubokom minusu. Deficit tekućeg računa je 2022. iznosio 5,4% BDP-a, što je iznad kritičnog nivoa i moraju biti finansirani prilivom stranog kapitala, u suštini novim spoljnim dugom.

Zemljotres: neadekvatna pripremljenost, neadekvatan odgovor
Drugu analogiju predstavlja katastrofalni predizborni zemljotres. Stravičan zemljotres je 1999. pogodio Izmit, industrijski grad jugoistočno od Istanbula. Mnoge zgrade su se srušile jer se štedelo na gradnji, bez vođenja računa o opasnosti od zemljotresa.
To je rezultiralo pooštravanjem građevinskih propisa. Međutim, oni nisu i striktno sprovođeni. Naprotiv, nepravilno građeni objekti su redovno amnestirani. To je bilo u skladu sa izraženim ekonomskim interesom AKP-a u oblasti građevinarstva i nekretnina. Ekspert za tursku politiku urbanizacije Žan-Fransoa Peru (Jean-François Perouse) navodi da je tokom zemljotresa koji je pogodio jugoistočnu Tursku u februaru 2007. godine srušeno oko 40% stambenog fonda izgrađenog nakon 2000. godine u zoni zemljotresa.
Zgrade koje je izgradio državni investitor TOKI bolje su se oduprle zemljotresu. Krizni menadžment izuzetno centralizovane zvanične Uprave za katastrofe i vanredne situacije (AFAD) nije bio na visini zadatka. Čak je i predsednik Redžep Tajip Erdogan priznao da postoje „propusti“ u reagovanju na zemljotres. Uprkos tome, zvanične strukture su ometale nezavisne grupacije u isporučivanju pomoći.
Glavni opozicioni predsednički kandidat i predsednik centrističke Republikanske narodne partije (Cumhuriyet Halk Partisi, CHP), Kemal Kilidždaroglu (Kemal Kılıçdaroğlu), osudio je „nekompetentnost” vlasti i rekao da Erdogan snosi odgovornost. „Vlada već dvadeset godina nije pripremala zemlju za zemljotres. Ovakvo delovanje je pogubno, jer Turska leži u zoni visokog rizika od zemljotresa”.

Pritvori, suđenja, kontrola medija
Kao najizgledniji opozicioni kandidat protiv aktuelnog predsednika je u početku, pre Kilidždaroglua, viđen gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu (Ekrem Imamoğlu). I sam Erdogan je bio gradonačelnik najvećeg grada Turske pre nego što je postao premijer (a kasnije i predsednik). Godine 1998. osuđen je na zatvorsku kaznu i isključen iz izborne trke za parlament zbog svojih političkih izjava.
Imamogluov slučaj je gotovo déjà vu. U decembru 2022. godine osuđen je na dve godine i sedam meseci zatvora uz meru zabrane obavljanja javnih funkcija zbog kritikovanja Turskog vrhovnog izbornog veća (YSK). Presuda još nije pravosnažna. Ako bi se Imamoglu, koji je kao i Kilidždaroglu član CHP-a, kandidovao, to bi predstavljalo ogroman pravni (i politički) rizik.
Druga najveća opoziciona snaga, levičarska Narodna demokratska partija – HDP (Halkların Demokratik Partisi), koja ima jake kurdske korene, trenutno se suočava sa pravnim postupkom i pretnjom zabrane. Kao meru predostrožnosti HDP je za izbore formirao novu Stranka zelene levice – YSP (Yeşil Sol Parti). Tokom predizbornih nedelja pojačao se talas represije usmeren na HDP i levičarske snage. Represija je posebno intenzivna u oblastima sa pretežno kurdskim stanovništvom.
Većina medija svoje delovanje usaglašava sa stavom AKP. Nekoliko preostalih nezavisnih medija trpi ogromne pritiske. BIA Media Monitoring izveštava da je, između ostalog, samo od januara do marta uhapšeno deset novinara. Novinari, od kojih su mnogi povezani sa kurdskim medijima, su ponovo hapšeni u aprilu. Mnogi novinari se suočavaju sa krivičnim gonjenjem dok se medijsko izveštavanje sprečava. Kao rezultat medijske politike AKP, Turska je po indeksu slobode medija Reportera bez granica sa 99. mesta u 2002. pala na 165. mesto 2023.
Vladajući blok
Velike su razlike između političke konstelacije 2002. i one danas. Vladajuće stranke su 2002. bile potrošene i nisu se vratile u parlament. Danas, vladajuća AKP je još uvek zastrašujuća politička snaga. Ona kontroliše državni aparat i izgradila je široke klijentelističke mreže.
Već 2016. godine, AKP je formirala savez sa ultradesničarskom Strankom nacionalnog pokreta – MHP (Milliyetçi Hareket Partisi. Savez sa MHP je rezultat punog zaokreta po takozvanom kurdskom pitanju.
AKP je 2013. godine ušla u pregovore o političkom rešavanju kurdskog pitanja. Ne uspevši da osvoji većinu na parlamentarnim izborima 2015. godine, AKP je zauzela tvrd stav protiv Kurda. Pomak ka turskoj nacionalističkoj desnici praćen je mnogo konzervativnijom i rigidnijom linijom u oblasti rodnih odnosa. Nekoliko manjih partija krajnje desnice upotpunjava ovaj nacionalističko-religijski ekstremno desničarski Narodni savez (Cumhur Ittifakı).
Heterogena opozicija
Opozicija je znatno raznolikija. Najveći opozicioni savez čine centristički CHP (koji obuhvata prilično različite političke pozicije) i Dobra stranka (İyi Parti) koja se odvojila od MHP-a 2017. Nacionalni savez (Millet Ittifakı) uključuje Demokratsku partiju (Demokrat Parti), religiozno konzervativnu Partiju sreće (Saadet Partisi) i dve grupe koje su se odvojile od AKP-a, liberalnija DEVA i konzervativnija Partija budućnosti (Gelecek Partisi). Više nacionalističkih struja unutar ovog saveza ne žele da sarađuju sa kurdskim političkim snagama.
Kurdski element je jak u drugom opozicionom Savezu rada i slobode (Emek ve Özgürlük İttifakı). On se sastoji od Stranke zelene levice – YSP (Yeşil Sol Parti – nova izborna partija HDP-a) i manjih levičarskih partija kao što su Radnička partija Turske (Türkiye İşçi Partisi), koja je nedavno dobila podršku među urbanom srednjom klasom, i Laburistička partija (Emek Partisi) koja je zastupljena unutar organizovane radničke klase. Ovaj savez ima najjači levi profil.
Alijansa YSP odlučila je da ne ističe svog predsedničkog kandidata kako bi povećala šanse da opozicija pobedi Erdogana na ključnim predsedničkim izborima.
AKP je 2017. uspostavila ultra-predsednički sistem. Opozicione snage ujedinjene su u želji da okončaju „režim u liku jednog čoveka” kako ga često nazivaju u Turskoj. Ovo je njihov zajednički imenitelj. Kılıčdaroglu je obećao dalekosežne korake ka ponovnom uspostavljanju demokratije i vladavine prava. Prvi koraci njegove vlade bi značili oslobađanje Selahatina Demirtaša, bivšeg predsedničkog kandidata HDP-a i istaknutog kulturnog pokrovitelja Osmana Kavale, kako je to i zahtevao Evropski sud za ljudska prava.
Međutim, pored Erdogana i Kiličdaroglua, u predsedničku trku ulazi značajni treći kandidat, Muharem Indže (Muharrem İnce). Indže je pripadao desnom krilu CHP-a i bio predsednički kandidat CHP-a za 2018. Godine 2021. odvojio se od CHP-a i formirao sopstvenu, Otadžbinsku stranku (Memleket Partisi). On bi mogao da oduzme opoziciji neke ključne procentne, iznudivši drugi krug glasanja. Mediji AKP mu daju prostora.
Sirijski sukob i izbeglice
Tokom predizborne kampanje, vlada AKP je preduzela neke socijalne mere kako bi povećala izborne šanse stranke. Na primer, podigla je minimalnu zaradu za 50% početkom godine. Daje i grandiozna obećanja o rekonstrukciji. Inače, ona pokušava da skrene pažnju sa socio-ekonomskih pitanja. Ističe nacionalistički i verski identitet, kao i rast međunarodnog značaja Turske.
Vlada AKP se udaljila od SAD i deluje autonomnije nego turske vlade u prošlosti. Igrala je posredničku ulogu u dogovoru o izvozu ukrajinskog žita između Rusije i Ukrajine.
Za AKP, ravnoteža na Bliskom istoku je mnogo problematičnija. Posle izvesnog oklevanja, vlada AKP je odlučila da se uveliko uključi u sirijski rat. Asadov režim se pokazao otpornijim nego što je turska vlada očekivala. Turska vlada je toj činjenici prilagodila svoju strategiju i sada pregovara sa Damaskom. Njen prioritet je obuzdavanje uloge levičarskih kurdskih snaga u Siriji. Postoji snažna veza između unutrašnje i spoljne politike vlade AKP. Turska je preuzela vojnu kontrolu nad delovima severne Sirije.
U Idlibu, turske snage štite utočište sirijskih ekstremno desnih islamističkih paravojnih snaga. Turska vojska je u sirijskom regionu Afrin uspostavila tampon zonu koju Ankara kontroliše od 2018. Demografski sastav stanovništva je promenjen na štetu Kurda. Prema organizaciji za ljudska prava sa sedištem u Afrinu, Populacija Kurda u Afrinu opalo je za 60% tokom prve dve godine turske okupacije. Kurdi su se povukli, dok su se tu ponovo naselili Arapi.
Rat u Siriji je i direktno uticao na tursko društvo. Oko 3,6 miliona Sirijaca je prebeglo u Tursku. Iako su izbeglice u početku bile dobro primljene, tenzije su vremenom narasle. Sve je veća konkurencija između Turaka i Sirijaca u sektoru niskih zarada. I AKP i CHP obećavaju da će proterati izbeglice. Jedini izuzetak od ovog relativno širokog političkog konsenzusa su snage oko HDP-a. Dakle, pitanje izbeglica takođe pokazuje krhkost odnosa saradnje u široj turskoj opoziciji. AKP pokušava da iskoristi razdor u opoziciji – ne samo zbog svoje politike prema Siriji i Kurdima.
Rat u Siriji je takođe pogoršao i postojeće tenzije u Turskoj. U aktuelnoj izbornoj kampanji, AKP uliva strah i povećava tenzije. Ministar unutrašnjih poslova Sulejman Sojlu (Suleyman Soylu) uporedio je predstojeće izbore sa „pokušajem političkog puča“ Zapada, sličnim neuspelom puču 2016. Takve izjave podstiču strahove da AKP možda neće prihvatiti mogući poraz. Predstoji izuzetno napet i sporan izborni dan.
Prevela sa engleskog: Iskra Krstić