Svetski dan hrane ustanovljen je 1945. godine, iste godine kada je i osnovana Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih nacija (FAO). Svake godine obeležava ga oko 150 zemalja širom sveta. Ove godine UN je odabrao da i Svetski dan hrane posveti skretanju pažnje na to da je osnovna životna namirmica voda, a da je čista, pijaća voda sve manje dostupna ljudima, a naročito siromašnima.
Iako voda pokriva 70% površine planete, samo 0.007% vode na planeti dostupno je za potrebe 8 milijardi ljudi. Oko 800 miliona ljudi prebiva u smeštaju bez instalacija za pijaću vodu, preko milijardu ljudi nema nikakav pristup pijaćoj vodi, a bezbedan pristup pijaćoj vodi nema čak 2.2 milijarde, svedoče podaci UN i Svetske zdravstvene organizacije.
Čitava polovina čovečanstva, uz to, nema pristup adekvatnim sanitarnim čvorovima, što ljude, između ostalog, onemogućava i u pripremi bezbedne hrane. Zbog stalnog nedostatka vode dnevno umre pet hiljada ljudi na svetu, a oko 300.000 dece mlađe od 5 godina svake godine umre od bolesti koje dobijaju usled loših sanitarnih uslova, nemogućnosti održavanja higijene ili nebezbedne vode za piće, upozoravaju iz Prava na vodu u svojim istraživanjima.
Srbija: prosek zadovoljavajući, raspodela i upravljanje poslovično loši
Srbija je zemlja srednje bogata vodnim resursima, koja po glavi stanovnika zasad na raspolaganju ima oko 1000 kubika vode po stanovniku godišnje, odnosno duplo više od granice vodnog siromaštva, koju UN postavlja na 500 kubika po stanovniku. Ipak, nemoguće je previše naglasiti činjenicu da pristup vodi ni kod nas nije ravnopravan. U Srbiji pijaću vodu stalno ili povremeno nema čak milion ljudi, a preko dvadeset opština trpe restrikcije u snabdevanju preko leta, navodi se u istraživanju Navodno pravo – Pravo na vodu u Republici Srbiji.
Deo stanovništva, mahom onih u manjim naseljima, trpi nestašice usled niskog ulaganja u razvoj i održavanje infrastrukture za vodosnabdevanje. Bez adekvatnog snabdevanja pijaćom vodom je oko 30% svih romskih naselja u Srbiji. U velikom delu Vojvodine voda za piće je neodgovarajućeg kvaliteta zbog toksičnih materija poput arsena, prirodno prisutnih u stenama, dok je drugde za zagađenje resursa presudno odgovoran ljudski faktor. Snabdevanje vodom širom Srbije je ugroženo usled neprečišćavanja čak 85% komunalnih voda, te slabe do nikakve kontrole industrijskih zagađivača. Setimo se samo Novog Pazara, u kom zbog izlivanja mazuta niko nije kažnjen. Treba dodati i zagađenje koje usled nelegalne gradnje, slivanja veštačkog đubriva i drugih vrsta otpada trpe površinska vodoizvorišta, odnosno akumulacije poput Gruže, a ne zanemariti ni nadeksploataciju šljunka za potrebe rudarske industrije, zbog koje opada nivo podzemnih voda.
Nezavisni stručnjaci izražavaju bojazni da su usled „rudarske groznice“ riziku aktuelno ugrožena strateška vodoizvorišta poput Mlave, najvećeg vodoizvorišta pitke vode u državi. Slični strahovi prisutni su svuda gde ima istražnih polja i bušotina, ali i kamenoloma, na šta su nedavno ukazali građani Malog izvora. Dodajmo na to podatak da su gubici na mreži između 30-70%, a da će dostupne vode zbog klimatskih promena biti sve manje, naročito u jugoistočnom delu zemlje.
Kriza vodnih resursa, „najveći rizik za privrede, prirodu i ljude“
Na svetu odavno traje kriza vodnih resursa, koju je Svetski ekonomski forum pre gotovo deset godina, 2015. godine u izveštaju Global Risk Report proglasio „najvećim rizikom za privrede, prirodu i ljude”.
„Kriza vodnih resursa je tada prvi put zauzela prvo mesto na tabeli merenih rizika. Ona je ispred infektivnih bolesti, oružja za masovno uništenje, međunarodnih sukoba, energetskih kriza, fiskalnih kriza i pucanja balona cena nekretnina. Izbila je na vrh ove neslavne top-liste i ispred nekoliko pojava sa kojima je u tesnoj vezi – uključujući uspeh u prilagođavanju na klimatske promene, gubitak biodiverziteta i kolaps ekosistema, prisilne migracije i prirodne katastrofe (od kojih je čak 90% povezano sa fluktuacijom vodnih režima kakve su poplave i suše po podacima UNISDR)“, navodi se u istraživanju Fabrika žednih.
Voda je hrana, ali se najviše vode potroši za proizvodnju hrane
Najviše vode na svetu trošimo za poljoprivredu – čak dve trećine. Iako bi poljoprivreda trebalo da zadovoljava ljudske potrebe, u praksi već dolazi do konflikta interesa i sukoba između korporativnih interesa industrijske poljoprivrede i interesa lokalnih stanovništava za bezbednim pristupom vodoizvorištima. Ovakvi sukobi nisu rezervisani za zemlje globalnog juga: jedan od primera su konflikti koji su protekle godine potresali Francusku.
„Svetska banka je pre nekoliko godina iznela pretpostavku da će do 2050. godine privredna proizvodnja morati da se duplira, sa potencijalno pogubnim posledicama po vodne resurse. Najveće rezerve slatke vode, koje se nalaze u podzemnim depoima, već se preterano isušuju u svim najproduktivnijim poljoprivrednim oblastima (kao što su Centralna dolina u Kaliforniji, Severna kineska ravnica, severna Indija, i američke Velike ravnice), govore podaci Svetskog ekonomskog foruma“, a navodi Pravo na vodu.
Na Svetski dan hrane neophodno je podsetiti se da se čak 17% hrane koja se proizvede u komercijalne svrhe i distribuira putem trgovačkih lanaca baci, kao što pokazuje Indeks bacanja hrane u okviru Programa zaštite životne sredine UN-a. U pitanju je 900 miliona tona hrane na svetu godišnje, odnosno oko 83kg hrane po glavi stanovnika u Srbiji, koje se bace jer proizvodnjom i raspodelom hrane upravljaju profitni interesi.
Petinu vode koju trošimo na svetu crpi industrija, svega desetinu koriste domaćinstva, a 4% se gubi isparavanjem iz rezervoara. Uz to, oko 80% otpadnih voda na svetu vraća se u cirkulaciju u prirodi neprečišćeno, i nakon samo jedne upotrebe.
Voda tek od 2010. prepoznata kao ljudsko pravo
Na krizu vodnih resursa Ujedinjene nacije (uzalud) upozoravaju već pedeset godina. Zbog krize vodnih resursa organizovani su skupovi na kojima se pokušalo da se svetski lideri razdrmaju iz dremeža i usmere na strateško – upotrebimo i ozloglašenu reč plansko – upravljanje ljudskim aktivnostima u cilju prevencije pretvaranja vodne krize u vodnu kataklizmu. U takve skupove spada UN Konferenciju o vodama (The United NationsWater Conference, 1977), Međunarodnu konferenciju o vodi i životnoj sredini (International Conference on Water and the Environment, 1992) i Zemaljski samit (Earth Summit, 1992. godine). Potpisivani su i brojni sporazumi.
Ipak, voda je tek 2010. prepoznata kao ljudsko pravo od strane UN, koje su tada definisale da svako ljudsko biće ima pravo na „dovoljnu količinu vode za privatne i potrebe domaćinstva, odnosno između 50 i 100 litara vode po osobi dnevno”. Takva voda, kaže se, mora biti „bezbedna za korišćenje, prihvatljiva i dostupna” tako da njena cena ne prelazi 3 procenta prihoda domaćinstva. „Pristup vodi, takođe, mora biti unutar 1 km od doma, a sakupljanje mora biti takvo da ne traje duže od 30 minuta“, podsećaju iz Prava na vodu.
Kako smo ranije pisali, početkom godine je Narodni forum o vodi, mreža organizacija koja se protivi dominaciji korporativnih interesa u vodnim politikama širom sveta, na Konferenciji Ujedinjenih nacija o vodi (prvoj održanoj od 1977) promovisao Manifest vodne pravde. U ovom dokumentu je apelovano da voda svuda bude zajedničko dobro, dostupno svima pod jednakim uslovima, te pod javnom upravom.
„Korišćenje vode za lične i potrebe domaćinstava mora imati prioritet u odnosu na industrijsku poljoprivredu i industriju“, naglašeno je. Narodni forum o vodi se razvio kroz organizovanje alternative Svetskom forumu o vodi, koji svake tri godine okuplja predstavnike privrede i javnih institucija „sa upadljivim učešćem multinacionalnih korporacija koje privatizuju i komodifikuju vodu i, između ostalog, intenziviraju otimanje vodoizvorišta“.
Sva diplomatska postignuća na planu prepoznavanja vode kao ljudskog prava i svi apeli za vodnu jednakost i pravdu čine se očajno besmislenim u trenutku kada se uskraćivanje vode civilima u Gazi od strane Izraela koristi kao vojno sredstvo.
I.K.