U romskom naselju ispod pančevačkog mosta u Beogradu, osmog marta, kamion JKP „Vodovod i kanalizacija“, pregazio je devojčicu romske nacionalnosti koja je preminula na licu mesta. Detalji ove nesreće još uvek nisu razjašnjeni, ali je svega nekoliko dana nakon ove tragedije usledio jedan od većih pritisaka na pripadnike romske nacionalne manjine u Srbiji i to od gradonačelnika Beograda, Aleksandra Šapića.
On je u nekoliko izjava koje su usledile nakon nesreće govorio o Romima koji navodno predstavljaju opasnost po ostalo stanovništvo Beograda, optuživao ih da sopstvenim izborom žive u najvećem siromaštvu i da su sami krivi za tragediju koja se desila.
Takođe, Aleksandar Šapić je optužio Rome i da ne prihvataju pomoć koja im se pruža, te da su u nekoliko navrata uništavali socijalne stanove koji su im dodeljivani, pa time načinili veliku štetu državi i beograđanima.

Diskriminacija umesto rešavanje problema?
Samo nekoliko dana nakon tragične nesreće, Aleksandar Šapić je u intervjuu za RTS uputio brojne uvrede pripadnicima romske nacionalne manjine, koji su, prema zvaničnim podacima, druga najveća nacionalna manjina u Srbiji.
Komentarišući romska naselja na teritoriji Beograda Šapić je rekao da su nehigijenska i nebezbedna, pa mu se mora priznati da je oko ovih činjenica bio potpuno upravu iako njegova izjava pored toga što ukazuje na lošu situaciju u ovim naseljima, sugeriše i da su sami Romi krivi za situaciju.
Čak 65% romskih naselja u kojima živi preko 95.000 ljudi širom Srbije ne poseduje kanalizacionu mrežu. Oko 30% svih romskih naselja u Srbiji je bez adekvatnog snabdevanja pijaćom vodom.1 Činjenica da su romska naselja nehigijenska, ukazuje na sistemsku zapostavljenost, na neodgovornost i nezainteresovanost države da se ovim pitanjem bavi. Romska naselja su sredine u kojima su pripadnici ove zajednice sistemski segregirani ne svojim izborom, već zato što su najdiskriminisanija grupacija stanovništva u Srbiji.
Političari su nezainteresovani za probleme Roma pošto im oni najviše odgovaraju upravo takvi, najsiromašniji, pa za njih predstavljaju samo lako potkupljivu glasačku masu, što se može videti tokom izbornih kampanja u Srbiji kada je diskusija o uslovima života u romskim naseljima potpuno nevažna.
Umesto da se zapita zašto na teritoriji Beograda postoji čak 165 nehigijenskih, romskih naselja (kako i sam Aleksandar Šapić kaže), poslednje izjave nastavljaju trend po kome su Romi i Romkinje sami izabrali siromaštvo u kome žive kojim se negira politička odgovornost za ovakvu situaciju.
Siromaštvo je trauma, a ukoliko ono ide ruku pod ruku sa diskriminacijom i sistemskom segregacijom u svakom pogledu, onda se dobije dobar opis situacije koja trenutno vlada u romskim naseljima. Zbog toga bi Aleksandar Šapić trebalo da razmisli da li on kao gradonačelnik Beograda i dojučerašnji predsednik najveće opštine na Balkanu, sme sebi da dozvoli i u javnosti pokaže svoje nekompetencije izjavom da Romi i Romkinje žele da žive u siromaštvu svojim izborom.
Ovo samo dodatno ukazuje na potpuno odsustvo empatije sa siromašnim građanima i vizije ove vlasti da je Beograd grad u kojem nema mesta za siromašne, te da će se oblikovati prema potrebama bogatih. U prilog tome ide da Šapić nije ništa učinio po pitanju rešavanja problema u romskim naseljima kao predsednik opštine Novi Beograd, a u isto vreme je propustio da reaguje na divlju gradnju vikendica na Savskom nasipu.
Šapić je spomenuo i da Romi ne žele da im se pomogne te da su naselja u kojima oni žive, a i oni sami, opasnost za njihove komšije. Ovakva izjava ne samo da je duboko problematična, već je i opasna po same pripadnike romske zajednice. Ovaj narativ stavlja etiketu opasnih po bezbednost svog neromskog stanovništva, što posledično dovodi do opravdavanja lošeg tretmana pripadnika romske zajednice, jer oni ugrožavaju sve ostale.
Dodatno, Šapić je spomenuo i socijalne stanove koji su dodeljivani nekim pojedincima iz romske zajednice, a koji su nakon izvesnog vremena skinuli prozore, vadili kablove iz zidova, a zatim i napustili te stanove. Ono što Šapić ipak nije rekao pored toga je i da li su neki od tih ljudi koji su dobili stanove dobili i priliku da rade (a nisu), da ostvaruju neka primanja, pa da od tih primanja plaćaju račune i održavanje stanova u kojima žive.
Integracija Roma i Romkinja u društvo ne podrazumeva samo parcijalno rešavanje njihovih problema, već sistemsko rešavanje situacije u kojoj se nalaze. Osoba koja živi od socijalne pomoći, ukoliko poseduje dokumentaciju da je ostvari,2 ili od sakupljanja sekundarnih sirovina, neće biti u mogućnosti da plaća visoke račune i troškove održavanja stana. Ova primanja su često nedovoljna i za ostvarivanje gole egzistencije kao što je kupovina hrane za celu porodicu, pa se dodela stana nekome ko je i dalje nezaposlen, siromašan i diskriminisan ne može smatrati integracijom.

Bez ozbiljnijih sankcija za diskriminaciju
Svojim izjavama Aleksandar Šapić pokazao je pre svega nestručnost ali i nebrigu po pitanju Roma i javne odgovornosti. S obzirom da do današnjeg dana nisu stigle nikakve osude iz redova Srpske napredne stranke, može se smatrati da se njeni lideri, uključujući i predsednika Srbije, slažu sa njegovim stavovima.
Iako je na vlasti više od deset godina, SNS nije ništa značajno učinila po pitanju integracije romske nacionalne manjine u Srbiji, već naprotiv, može se nabrojati više događaja koji su u predhodnih desetak godina otežavali život romskoj manjini. 2016. godine izgrađen je zid oko romskog naselja „Marko Orlović“, od strane lokalne samouprave u Kruševcu, pored toga već godinama se tolerišu aktivnosti desničarskih organizacija Levijatan i Srbska čast i drugih koji maltretiraju Rome širom Srbije. Vlasti nisu značajno pomogle Romima i Romkinjama koji su usled pandemijskih mera bili sprečeni da prikupljaju sekundarne sirovine, dok su tokom poslednjih godina kulminirali problemi snabdevanja električnom energijom u romskim naseljima.
Sem nekolicine romskih udruženja, treba istaći da su javne osude bile vrlo blage prema činjenici da ovakve izjave dolaze od jednog od najuticajnijih političara u zemlji. Najoštrije osude došle su iz organizacije Opre Roma Srbija, dok je poverenica za zaštitu ravnopravnosti Šapićevu izjavu nazvala samo zabrinjavajućom.
Zanimljivo je da do današnjeg dana nije došlo do osuda iz Nacionalnog saveta romske nacionalne manjine, koga navodno čine aktivisti Srpske napredne stranke. Ova činjenica ukazuje da je romska nacionalna manjina politički u potpunosti marginalizovana, te da se i od zvaničnih državnih institucija koje čine Romi, ne može očekivati značajan doprinos u borbi za integraciju romske zajednice, jer su pod strogom kontrolom vlasti.
Treba istaći da ovakvi postupci političara i javnosti u Srbiji nisu od juče, već da su na ovim prostorima prisutni decenijama unazad. I Dragan Đilas je za vreme svog mandata kao gradonačelnik Beograda nasilno raseljavao Rome i rušio romska naselja, pod izgovorom da koče razvoj grada. I vlasti Novog Sada su pokazale svoju tamnu stranu, kada su odbijale da upisuju Rome u matične knjige rođenih, zbog „većeg priliva lica romske nacionalnosti“. I gradonačelnica Niša, Dragana Sotirovski, najavila je iseljavanje romskog naselja „Crvena Zvezda“ iako to naselje na toj parceli postoji od šezdesetih godina, a stanovnicima ovog naselja više puta u prošlosti je obustavljana isporuka električne energije.
Društvo koje toleriše diskriminatorne stavove i sistemsku segregaciju u kome se političari na takav način ophode prema najsiromašnijima, nikada ne može očekivati prosperitet, barem ne sa takvim ljudima na vlasti.
- Mapiranje podstandardnih romskih naselja prema rizicima i pristupu pravima u Republici Srbiji 2021 – 2022. Videti više na ovom linku.
- Interno raseljeni Romi i Romkinje i dalje imaju veliki problem prilikom ostvarivanja prava na socijalna davanja, jer usled neposedovanja dokumentacije i mesta prebivališta ne mogu da ostvare ta prava.