Od kampanje do kampanje, problema više ljudi manje

Osmomartovski protest u Beogradu 2017. godine; Foto: Marko Miletić / Mašina
Osmomartovski protest u Beogradu 2017. godine; Foto: Marko Miletić / Mašina

Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije saopštilo je u ponedeljak rezultate Javnog poziva za izradu slogana sa ciljem podsticanja rađanja.

Prema odluci Ministarstva prvo mesto dele slogani „Ljubav i beba – prvo što nam treba“ i „Rađaj – ne odgađaj“, dok drugo mesto dele „Mama – neću sama, tata – hoću brata“ i „Dosta reči, nek zakmeči“. Našavši se u nebranom (medijskom) grožđu nakon žestoke reakcije javnosti, Vlada republike Srbije sada pere ruke od ove brljotine – međutim, to ne znači da će administracija odustati u skorije vreme od sličnih besmislenih desničarskih i demagoških aktivnosti.

Jelena Lalatović: Ona da rađa, Miša Vacić da mobiliše

Banalni i agresivni slogani koje je Ministarstvo kulture i informisanja novčano nagradilo samo su medijski vrhunac kampanje za podsticanje rađanja, koja se u poslednjih godinu dana, tačnije od najavljivanja osnivanja „demografskog saveta“ u decembru 2016, zahuktava. Uprkos, čini se opštem, negodovanju javnosti, te podeljenosti stavova unutar same vladajuće strukture – premijerka Ana Brnabić i ministarka građevinarstva Zorana Mihajlović izrazile su otvoreno neslaganje sa Slavicom Đukić Dejanović kao članicom konkursne komisije Ministarstva kulture koja donela odluku o nagrađenim sloganima – medijski mejnstrim stvara utisak kao da se „javno mnjenje“ pomirilo sa osnovnom logikom koja stoji iza umotvorina poput „Dosta reči, nek zakmeči“.

Naime, čini se da su svi – od predsednice vlade do „običnog čoveka“ – saglasni sa idejom da slogani ne mogu imati nikakav, naročito ne pozitivan uticaj na povećanje nataliteta. Međutim, kritikovanje apsurdne kampanje ne podrazumeva nužno i kritičnost spram ideje „da izumiremo kao nacija“, koja leži u osnovi vladajuće populacione politike.

Nigde se, dakle, u fokus analize ne postavlja pitanje koje su političke implikacije tako otvorenog mešanja države u reproduktivne izbore žena (koji su, naravno, klasno uslovljeni), što proizilazi iz prećutnog, čak nesvesnog prihvatanja argumenta da, rečima ministarke Mihajlović, „treba da nas bude više“, tj. da je stopa prirodnog priraštaja prvorazredni društveni problem. Višedecenijski zajednički projekat ekstremne desnice, Srpske pravoslavne crkve i vladajuće partije kada je reč o plasiranju pitanja abortusa i reproduktivnog zdravlja žena u zvaničnom diskursu – npr. desetostruko „pumpanje“ godišnje cifre abortusa, te izmišljanje cifre od zloglasnih 200.000 prekida trudnoće na godišnjem nivou – normalizovao je zdravorazumsko uverenje da država ima i pravo i obavezu da interveniše u reproduktivne odluke žena.

(Ne)očekivano, političarke na visokim pozicijama u partijama vladajuće koalicije ispostavile su se kao koristan saveznik ovom po definiciji antiženskom savezu u borbi protiv „bele kuge“. Razlog za to nije previše komplikovan – nacionalistička propaganda kao ideološko pokriće za neoliberalnu politiku ukidanja javno finansiranog zdravstvenog sistema i sistema socijalne zaštite nije kompatibilna sa politikom poštovanja minimuma reproduktivnih i socijalnih prava žena.

Tako, na primer, u pokušaju da „odbrani“ žene, Zorana Mihajlović je u svojstvu predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost samo ublažila vulgarno mizoginu retoriku slogana. „Cilj svake akcije na temu povećanja nataliteta treba da bude buđenje svesti kod ljudi zašto je važno da nas bude što više“, precizirala je ministarka građevinarstva i potpredsednica vlade. Ženama njihovu ulogu treba utuviti u glavu suptilnije, metodom podizanja svesti, a ne frivolnim sloganima, zapravo poručuje Mihajlović. Izjava Zorane Mihajlović odlično ilustruje zbog čega veći broj žena unutar političke klase ne podrazumeva istovremeno i prožensku politiku – funkcija tih političarki ostaje da u ime rodne ravnopravnosti daju legitimitet političko-ekonomskom sistemu koji ženama oduzima glas, svodeći ih na instrument za „opstanak nacije“.

Iskra Krstić: Od dijetalnog korijenja do zarđalih vešalica

Predstavnici iste politike koja je parolama o nematerijalnoj prirodi „nebeskog naroda“ potpirivala materijalna uništenja, ni skoro tri decenije kasnije ne odustaju od manipulisanja istim iracionalnim predstavama za čije povampirenje u svakom ciklusu ceh plaćaju stvarni ljudi od krvi i mesa. Politika koja je svojevremeno zagovarala da već rođeni „jedu korijenje“, te preživljavaju od nacionalističke psihoze i fotosinteze, u 2018. ulazi sa revolucionarnom zamisli da su isti sastojci dovoljni za začetak, bezbednu trudnoću i porođaj, higijensko stanovanje, psihološki pogodno društveno okruženje, medicinsku negu, školovanje potrebno za transformaciju dva srećno spojena gameta u psihofizički zdravu, odraslu društvenu jedinku.

Patroniziranje koje iskazuje Ministarstvo kulture i informisanja bi bilo samo tragikomično, da nije uvredljivo i zabrinjavajuće. Bile bi to samo tlapnje čiju ispraznost već izvrgavaju ruglu desetine kontraslogana. Uvredljivo je, međutim, jer znamo da ga proizvodi deo društva koji je svoj opstanak u materijalnoj sferi dugoročno obezbedio na gubicima onih kojima iznova podmeće alhemiju i metafiziku. Uvredljivo je za sve osim malobrojne finansijske elite. U državi čija četvrtina stanovništva već gladuje takvo patroniziranje je uvredljivo i za one koji „hoće“ i za one koji „neće“ decu. Dakle, i za one koji iz bilo kojih razloga odluče da ne preuzimaju brigu o mlađima, ali iza one čiju slobodu izbora da decu „imaju“, odnosno gaje u povoljnijim okolnostima uveliko ograničavaju destruktivne politike Povratka u prošlost u domaćoj produkciji, u okviru kojih socijalna i penziona zaštita postaje misaona imenica, radni odnos privilegija, a oskudica i urušavanje institucija kolektivne brige svakodnevica.

Uvredljivo, ali i zabrinjavajuće za sve čijoj slobodi izbora se ovim sloganima (zasad izokola) preti iz pozicije moći. Kada se patronizujuća država prihvati krupnih reči – kao i na početku ove, odavno najavljene, „priče sa tužnim krajem“ – obično iza leđa zvecka konkretnijim sredstvima „ubeđivanja“.

Ukratko, ako bismo, eksperimenta radi, otputovali, za promenu, u blisku budućnost, šta mislite, da li će nam kao kontraceptivne metode, u duhu povratka dobrim starim vremenima, država uskoro servirati dobre stare zarđale vešalice?1 Uz isto ono korijenje.

Stefan Aleksić: Copywriting za potrebe konzervativizacije

Vonj novokonzervativizma provejava kroz najnoviju kampanju za populacionu politiku vlade pod kreativnom palicom Ministarstva kulture, koji ovih dana metastazira u obliku idiotskih slogana koji su pobedili na onom pre par meseci otvorenom, konkursu. Internetska zajednica se primarno uhvatila estetske komponente kampanje (i ponudili gomilu duhovitih i subverzivnih kontraslogana, od kojih su neki brutalno precizni kao što je „kondom na krst, burmu na prst, brnjica na usta i materica nece biti pusta“) i ogavnih pobedničkih „slogana“. Ali propustili su nešto drugo: suptilnu promenu funkcije ministarstva pod čijom se dirigentskom palicom ovaj projekat odvija. Po svemu sudeći, naizgled tehnički i pragmatični projekat štednje putem kasapljenja proračunskih sredstava koji se praktikuje na svim onim sferama društva koje novokonzervativci identifikuju kao „nedovoljno utilitarne“ dokačio je poslednjih godina i ovo Ministarstvo. Izgleda da u tesnom i sve tešnjem budžetskom hodniku nema mesta za sve, pa se konkurenti na sve manju količinu sredstava okreću bezmalo tržišnoj fleksibilnosti. Ministarstvo kulture je tako sebe i redefinisalo, uvidevši da za budžetsku crkavicu više nije dovoljna formula opanci + ćirilica + gusle u kojoj je dremkalo poslednjih decenija. Sopstvenim rebrendingom tako je sebe ponudilo na tržištu politički servilnih projekata kao ganc novi proizvod: jedinstvenu proizvodnu halu nacije; novi/stari governmentality model – proizvodnja radne snage kroz fetišizaciju nacije; copywriting agenciju za potrebe konzervativizacije.

Jer sve se porodičarske kampanje – a ove se ciklično ponavljaju svakih par meseci pod dirigentskom palicom manje ili više poznatih izvršitelja – odvijaju upravo kroz lelekanje o beloj kugi, nestanku nacije, te bacanje krivnji i anatema na razuzdane žene željne žurke i gadljivih na kolevke. No, iza vela standardne liberalne dijagnoze – „kolektivizam!“; „primitivizam!“ – sakrio se kapitalizam i njegova potreba za brojnom, pa time i jeftinom radnom snagom.

Ono što se u Nemačkoj rešava uvozom (politički i ekonomski) prekarne radne snage iz (jako zgodno) failed states – u društvima kojima manjka ekonomske privlačnosti se mora rešavati integralno, povećanjem stepena reprodukcije. Ukratko, u kapitalitzmu „nacija“ ima biti tek inkubator za ono što se naziva „disposable lives“ i protočni bojler za kapital. Dodajmo stoga još jednu duhovitu slogančinu: Radnik za džabe da radi, unuče rodi babi.

Retroaktivno, bačeno je svetlo i na sam proces „nacionalnog buđenja“ i šovinističkih politika devedesetih: male i bespomoćne nacionalne države kapitalu su zapravo potrebne, jer predstavljaju jeftine i fleksibilne fabrike za proizvodnju radne snage.

Ali podsetimo, nije ovo prva imbecilna kampanja koju poslednjih decenija predvode vlade – bilo ih je pregršt. A ona-koja-se-nikad-ne-završava i koja kani na građane prebaciti nesposobnost države da utera poreze privatnicima – ona o uzimanju fiskalnih računa – jeste paradigmatična: iza slatke reklame stajala je suptilna pretnja silom. Uhvati li vas nekakva policija bez računa, sledi kazna.

Ukratko, svaka je kampanja bila u pratnji jednog ovlaš skrivenog pendreka i samo je pitanje kad će taj isti pendrek isplivati iz kampanje za popularizaciju populacione politike.

  1. “Vraćate nas u srednji vek kada su žene pomoću vešalica i drugih predmeta pokušavale same da prekinu trudnoću i često pri tome umirale”,  objasnila je nedavno jedna od organizatorki protesta žena u Poljskoj.
Prethodni članak

Rori Arčer: Jugoslavija je, formalno i faktički, bila zemlja radnika

BIA želi da protera belgijskog novinara

Sledeći članak