Bilans tranzicije

bilans tranzicije_publika
foto: Matija Jovanović

U organizaciji Centra za politike emancipacije, 8. i 9. decembra je u Domu Omladine Beograda održana konferencija „Bilans tranzicije – doprinos analizi posledica restauracije kapitalizma.” Tokom dva dana konferencije predstavljen je niz istraživanja koja su obuhvatila različite segmente i sektore društva, ekonomije i politike u Srbiji u periodu takozvane tranzicije, od pitanja privatizacije i finansijalizacije, izmena u radnom zakonodavstvu, problema javnog sektora, stanja u poljoprivredi, komercijalizacije obrazovanja, te deregulacije penzionog sistema i pogoršanog položaja žena u neoliberalizmu.

Prema rečima Vladimira Simovića jednog od organizatora, konferecija je organizovana kako bi se predstavila istraživanja koja je Centar za politike emancipacije sproveo tokom 2014. godine. „Ideja je bila da kroz istraživanja nekoliko sfera našeg društva, kao što su položaj žena, visoko obrazovanje, penziono i invalidsko osiguranje, javna preduzeća, poljoprivreda, proces privatizacije, pokušamo da, koliko je to moguće, osvetlimo ono što se obično naziva tranzicijom, odnosno da kritički sagledamo proces restauracije kapitalizma koji se ovde dogodio.“ Simović kaže da je plan da se u sledećem koraku krene u „izgradnju opipljivih alternativa i artikulaciju politike koja neće biti zasnovana na logici profita već na interesima i potrebama šire zajednice.”

Prvog dana konferencije govorila je dr Nada Novaković, naučna saradnica Instituta društvenih nauka u Beogradu i autorka brojnih radova o socijalnoj strukturi društva, radništvu, štrajkovima i tržištu rada u tranziciji. Ona je u svom izlaganju napravila pregled toka privatizacije u Srbiji ističući da je sam proces ujedno značio i promenu dotadašnjeg sistema, ali i novo klasno restrukturiranje. U izjavi za Mašinu, ona je naglasila da je privatizacija prošla kroz nekoliko faza, i da je Zakon o privatizaciji iz 2001. godine značio „ubrzano, trajno i dugoročno uništavanje i nestajanje radničke klase u Jugoslaviji.” Smatra da, iako je proces tranzicije devedesetih godina bio nešto sporiji, on nije bio ništa manje klasno zasnovan. „U prvom periodu, tranzicija je bila usporena, zamagljena ratnim zbivanjima ali se siromaštvo masovno pojavljivalo, nezaposlenost, siva ekonomija, pad društvenog proizvoda i sve ono što vodi društvo unazad. U tom periodu formirana je i klica nove kapitalističke klase.” Nada Novaković je istakla da većina novih preduzetnika u Srbiji potiče iz stare nomenklature, što predstavlja najveći procenat u istočnoevropskim zemljama.

O fenomenološkim aspektima privatizacije u poslednjih 25 godina govorio je politikolog Filip Balunović. On je naglasio da se kroz analizu procesa privatizacije u svom istraživanju bavio kritikom tranzitološkog diskursa, koji „stavlja prošlo i današnje vreme na dve suprotne strane” , otvoreno se stavljajući na stranu kasnijeg perioda, koji se danas popularno naziva tranzicija. Balunović je istakao da termin tranzicija sa sobom povlači niz normativnih zaključaka u korist postocijalističkog perioda i da stoga nije adekvatan da objasni procese koji su usledili nakon kraha realnog socijalizma.

Član Centra za radničke studije (CRS) i asistent na Odseku za filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Mislav Žitko je govorio o subordiniranoj finansijalizaciji koja je karakteristična za čitavu postocijalističku regiju. Prema njegovim rečima, period postsocijalitičke tranzicije nije moguće razumeti bez analize procesa finansijalizacije. „Pojam subordinirana finansijalizacija koristi se prilikom analize promena u finansijskom sektoru postocijalističkih zemalja, pri čemu se uzima u obzir činjenica da je razvoj domaćeg finansijskog sektora uvjetovan kapitalističkom dinamikom zemalja centra”- kaže Žitko. Spoljna finansijska liberalizacija, koja je deo procesa finansijalizacije, izlaže privrede postsocijalističkih zemalja neravnotežama i šokovima globalne kapitalističke dinamike. Žitko je naglasio da subordinirana finansijalizacija predstavlja nov oblik akumulacije kapitala nakon 2000-ih.

Za Mašinu Žitko je prokomentarisao paniku koja se u javnosti stvara oko pitanja javnog duga. „Kriza je zapravo nastala na temelju privatnih dugova dok se u javnosti govori o javnom dugu i te o iracionalnim i rastrošnim politikama države koje onda, navodno, akumuliraju taj javni dug. Ako želimo objasniti krizu nekakva uzročna sekvenca kreće zapravo od privatnih dugova (poduzeća, kućanstva, finansijski sektor) prema javnom dugu koji je zapravo u mnogim perifernim zemljama korišten za restruktuiranje bankovnog sektora koji je došao u neprilike i koji se kasnije takođe akumilura usled različitih državnih troškova izazvanih tom celom kriznom situacijom. Odnosno, otežanim uvjetima za proizvodnju nekakve dodate vrednosti i neprestanom potrebom da se refinansiraju postojeća dugovanja.”

Vuk Vuković, član Centra za društvenu analizu i kolektiva Gerusija, bavio se analizom javnih preduzeća. Prema njegovim rečima, cilj istraživanja bio je da finansijskom analizom javnih preduzeća utvrdi stvarne mogućnosti njihovog poslovanja, ali i da ponudi odgovore na neka od aktuelnih društvenih pitanja, pogotovo u kontekstu najavljivanih privatizacija najvećih javnih preduzeća. Vuković je analizirao preduzeća isključivo u državnom vlasništvu i to ona koja su po svojoj formi javna, ne uključujući društva sa ograničenom odgovornošću i akcionarska društva. Po njegovim zaključcima, podaci govore da ne postoji višak zaposlenih, „kao što se to često prikazuje, niti postoji veza između broja zaposlenih i gubitaka preduzeća, tako da uzroke gubitaka javnih preduzeća moramo tražiti na drugom mestu”. Takođe, Vuković je naglasio da podaci daju potpuno drugačiju sliku o zaduženosti javnih preduzeća od one koja se nameće u javnosti, i da njihova pozicija deluje poprilično dobro. Ovo se najlakše može videti u ključnim delatnostima poput elektroprivrede gde je udeo duga u kapitalu oko 25%, dok u vodoprivredi ne prelazi 10%. „Taj dug nikada nije premašivao 30%, dok kod većih privatnih preduzeća on ide čak i do 50%”, rekao je Vuković.

O trendu komercijalizacije visokog obrazovanja govorila je Jelena Veljić, aktivistkinja i članica Društvenog centra Oktobar. Veljić je navela da je njeno istraživanje bilo koncentrisano na finansiranje nastave, tj. na to kolika su bila budžetska izdavanja za studente koji studiraju o trošku budžeta i na koji način su samofinansirajući studenti participirali u tim troškovima u periodu od devedesetih godina na ovamo. Po podacima koje je pribavila, jasno se može uočiti trend rapidnog rasta školarina u odnosu na prosečnu neto zaradu nakon dvehiljaditih godina. „Zanimljivo je da se u periodu od 2008. do 2014. godine nominalno povećavaju izdvajanja države za visoko obrazovanje od 20% do 40% , dok se zapravo ona realno smanjuju za 10% do 20%”, kaže Veljić. „Paralelno sa ovim dešavanjima raste i pritisak na pojedinačna domaćinstva, pa se nenaplativa izdvajanja za visokoškolske ustanove uzimaju direktno od studenata i njihovoh porodica. Prema procenama 30% prihoda javnih institucija višeg i visokog obrazovanja dolazi iz privatnih izvora, što je više nego i u jednoj drugoj državi osim Portugala.”

Drugi dan konferencije otvorila je Marija Radoman, istraživačica-saradnica na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Ona je predstavila svoje istraživanaje u kojem je analizirala položaj žena od socijalizma do neoliberalizma. Radoman je upoređivala dominantne ideje i diskurse koji su karakteristični za socijalizam i neoliberalizam a koji su vezani za problem nejadnakog položaja žena. Problem položaja žena u socijalizmu bio je posmatran kao deo sveukupnog položaja radničke klase, ali ono što je bilo ključno za socijalistički period bila je ideja podruštvljavanja funkcije porodice i domaćinstva, što prema rečima Marije Radoman predstavlja „ključan koncept emancipacije u socijalizmu.” Iako se položaj žena nakon 1945. godine drastično popravio, žena je i dalje bila ta koja je obavljala sav reproduktivni rad, čemu je, po njenom mišljenju, umnogome doprinelo i nepostojanje infrastrukture koja bi oslobodila ženu od kućnog rada. „Neki podaci govore da je jaslicama bilo obuhvaćeno samo 2,4% dijece do 3 godine.” Sa druge strane, u savremenom periodu žene snose najveći teret tranzicije. Radoman je naglasila da je u toku tranzicije došlo do pojačavanja svih onih efekata koji su pre socijalističkog perioda obeležavali negativan položaj žena. To je pre svega izmenjena uloge države, i promovisanje privatne brige, nege i lične odgovornosti za efekte siromaštva u skladu sa neolibralnom logikom tržišta. Radoman je zaključila da na taj način žene postaju glavna radna snaga unutar porodice.

Andrea Jovanović, članica kolektiva Gerusija i Centra za društvenu analizu, govorila je o izmenama radnog zakonodavstva tokom restauracije kapitalizma. U svom izlaganju ona se fokusirala na radnu legislativu kao mesta susreta i sukoba sveta kapitala i sveta rada. Kako navodi Jovanović. „Analiza izmena zakona o radu u Srbiji je posebno zanimljiva jer se obavlja na području zemlje koja se već više od dve decenije nalazi u tranziciji iz jednog oblika društvenog sistema proizvodnje u drugi oblik, odnosno iz socijalizma u kapitalizam.” Prema njenim rečima, posledice po društveno stanje, koje je doneo novi Zakon o radu biće mnogo veće od trenutno vidljivih smanjenja plata i socijalnih davanja.

Istraživanje o penzijskom sistemu predstavio je Ivan Radenković, član kolektiva Gerusija i član uredništva časopisa za teorijske prakse Stvar. U svom izlaganju, on je govorio o nedavnim Vladinim merama kojima je regulisana sfera penzijskog osiguranja. Radenković je kritički razmatrao dominantne predloge kapitalizacije PIO fonda, koji su na ovim prostorima aktuelni već deset godina i zaključio da treba stati u odbranu tekućeg sistema finansiranja penzija, uprkos činjenici da se nalazi u krizi. Naglasio je da se „problemu socijalnog osiguranja često pristupa sa čisto tehničkih aspekata, pa se istorijat socijalnog osiguranja najčešće svodi na postupke hronološke klasifikacije” a da se pritom ne objašnjavaju društveni antagonizmi koji na njega povratno deluju. Radenković smatra da je za adekvatnu analizu penzijskog sistema „neophodno izložiti specifične istorijsko materijalne uslove nastanka socijalnog osiguranja u kontekstu nacionalne države, uspostaviti funkcionalne veze između uvođenja socijalnog osiguranja i stepena eksploatacije najamnog rada, kao i mapirati društveno istorijske prelaze u kojima se socijalno osiguranje počinje odvajati osnove samopomoći, u smislu uzajamnog potpomaganja radnika.”

Poslednje izlaganje na konferenci je održao Milenko Srećković, član Pokreta za slobodu koji je analizirao posledice agrarnih reformi u Prvoj i Drugoj Jugoslaviji i načine na koje se razvijao poljoprivredni sektor unutar koncepta društvenog vlasništva. Srećković je obrazložio na koji način su restitucija i privatizacija ponovo uvele praksu eksploatacije u privrednu proizvodnju i pritom uništile poljoprivredna preduzeća i kombinate. Na kraju svog izlaganja, osvrnuo se na procese pridruživanja EU i sistem globalne trgovine te posledice takvih procesa po poljoprivredni sektor. „Članstvo u Svetskoj trgovinskoj organizaciji, gde su pravila pisana od strane korporacija koje drže potpunu kontrolu nad globalnom trgovinom i koja podrazumevaju liberalizaciju tržišta, nama ne donose ništa osim uvoza subvencionisanih jeftinih poljoprivrednih proizvoda, nakon čega naši domaći proizvođači ne mogu da budu konkurentni.”

Kako najavljuju organizatori, istraživanaja koja su predstavljena na konferenciji biće objavljena u februaru mesecu nastupajuće godine, a osim u Beogradu prezentacije će biti organizovane u još nekoliko gradova u Srbiji.

Prethodni članak

Ko se boji duga još, duga još

Slobodna zona eksploatacije

Sledeći članak