Borbeno proleće pred oružarima

Talas štrajkova i sindikalnih aktivnosti u Kragujevcu se nastavlja. Vlast i dalje zanemaruje interese radnika.

Dugi niz štetnih privatizacija, mere štednje i sve gori tretman radnika izazvali su talas štrajkova kako u javnom tako i u privatnom sektoru, koji je kulminirao prošle godine u kragujevačkoj fabrici Fiata.

Neslavan završetak borbe u centralnom pogonu autoindustrije ipak nije zaustavio radničko organizovanje. Ono se poslednjih meseci nastavlja upravo u Kragujevcu u jednom od retkih neprivatizovanih preduzeća, a njegovi akteri su proizvođači oružja.

Osamdeset alatničara Zastava oružja obustavilo je rad 12-og marta. Kada je upravnik tog pogona podneo ostavku, nakon tri dana štrajka, nastavili su s radom.

Postupak alatničara poslao je znak javnosti da je rukovodstvo tog preduzeća nastavilo da se oglušuje o zahteve radnika, odnosno da oružari ne planiraju da kapituliraju pred aktuelnim rukovodstvom koje, prema saopštenjima sindikata, upropaštava fabriku otkad je postavljeno na njeno čelo.

Naime, radnici i sindikat tog kragujevačkog preduzeća mesecima pokušavaju da se izbore za bolje uslove rada. Njihova briga i delanje se, međutim, ne završavaju na vlastitim materijalnim interesima, već se trude da skrenu pažnju javnosti na štetnost najavljene privatizacije dela odbrambene industrije, odnosno da privatizaciju spreče. Od sredstava borbe dosad su upotrebili sve: od pregovora, preko štrajka, do uličnih protesta.

Za bolje uslove, protiv privatizacije

Javnost se prošlog leta mogla upoznati s protivprivatizacionim stavom radnika u odbrambenoj industriji.

Kada je na prošlogodišnjem Sajmu naoružanja predsedsednik republike Aleksandar Vučić izjavio da su inostrana ulaganja potrebna i u industriji odbrane, reagovali su sindikati čak pet fabrika iz ove grane. U zajedničkom saopštenju upućenom nadležnima i javnosti sindikati su izneli svoje argumente protiv privatizacije.

“Jedan od razloga zbog čega deset hiljada radnika fabrika Odbrambene industrije Srbije imaju prezir prema iskustvima prošlosti i nemaju poverenja u uspešnost najavljene privatizacije je i duga lista upropašćenih fabrika tokom privatizacija srpske privrede”, pisalo je u zajedničkom saopštenju sindikata.

Osim nepoverenja radnika u privatizaciju, kao razloge svog protivljenja istakli su izvoznu orijentisanost i visoke prihode ove industrije, koji bi se u slučaju privatizacije slivali u privatne džepove, odnosno značajnu ulogu koju ova industrija može igrati u budućoj reindustrijalizaciji zemlje.

Vremenom je javnost obaveštena i o specifičnim problemima s kojima se suočavaju radnici u odbrambenoj industriji: o zarađenim a neisplaćenim bonusima, o uslovima rada koji ugrožavaju zdravlje zaposlenih, kao i o sumnjivim odlukama štetnih po preduzeće, koje donosi menadžment. Drugim rečima, ni ova proizvodna grana nije izmakla klasičnom repertoaru tranzicijskog tretmana radnika i fabrika.

U uslovima preživljavanja od danas do sutra solidarna akcija predstavlja veliki izazov, te se tako i u slučaju oružara prošlogodišnji nagoveštaj zajedničke borbe ubrzo sveo na sindikat i na oko dve hiljade radnika u Zastava oružju.

Predsednik Oružara, Dragan Ilić; Foto: Marko Miletić / Mašina
Predsednik Oružara, Dragan Ilić; Foto: Marko Miletić / Mašina

Vlast i rukovodstvo gluvi na zahteve radnika

Pobliže o problemima radnika razgovarali smo s predsednikom Sindikalne organizacije Zastava oružja Draganom Ilićem.

Radnici, najpre, traže da im se isplate uskraćeni bonusi i da se ukine umanjenje njihovih plata koje smatraju neopravdanim. Nadalje, oni smatraju da su ulaganja u uslove rada neophodna.

“Nama nisu isplatili bonuse, iako mnogima u javnom sektoru jesu. Nama su već tri godine umanjene plate, iako mi nismo budžetski korisnici, već punimo budžet. Tako smo mi već tri godine kažnjeni, a naši radnici su izdvojili 300 miliona dinara pomažući budžet Srbije”, objašnjava nam Dragan Ilić i nastavlja:

“Tražili smo i bespovratne investicije u uslove rada, s obzirom da radnici ovde rade u jako teškim uslovima. Ne rade ventilacioni sistemi, što je opasno zbog štetnih isparenja i čestica. Oprema je zastarela.”

Kada je u pitanju privatizacija, sindikat ostaje dosledan ranije iznesenim stavovima. Poučeni iskustvima mnogih drugih preduzeća koja su prošla proces promene vlasništva, radnici nemaju iluzije o uslovima za rad pod dirigentskom palicom privatnog vlasnika.

“Smatramo da ne treba da plaćamo strane investitore, koji nam onda lome kičmu, već da ljudi ovde treba da dobiju nešto. Tražimo da se naša fabrika izuzme iz procesa privatizacije.”

Šta će Zastavini radnici dobiti, ostaje da se vidi. Vlast je mnogo puta pokazala da je i više nego spremna da ignoriše interese radnika, kao i to da ne bira sredstva kojima će stati na put radničkom organizovanju. Skorašnji, i poslednjih godina najveći, štrajk u Fijatu pokazao je da se vlada ne libi ni da prekrši Ustav kada treba da oslabi pregovaračku poziciju radnika, odnosno sindikata.

Sindikat Zastava oružja nije odbijao da sedne za pregovarački sto. Budući da je fabrika u državnom vlasništvu i da nadzorni odbor postavlja Ministarstvo odbrane, predstavnici sindikata su se još u januaru sastali s Aleksandrom Vulinom, ministrom odbrane. O ishodu tog sastanka Dragan Ilić nam je rekao:

“Na sastanku s ministrom odbrane nismo uspeli da se dogovorimo ni oko čega u vezi s našim zahtevima, tako da se taj sastanak završio neuspešno.”

Nakon neuspelih pregovora, oružari su se odlučili da svoje problem iznesu na ulice, te su 31. januara organizovali protest ispred Skupštine grada Kragujevca, kada su uručili svoje zahteve i gradonačelniku. Ova akcija na dotičnoj lokaciji nije sprovedena isključivo iz simboličkih razloga, već i zbog toga što je grad suvlasnik fabrike. Iako je udeo grada u vlasništvu veoma mali, taj udeo ipak daje dodatnu mogućnost gradskoj vlasti da se založi za interese radnika, koji su ujedno stanovnici Kragujevca.

Obratili smo se pitanjem u vezi s zahtevima radnika kako kabinetu gradonačelnika, tako i Ministarstvu odbrane, ali do objavljivanja ovog teksta nismo dobili odgovore.

Ulaz u kompleks Zastave; Foto: Marko Miletić / Mašina
Ulaz u kompleks Zastave; Foto: Marko Miletić / Mašina

Rukovodstvo fabrike, umesto konstruktivnog dijaloga za pregovaračkim stolom, pokazalo je spremnost na manipulaciju i zastrašivanje.

“Vrlo je teško boriti se, jer oni [rukovodstvo] pokušavaju da zastraše ljude. Unutar fabrike su pravili razne spiskove, tražili su da se ljudi izjasne da li su za štrajk ili nisu za štrajk. Rukovodstvo je to radilo po nalogu nadzornog odbora. Međutim, ljudi nikad nisu bili tako jedinstveni, pogotovo o pitanju otpora koji treba da se pruži najavljenoj privatizaciji.”

Jedan od pokušaja manipulacije od strane rukovodstva dogodio se nakon januarskog protesta, kada je radnicima uplaćeno 10 hiljada od zaostalih 25 hiljada dinara bonusa, što je ubrzo povučeno s njihovih računa.

“U međuvremenu su zatražili od nas da potpišemo sporazum da nećemo da štrajkujemo više ni za koji zahtev. Naravno, mi smo rekli da to ne dolazi u obzir. I onda su oni povukli ljudima novac s računa. Kako i na koji način, to ćemo tek da vidimo.”

Rukovodstvo je pokušalo da ubedi radnike da je novac s računa povučen, jer je sindikat odbio da potpiše ponuđeni sporazum. Međutim, prema rečima Dragana Ilića, rukovodstvo nije uspelo da probudi nepoverenje među zaposlenima i sindikat je izašao jači iz te situacije.

“Postavili smo im uslov da ćemo ponovo organizovati štrajk ako ne isplate 10 hiljada do utorka. Oni su već u ponedeljak doneli odluku da isplate. Nadalje, tražili smo da još deset isplate u martu i pet oko Uskrsa. Počeli smo da skupljamo potpise protiv privatizacije. Skoro svi radnici su dali potpis, dakle oko dve hiljade ljudi. Planiramo da nastavimo akciju na ulicama grada.”

Očito je pred Zastavinim radnicima borbeno proleće. Međutim, u kojoj meri će njihovi zahtevi biti ispunjeni ne zavisi samo od njih. Predmet njihove borbe je širih razmera od fabrike oružja. Zastavini radnici ne samo da brane svoju mogućnost za preživljavanje i svoje porodice već brane i jedno od poslednjih neprivatizovanih preduzeća, koje bi u drugačijim društveno-ekonomskim uslovima moglo imati značajno drugačiju društvenu ulogu.

Ne zaboravimo da je podrška borbi Zastavinih radnika podrška ekonomskoj pravednosti, koja danas praktično ne postoji.

Prethodni članak

Čitanje medija: buržoaska propaganda i fašizacija društva

Oružje oko nas ‒ veliki broj komada ilegalnog oružja u posedu građana

Sledeći članak