
Nasiljem je moguće ugušiti proteste, ali ne i nezadovoljstvo. Stanje javnog zdravstva i ekonomske prognoze sugerišu da treba da se spremamo za vruću jesen.
Nakon prvog talasa epidemije koronavirusa (ili prvog pika prvog talasa) i ukidanja vanrednog stanja, politička vrhuška se vanredno bacila na rešavanje pitanja redovnih stvari – izbora. Izbori su po hitnom postupku vraćeni na prvo mesto liste prioriteta, broj zaraženih je iz dana u dan padao, virus je, javljali su iz Kriznog štaba, slabio a epidemija se bližila kraju.
I dođoše izbori, izglasasmo sa preko 60% već vladajuću stranku, proslavismo to u, zvanično, povoljnoj epidemiološkoj situaciji. A nakon izbora – potop. Nit je broj zaraženih padao, nit je virus slabio, nit se epidemija približila kraju. Ona je zapravo i u nedeljama pre izbora, prema podacima koje nam je otkrio BIRN, bila na svom vrhuncu, drugom piku prvog talasa ili u svom drugom talasu, ko će to znati.
Nedelju dana nakon što smo saznali da nas odgovorni zapravo zavaravaju i da smo se svi kolektivno opustili jer su nas ubeđivali da je krajnje vreme da se opustimo, spasavamo ekonomiju i izlazimo na izbore, predsednik je na dramatičnoj konferenciji najavio ni manje ni više nego ponovno uvođenje višednevnog policijskog časa.
Isto veče se samo ispred doma Narodne Skupštine u Beogradu okupilo preko 10.000 ljudi nezadovoljnih najavljenim restriktivnim merama i ponovnim prebacivanjem odgovornosti na građane, dok su hiljade ljudi protestovali u drugim gradovima širom Srbije. Okupljeni su vikali, zviždali, a potom je nekolicina njih upala u Skupštinu (doduše razbili su samo sigurnosna vrata pre nego što su izbačeni napolje). Nakon toga su demonstranti danima plakali od suzavca, bežali od žandarmerije, konjice, policijskih pasa, SAJ-a, batina i hapšenja.
Ima li ko proteste da vodi?
Bilo je jasno još prvog dana da, iako bi mnogi hteli, proteste nema ko da vodi. Autentičan gnev okupljenih ljudi, koji sasvim izvesno postoji kod mnogo većeg broja njih, koji nisu izašli na ulice zbog straha od virusa (i batina), slabo se kanalisao jer je jasnija politička artikulacija izostala zajedno s konkretnijim zahtevima. Doduše, u prvi mah zahtevi nisu bili ni potrebni, sámo prisustvo tolikog broja ljudi na ulici sa energijom kakva se osećala bila je dovoljna poruka da su jedini odgovorni za čitavu situaciju oni na vlasti.
Iako je u više navrata bilo jasno da proteste „preuzimaju“ najrazličitije ekipe i ličnosti, koje dolaze uglavnom sa desnice, i to one krajnje, njihovo skandiranje o očuvanju Kosova, svetinja i protiv migranata većinu okupljenih ipak nije mobilisala. Opozicija okupljena oko Saveza za Srbiju, koja je predvodila brojne proteste u toku prošle godine, započela je drugi dan protesta čitanjem zahteva ispred Filozofskog fakulteta, ali se njihovi predstavnici na samim protestima ispred Skupštine nisu isticali, niti su pokušavali (imali hrabrosti?) da povedu okupljene ljude. Možda je to bila dobra odluka, imajući u vidu da su neki od njih i sami bili izviždani i fizički napadani tokom demonstracija.

Organizovana levica je na protestima takođe izostajala. Bilo je, doduše, pokušaja da se socijalni zahtevi stave u fokus pozivanjem na veća ulaganja u zdravstvo, ali to nije previše privuklo pažnju okupljenih. Čini se da levica, rastrzana između faktičke neorganizovanosti i odsustva veće političke snage, ne poziva ljude na proteste i zbog zdravstvenog rizika.
Ni predstavnici inicijative „Ne davimo Beograd”, koji su svako veče bili prisutni na protestima nedvosmisleno pružajući podršku većini okupljenih, nisu pozivali na proteste zbog zdravstvenog rizika ali i mogućnosti da postoji deo demonstranata koji iniciraju nasilje instruisano.
Otkud nasilje na ulicama?
O tome ko je izazivao i pravio incidente ne postoji saglasnost. Mnogi analitičari tvrde da su nasilje prvih dana inicirali tzv. ubačeni elementi, odnosno organizovane grupe instruirane od strane vlasti i policije kako bi se protest delegitimizovao. Postoje čak i tvrdnje da su oni koji su u kasnijim satima u civilu hapsili ljude zapravo bili ti koji su započinjali incidente i napadali uniformisanu policiju. Predstavnici vlasti su, sa druge strane, za nasilje demonstranata optuživali i opoziciju.
Prvih dana protesta su svi – šira javnost, pa i demonstranti koji su se našli na licu mesta – reagovali zbunjeno na nasilje koje se dogodilo. Malo ko je očekivao takav odgovor policije iako je ispred Skupštine prve večeri bilo tenzično, jer u godinama iza nas protesti se dešavaju skoro na nedeljnom nivou pa takvog odgovora nijednom nije bilo. Ipak, bilo da su inicijalno upadanje u Skupštinu predvodili ubačeni elementi, ili je to bila posledica nimalo teško zamislivog autentičnog besa ljudi kojima je „svega dosta“, a što su određene grupe i poslanici iskoristili, policija je reagovala neobično silno.
Međutim, zbunjenost je brzo prošla, jer je odgovor policije ogromnim količinama (bajatog) suzavca i batinama već sledećeg dana na ulicu izveo još veći broj ljudi, koji na nasilje više nisu reagovali iznenađeno već pripremljeno da beže, ali i da se vrate. Nekoliko dana protesta bilo je dovoljno da kada kažemo nasilje zapravo mislimo na policijsko nasilje – prekoračenje ovlašćenja, prekomernu upotrebu sile, ili prosto rečeno batinjanje, maltretiranje i hapšenje bez ikakvog reda i razloga.
Zahvaljujući malobrojnim medijima koji su snimali situaciju na terenu, ali i autentičnim snimcima koji su se pojavljivali na društvenim mrežama, možemo da steknemo uvid u količinu i intenzitet prekoračenja policijskih ovlašćenja. Brojni snimci pokazuju nekontrolisano udaranje pendrecima i šutiranje svih onih koje su žandarmi, policajci i pripadnici SAJ-a stigli u stampedu, ali i u količinu suzavca ispaljenog tih večeri.

Poslednji talas hapšenja je proteste faktički preselio ispred Centralnog zatvora u Beogradu i policijske stanice Stari grad u Novom Sadu, gde su se okupljali članice i članovi Združene akcije „Krov nad glavom” protestujući protiv batinanja i hapšenja njihovih saboraca i osuđivanja po hitnom postupku bez prava na odbranu, ali i svih onih koji su u toku protesta uhapšeni samo zato što su bili prisutni. Ove sudske odluke su poništene, da li zbog uloženih žalbi ili pritiska javnosti (ili oba), ali su nakon samo nekoliko dana nakon puštanja aktivista KNG stigle nove – potpuno iste. Mladići se zbog navodnog psovanja i vređanja policijskih službenika osuđeni na 30 dana zatvorske kazne.
Koliko god da je ovaj talas protesta ugušen s jedne strane jačinom državnog odgovora na građansko nezadovoljstvo, a sa druge strane desničarskim grupama, popovima i ikonografijom, koje su se sve vreme nametale na protestima, sasvim je izvesno da nezadovoljstvo nije ništa manje nego na dan kada je do protesta došlo.
Kada da očekujemo sledeće proteste?
Dok je u toku vanrednog stanja otpušten veliki broj ljudi (vlast kaže 20.000, a sindikati navode oko 700.000), koji se u zvaničnim statistikama i ne broje jer su prvi na udaru bili oni koji rade na crno, s prekarnim ugovorima ili onim na određeno koji se nisu obnavljali, već se uveliko najavljuje novi talas otpuštanja koji nas čeka na jesen.
Tek je sada, nakon ukidanja vanrednog stanja i opuštanja epidemioloških mera jasno da je izbor države koga spasavati – stanovništvo ili nacionalnu ekonomiju. Srbija je u svemu tome još i specifičnija od mnogih zemalja koje se suočavaju sa istim procesom – jer je među retkim državama na svetu u kojima su usred pandemije (koja iz korena menja svaku predstavu normalnosti) održani izbori. Deluje da je prerano proglašenje pobede nad koronom dovelo do toga da je zdravstveni sistem u Srbiji sada pred pucanjem, a epidemiolozi s mukom priznaju da malo šta može da se uradi.
Pandemija koronavirusa je već pokazala koliko je sistem u kome živimo na svetskom nivou neodrživ, te da je ujedno i prečica do naredne krize globalne ekonomije. Koliko će situacija tek biti loša pokazuju brojne projekcije, poput one Međunarodne organizacije rada, da će do kraja godine ukupni gubitak plata radnika i radnica širom sveta iznositi 3,9 biliona dolara (mada su i one date na početku pandemije ).
Iako je jasno da je vreme za redefinisanje uloge države i društvenog poretka na koji smo navikli, znatno su veće šanse da ćemo ići stopama kojima smo išli nakon svetske ekonomske krize 2008 – nove mere štednje, budžetski rezovi, otpuštanja, pomoć finansijskom sektoru i investitorima. Najveći gubitnici u toj situaciji biće oni koji već žive na rubu egzistencije, obespravljeni i marginalizovani, kakvih je mnogo.
S druge strane epidemije, sindikati uveliko upozoravaju da nam prete nova otpuštanja na jesen kada stigne prvi udar recesije. Kako su sva radnička prava već pregažena u prvom talasu epidemije – (ne)plaćena odsustva, prinudni odmori, smanjenja plata, neproduženi ugovori, otkazi itd. – a Vlada je sav novac potrošila na pomooć poslodavcima i na populističke mere za kupovinu socijalnog mira pred izbore, jesen će po svemu sudeći biti vruća.
Možemo li onda da očekujemo nov talas izlazaka na ulice? Analitičari tvrde da je to sasvim izvesno, i to u mnogo većem broju jer nas čekaju nov talas epidemije, ekonomska kriza, ali i rešavanje pitanja Kosova. Onda neće tući i hapsiti samo omladinu već i njihove roditelje, one koji su ostali bez posla zbog kojih su do juče ucenjeni ćutali. Ostaje pitanje da li će tada država uspeti da dâ odgovor na takvo nezadovoljstvo. Možda i probaju, ako je nešto suzavca ostalo.