
Vesti o odstrelu životinja u tržištno orijentisanim zoološkim vrtovima govore o čitavom sistemu u kojem živimo. Ekonomija usmerena na profit u krizi ne može da sakrije svoje pravo lice.
Pre nekoliko dana u medijima su se pojavili tekstovi kako su uprave zooloških vrtova u Nemačkoj zabrinute za dalji rad usled krize izazvane koronavirusom. Najdalje je otišla uprava zoo vrta Nojminster, koja je izradila plan eutanazije životinja u slučaju da dođe do problema sa dobavljanjem hrane. Direktorka zoološkog vrta izjavila je da ukoliko dođe do najgoreg scenarija neke životinje će biti ubijene da bi se njima nahranile druge životinje.
Do ove situacije je došlo jer su u Nemačkoj, kao i u mnogim drugim državama, zoološki vrtovi fokusirani gotovo isključivo na tržišni model rada. To znači da zoo vrtovi rade na profitnoj osnovi, a kada nema posetilaca koji kupuju karte i druge rekvizite odjednom se otvara pitanje kako nabaviti hranu za životinje i isplatiti plate radnicima. Strah uprava zooloških vrtova ostaje i nakon što je nemačka Vlada počela sa uvođenjem ekonomskog paketa vrednog oko 750 milijardi evra, jer još uvek se ne zna da li će zoo vrtovi dobiti deo tog novca.
Sličan pristup rešavanju problema imamo i u današnjem društvu, samo je rečnik koji se koristi nešto uglađeniji. Različitim merama se pre svega pokušavaju spasiti tržište i njegovi najmoćniji akteri, dok kako se spuštamo niz klasnu lestvicu pomoć onima kojima je ona najpotrebnija biva sve manja i manja. Najranjivije društvene grupe sa dna kapitalističke piramide ostavljene su u nemilosti slobodnog tržišta, uprkos tome što je trenutna kriza ogolila svu nehumanost neoliberalnog kapitalizma.
Kapitalistička Platforma
Španski film El Hoyo (Platforma) daje odličan prikaz kako neoliberalni kapitalizam funkcioniše. Radnja filma Platforma je postavljena u takozvani „vertikalni centar za samoupravljanje“, koji je zapravo zatvor. Na svakom nivou se nalaze betonske ćelije sa po dva zatvorenika. Kroz središte se spušta platforma, nagomilana raskošnom, ali konačnom ponudom hrane i pića.
Zatvorenici na svakom spratu mogu sami da odluče koliko će pojesti i koliko će ostaviti za one na stotinama nivoa ispod njih. Ako se prežderu, gladovaće oni ispod, ako pokušaju da sačuvaju hranu, temperatura u njihovoj ćeliji će porasti ili smrtonosno pasti.
Već na početku filma vidimo da oni na višim nivoima ne haju za one na nižim i besumučno žderu sve što se nađe ispred njih, da bi na srednjim nivoima preostali samo ostaci hrane, dok za one na dnu ne ostaje ništa. Film se poigrava i tragedijom zajedničkih dobara u kapitalizmu, pošto skoro da uopšte nema komunikacije između zatvorenika na različitim nivoima.
Ovakav zatvor savršena je metafora sveta i sistema u kojem trenutno živimo, gde 0.1% najbogatijih kontroliše 13% ukupnog bogatstva, a 1% skoro 45% bogatstva. Gde 26 osoba ima istu količinu bogatstva kao 50% siromašnije svetske populacije. A u doba krize kao što je ova bogatiji postaju još alaviji, pa dok se sa jedne strane dodadno bogate sa druge traže da im se javnim novcem pokriju troškovi. Tako je Džef Bezos direktor Amazona tražio javni novac kako ne bi otpuštao dostavljače, sve to u isto vreme dok cene deonica Amazona rastu, a njegovo se bogatstvo uvećava.
Razlika između filma Platforma i neoliberalnog kapitalizma je ta što se zatvorenici svakog meseca bude na drugačijem nivou platforme, dok u kapitalizmu, uprkos mantri da svi imamo jednake šanse, vertikalna pokretljivost gotovo da ne postoji i osuđeni smo na višegeneracijski boravak u svojoj klasi.
Izlaz iz platforme zvane kapitalizam moguć je ukoliko se ostvari komunikacija i uspostave drugačija pravila igre. Dobrovoljnim ograničavanjem samih sebe i celokupnog društva možemo da pobedimo platformu i da osiguramo dobar život za sve bez da narušimo planetarne granice.

O ubijanju životinja
Vratimo se priči sa početka teksta i jadnim životinjama koje su dobile svoj red za umiranje. Odnos spram životija pokazuje da je kapitalistička piramida znatno šira i da se njeno dno može spuštati dalje. Karakteristika kapitalizma nije samo dominacija čoveka nad čovekom, muškarca nad ženom, bogatih nad siromašnima, već i dominacija čoveka nad prirodom i antropogeno vrednovanje prirode. Pa su pri vrhu hijerarhije domaće životinje, pa onda idu divlje, pa insekti, biljke, gljive, resursi koje ljudi koriste, neživi prostor i tako dalje i tako dalje.
Neki će reći pa dobro teška vremena iziskuju ekstremne mere, inače smo mnogo humaniji jedni prema drugima kao i prema životinjama. Zapravo i nije baš tako, čak i ako prenebregnemo milijarde životinja koje stradaju da bi se utolila glad za mesom, imamo i druge surove primere.
U „civilizovanoj“ Danskoj 2014. godine ubijena je potpuno zdrava dve godine stara žirafa. Ova žirafa je uklonjena kako bi se ispoštovao neki besmisleni propis o uzgoju divljih životinja, kao da su te životinje same birale da budu dovedene u zatočeništvo zoološkog vrta. Osim što je ubijena, telom žirafe nahranjeni su lavovi, dok su sve to posmatrala deca. Odgovor uprave zoo vrta je bio da su deca gledala tu scenu u naučne svhe u cilju učenja anatomije, mada je izglednije da je posredi bilo predavanje iz specizma i socijal darviniza.
Slična situacija: druga „civilizovana“ država, Australija je počekom 2020. godine odobrila odstrel 10.000 divljih kamila. Odstrel je organizovan jer su navodno kamile u potrazi za vodom i hranom ulazile u naselja. Kao da dug period suše praćene požarima nije bio dovoljna kazna za životinje nego je još organizovan i njihov odstrel.
Interesantno je da se na poslednjem mestu liste za eutanaziju onog nemačkog zoološkog vrta sa početka teksta, nalazi jedan polarni medved. Situacija sa „zaštićenim“ polarnim medvedom predstavlja svu licemernost ovog sistema. Dok se pretvaraju da spašavaju jednog polarnog medveda, istovremeno se u atmosferu ispušaju tone i tone ugljen-dioksida koji doprinosi globalnom zagrevanju usled kog nestaje stanište cele vrste polarnih medveda.
Tragedija modernog doba je to da dok u tišini žive stvari umiru i nestaju, spašava se jedna neživa tvorevina koja se antropomorfizacijom stavlja ne pijadestal. Da bi se uspostavio drugačiji ravnopravni odnos između ljudi međusobno, ali i između ljudi i prirode potrebno je pre svega da se prestane sa davanjem osobina mislećeg živog bića mrtvom tržištu. Tržište nema inteligenciju i ne zna šta je dobro za ljude i prirodu, tržiše zna samo za profit, dalja ulaganja i rast.
Potrebno je sagledati i svet iz drugačije perspektive van vizure životinje zatvorene u zoološkom vrtu i čoveka ztvorenog u kavezu kapitalizma. Iako ima zoo vrtova sa boljim i lošijim uslovima oni i dalje ostaju zoološki vrtovi. Da bi se stvarna promena desila ne treba da unapredimo zoološke vrtove već da odustanemo od tog koncepta. Ne postoji humani zoološki vrt, kao što ne postoji ni humani kapitalizam.