Brojevi rastu iz dana u dan. U prvoj polovini novembra u Srbiji je zabeleženo i po nekoliko hiljada zaraženih od korone dnevno. Posebno su pogođeni veći gradovi, gde je društveni život dinamičniji i gde je cirkulacija ljudi veća. Posle zatišja tokom leta, opet se priča o kovid bolnicama, povećavanju bolničkih kapaciteta i mogućem pucanju zdravstvenog sistema.
I u drugim evropskim državama situacija je izuzetno loša. U Engleskoj je, na primer, uvedeno četvoronedeljno zatvaranje, dok je u Italiji uveden policijski čas koji počinje od devet uveče. Kod nas se i dalje ne predlažu toliko radikalne mere, ali postavlja se pitanje šta bi trebalo da radimo.
Ponovo je „struka“ u prvom planu, pomno se prate njihovi potezi, analize stanja i najave novih mera. Veći deo društva i dalje nema dovoljno informacija o prirodi virusa i zato je glas onih sa specifičnim znanjima nešto važniji. Međutim, od početka imamo preusko shvatanje struke i zloupotrebu onih koji su postavljeni da „struku“ predstavljaju u vidu Kriznog štaba. Zdravlje jeste najvažnije i svakodnevno se pojavljuju vesti o brojevima novozaraženih i preminulih od korone, broju slobodnih respiratora i kapaciteta bolnica i prirodno je da se najviše pitaju epidemiolozi.
Ipak, posledice pandemije vidljive su i u ekonomskoj, društvenoj i političkoj sferi. Procene su da je tokom prvog talasa pandemije u Srbiji oko dvesta hiljada ljudi izgubilo posao, došlo je do rasta nasilja nad ženama, rasta autoritarizma i državnih prerogativa, te kršenja ljudskih prava. Psihološki aspekt svega takođe je zanemaren. Preusko shvatanje struke dovelo je do negativnih efekata u drugim oblastima baš zato što nije postojalo šire uključivanje relevantnih aktera. Zašto u ceo proces upravljanja krizom ne bi bili uključeni sindikati, nevladine i druge relevantne strukovne organizacije? Od početka je bilo potrebno uključivanje šireg spektra aktera, kako bismo lakše prebrodili posledice uvedenih mera i njihovo „prelivanje“ u druge oblasti.
Pandemija stvara uslove u kojima većina ljudi jednostavno ne poseduje toliko stručnog znanja da bi samostalno mogla da donese odluku o tome kako treba da se ponašamo, već je u određenim situacijama potrebno pokloniti poverenje ljudima koji su upućeni u detalje. Ipak, oni su mogli da predlože, uz relevantne informacije, različita rešenja na osnovu specifičnog znanja koja poseduju.
Učešće građana u procesu donošenja odluka od početka je svedeno na minimum, a asimetričnost informacija i specifičnog znanja zloupotrebljena je i iskorišćena za karijerno napredovanje. Najbolje su prošli oni delovi „struke“ koji su bili najlojalniji vladajućoj garnituri. Kada to postane očigledno, izostaće poverenje u trenucima kada zaista bude bilo potrebno da se uvode stroge mere. Niko ljude koji su pogođeni merama nije pitao za mišljenje. Sigurno se moglo smisliti nekoliko modela i/ili kombinacija različitih mera koje bi bile predložili stručnjaci, a između kojih bi se građani odlučili. Na taj način bi ne samo bila smanjena mogućnost manipulacije već bi donete odluke imale daleko veći legitimitet i samim tim se i više poštovale.
Naravno, ovo je ostalo samo u domenu mašte, s obzirom na to da autoritarna vlast ne komunicira s građanima i društvom ni u regularnim vremenima. Utoliko je izlišno nadati se uključivanju građana u donošenje odluka u kriznim situacijama.
Gubitak poverenja i buduće mere
Ne samo da je „struka“ faktički svedena na lekare i epidemiologe, već su i oni pažljivo probrani, tako da njihove odluke ne budu suviše u neskladu s političkim potrebama vladajuće elite. Nekima je članstvo u Kriznom štabu poslužilo za karijerni napredak, pa je tako Darija Kisić Tepavčević postala nova ministarka za rad, zapošljavanja, boračka i socijalna pitanja. Vredi zapazati da karijera doktorke Kisić Tepavčević nema dodirnih tačaka s resorom koji će voditi, pa se jedino može zaključiti da je u pitanju nagrada za lojalnost.

Podsetimo i da su, prema istraživanju BIRN-a, firme Bojana Kisića, supruga bivše ministarke pravde Nele Kuburović i brata doktorke Kisić Tepavčević, dobile dvadeset sedam ugovora s javnim preduzećima i ministarstvima u vrednosti od skoro dvadeset sedam miliona evra. Koliko god da se rad Kriznog štaba prikazivao kao tehnokratski, sva je prilika da je instrumentalizovan za lične i političke ciljeve.
Nastupi Kriznog štaba često su služili kao opravdanje delovanja vladajuće elite. Naročito je bilo problematično održavanje izbora krajem juna, kada je svakome u Srbiji bilo jasno da brojevi obolelih ne odgovaraju stvarnoj slici. Ubrzo nakon izbora predsednik Vučić je najavio vikend-zatvaranje, optuživši građane kao najveće krivce za širenje zaraze, što je izazvalo višednevne proteste. Policija je brutalno reagovala, bacajući suzavac i prebijajući demonstrante. Deluje da je od tada poverenje u podatke izuzetno nisko, a da Kriznom štabu gotovo da niko više i ne veruje. Upravo to je najvažniji razlog što su ljudi s vremenom prestali s doslednim pridržavanjem mera.
Sada znamo da su se skrivali stvarni podaci, da je broj obolelih i umrlih od korone bio daleko veći od prijavljenog i da je održavanje izbora bilo važnije od očuvanja ljudskih života. Znamo i da su ljudi na pozicijama moći iskoristili svoj položaj kako bi se dodatno okoristili, a da su mere usvajane ne kako bi se zaštitilo stanovništvo već kako bi vladajuća partija izvukla korist.
Otpor naopačke
Utoliko je ne samo poraslo nepoverenje prema Kriznom štabu već je i otvoren prostor za širenje različitih teorija zavere, pa se otpor prema vladajućoj partiji često, nažalost, manifestuje kao nepoštovanje epidemioloških mera. Čak i da je uvođenje strožih mera zaista potrebno, ono je suštinski neizvodivo – kada je jednom iznevereno poverenje u važnoj situaciji – gotovo je nemoguće povratiti ga.
Situacija s Kriznim štabom je tragikomična. Nedavno je Predrag Kon, član novog Kriznog štaba, izjavio da je stari ukinut i da je osnovan novi štab, što je saznao iz Službenog glasnika, dodavši da ne očekuje ništa od njegovog rada. Dodao je i da je niz mera već donesen, ali da se jednostavno ne poštuje, u čemu vidi glavni problem s pogoršavanjem situacije.
Da bi mere, koje umnogome zavise od ličnog ponašanja, bile poštovane, potreban je visok nivo poverenja u institucije koje ih propisuju. Zaista je potrebno nositi maske u zatvorenim prostorijama i smanjiti lične kontakte. Međutim, to je bilo neophodno i kada je vladajuća partija za par dana skupila pedeset hiljada potpisa za izbore u epidemiološkoj situaciji koja je bila daleko od povoljne.
Ako mehanizmi kontrole onih koji raspolažu informacijama skoro i da ne postoje i ako oni jednom izgube poverenje građana, koji moraju da im veruju na osnovu autoriteta, onda će se uvek javljati sumnje u iskrenost donosioca odluka. Zato je sada gotovo nemoguće zamisliti uvođenje oštrijih mera, kakve se uvode u zemljama EU, čak i ako tako nešto bude bilo neophodno. Poverenje je izgubljeno i malo je verovatno da će se to promeniti.

Između zdravlja i ekonomije
Dilema koja postoji još od izbijanja pandemije ponovo je da dnevnom redu. Zdravlje mora biti na prvom mestu i ne postoji vrednija stvar od ljudskog života. Tokom oktobra je fabrika „Jura” postala žarište korone, kada je oko 60% zaraženih iz Niša dolazilo iz tog kolektiva, nedavno je objavljeno da je dvadeset radnika iz „Zastava oružja“ zaraženo koronom, dok je u prvom talasu slična situacija bila u vranjskom „Geoxu”.
Nije lako izbeći širenje zaraze u tako velikim kolektivima i postavlja se pitanje adekvatnih epidemioloških mera. Zaštita zdravlja mora biti na prvom mestu, ali važan je i kvalitet života jer policijski čas i vikend zatvaranja ostavljaju posledice na ljude. Obustave rada u fabrikama verovatno bi nanele nenadoknadivu štetu ekonomiji i zaposlenosti. Potrebno je maksimalno poštovanje epidemioloških mera na radnom mestu i prebacivanje tereta zaštite na poslodavce, što bi obuhvatilo kupovinu maski, dezinfekcionih sredstava, smanjenje kapaciteta kako bi se rad odvijao na distanci i sve drugo što je neophodno za zaštitu zdravlja radnica i radnika.
Sa druge strane, šteta od obustave rada ugostiteljskih objekata dosta je manja, ali sada se čekao poslednji trenutak za zatvaranje. Argument je bio upravo značaj očuvanja ekonomije. Iz organizacije Udruženi protiv kovida nedavno su istakli da „ekonomija koja zavisi od dvonedeljnog zatvaranja restorana, kafića i klubova teško da se može nazvati najboljom u Evropi“, što možda najbolje ilustruje stanje na terenu.