Ljubav u doba štednje

4_oss
foto: Vida Knežević

Oktobarski salon je po prvi put održan kao bijenalna manifestacija vizuelne umetnosti. Osim te činjenice, Salon, kao i nedavno održana izložba Demiena Hirsta u Novom Sadu, pokazuje kako biznis modeli kulturne politike sve više zauzimaju i javne institucije, odavno opterećene neoliberalnim rezovima i štednjom.

Još je koji dan ostao do zatvaranja ovogodišnjeg Oktobarskog salona, prvog po redu Beogradskog bijenala u nastanku, pod nazivom Ljubavni zanos: prolazna emocija u savremenoj umetnosti. Nakon što su takozvane mere štednje pogodile jednu od najreprezentativnijih manifestacija savremene umetnosti u Srbiji, i dovele do njene transformacije iz anualne u bijenalnu manifestaciju, konačno smo imali priliku da vidimo po čemu se to ovogodišnji Salon razlikuje od prethodnih izdanja i na koji način je popravio kvalitet ove kulturne manifestacije, kako je u svojim izjavama najavljivao tadašnji gradski sekretar za kulturu, a današnji ministar kulture i informisanja, Vladan Vukosavljević. Uspostavljanje bijenala pratila je i bojazan o podleganju ove manifestacije desnim, konzervativnim namerama novog rukovodstva, od čega je instituciju svojevremeno branila ogorčena liberalna javnost.

Ovogodišnji Salon protekao je u burnim zbivanjima na umetničkoj sceni, koja se komešala u odnosu na pitanja umetnosti – javnih institucija – tržišta – autonomije, a koja su radikalizovana u povodu nedavne izložbe Demijana Hirsta, u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, jednog od najskupljih umetnika današnjice, čiji su radovi vrlo tražena roba na globalnom tržištu umetnina. Naime, na samom otvaranju izložbe je grupu umetnika koji su protestovali protiv komercijalizacije i korporativizacije javnih institucija privatno obezbeđenje fizički onemogućilo da uđu na izložbu.

Pomenute izložbe kao simptomi procesa i procepa u kojima se danas nalaze javne institucije kulture i umetnosti mogu se sagledati kroz nekoliko pitanja i perspektiva, od kojih su najalarmantnija sledeća: pritisak mera štednji i neoliberalne kulturne politike, mesto umetnosti i umetnika u kapitalističkom načinu proizvodnje i kolonijalni odnosi koji prate kulturnu saradnju i razmenu u odnosu zemalja centra s periferijom.

Mere štednje i savremena umetnost

Da podsetimo. Tokom 2014. godine gradski sekretarijat za kulturu doneo je odluku da se Oktobarski salon pretvori u bijenalnu manifestaciju, kako bi se napravile „uštede“ u gradskom budžetu, ali i kako bi se „popravio kvalitet“ ove manifestacije. Mia David, tadašnja v.d. direktorka Kulturnog centra Beograda, institucije koja organizuje ovu manifestaciju, tim povodom je iznela mišljenje da iza ovakvih poteza i odluka gradskih vlasti stoji težnja da se ukine međunarodni karakter ove izložbe, uspostavi diskontinuitet kako bi se OS diskreditovao i otvorio put nacionalnoj, konzervativnoj i desnoj politici u kulturi.

Ubrzo potom usledila je ostavka Odbora Oktobarskog salona i v.d. direktorke, što je izazvalo potrese na sceni: inicirana je peticija za poništenje ove gradske odluke, koju je za jedan dan potpisalo više od hiljadu umetnika, kustosa i kulturnih radnika sa domaće i međunarodne scene.

Činjenicu da se, ipak, radi o nekim drugim stvarima ogolila je junska Inicijativa novog Odbora salona, koja je sprovela Anketu u kojoj poziva „stručnu javnost“ da se izjasni oko novog predloga tranformacije Salona potaknutu dilemom da li je Oktobarski salon pod ovim nazivom dovoljno prepoznat na međunarodnom planu, te iz organizacionih, strateških, tradicionalnih i političkih razloga predlaže uspostavljanje međunarodnog bijenala vizuelnih umetnosti pod nazivom „Beogradsko bijenale“. S druge strane, u duhu „slavimo domaće“ recepture i malograđanskog populizma, konačno se dogodila dugo pripremana ideja da se Salon i dalje održava, „ali isključivo u domaćim okvirima“. Time bi se, po rečima Odbora, svake parne godine organizovalo „Beogradsko bijenale“, a svake neparne ‒ „Oktobarski salon“ isključivo sa domaćim umetnicima.

No uprkos prividnom sukobu i ideološkoj borbi liberalnih i konzervativnih elita oko polja reprezentacije, transformacija Salona u bijenalnu manifestaciju zapravo mnogo više govori o kontinuitetu vladajućih (neoliberalnih) kulturnih politika, a nikako o diskontinuitetu, što je već godinama dominantna kulturna matrica, bilo da je na vlasti stranački ili nestranački kadar LDP, DS, DSS ili SNS. U slučaju Salona radi se o podržavanju elitnog, bijenalnog karaktera manifestacije, koji su decenijama globalni „trend“ povezivanja ekonomije jednog grada, razvoja njegovih uslužnih delatnosti, kulturnog turizma, i komercijalnog karaktera savremene umetnosti. Konačno, to je ta ista politika koja nema nikakav problem da veliki deo javnog budžeta relocira za izložbu Demijena Hirsta u Muzeju savremene umetnosti Vojvodine, dok najveći broj male, nezavisne kulturno-umetničke produkcije, najčešće istraživačkog, eksperimentalnog i angažovanog karaktera, prestaje skoro uopšte da dobija podršku javnih fondova.

Ovogodišnji salon – lažna uzbuna

Ono što nam je ovogodišnje izdanje Salona pokazalo jeste činjenica da u pogledu forme, ali i sadržaja – ili ako hoćete „kvaliteta“ izložbe ‒ on ni u kom smislu nije odudarao od prethodnih izdanja. Naprotiv. I sam kustos i izabrani radovi govore u prilog tome; da li je to politička naivnost onih koji su mislili da će smena gradskog kadra dovesti i do radikalno drugačije – konzervativne politike Salona, ili je to samo bila uobičajena dreka liberalne političke opcije koja, boreći se za svoje političke pozicije, zaziva desnicu i plaši njome javnost. Sličnu situaciju imali smo u retorici odlazećeg DS-a, pa se ipak pokazalo da je Vučić „veći Đinđić i od samog Đinđića“, i da nastavlja njegovu neoliberalnu ekonomsku politiku „uspešnije“ od bilo kod drugog demokratskog prethodnika.

Da se i sama liberalna javnost uverila da je to tako, mogli smo posvedočiti njihovom prisutnošću na samom otvaranju ovogodišnjeg Oktobarskog salona, koje je proteklo u redovnoj, svečanoj atmosferi, istoj onakvoj kakvu smo imali prilike da iskusimo u prethodnim, onim „demokratskim“ izdanjima ove manifestacije. Nije bilo bojkota, niti protesta. A ni javnih tribina koje bi nastavile da pozivaju na bojkot odluka i politika koje su dovele do transformacije Salona. Vladala je atmosfera, što bi se reklo – business as usual. Onog trenutka kad je bilo jasno da će potreba za postojanjem i održavanjem elitnog i evropskog (međunarodnog) karaktera izložbe biti zadovoljena, nestali su bilo kakvi politički zahtevi.

Problem redistribucije budžeta i reprezentacija kao polje borbe

Još od slučaja Egzita, pa pogoršano poslednjim konkursima na republičkom nivou, u kojima se ogleda tendencija finansiranja samo „velikih igrača“ na polju kulture i umetnosti, ogleda se sve očiglednija kulturna politika koja promoviše dalju integraciju lokalne scene u globalno, kapitalističko tržište umetnosti, nametanje preduzetničkog i biznis modela funkcionisanja javnim institucijama, jačanje javno-privatne saradnje u kojima se odigravaju procesi koji rade na ekstrakciji javnog budžeta i infrastrukture u korist razvoja privatnih inicijativa i lične akumulacije dobiti, kao i procesi koji već decenijama perifernu poziciju lokalne umetničke scene čine još perifernijom.

Eklatantan primer na koje se sve načine pritisak „mera štednji“ vrši na javne institucije upravo je slučaj izložbe Demijana Hirsta u Novom Sadu. Radi se o projektu koji realizuje Britanski savet u saradnji s Muzejem savremene umetnosti Vojvodine, privatnom galerijom Pol Stolper i uz podršku konsultantske kompanije KPMG 1. Izložbu su na lokalnom nivou finansijski podržali Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama i Uprava za kulturu Grada Novog Sada. Iako na prvi pogled deluje da se radi o manje-više egal saradnji privatnih i javnih institucija u kojima se podjednako ulaže u produkciju izložbe, Muzej kao javna institucija sve češće biva prinuđen na saradnju s poslovnim svetom i privatnim kompanijama, te upregnut u prisvajanje i ponavljanje modela kulturnog preduzetništva u kojima su ključni postulati efikasnost, profitabilnost i, konačno, favorizovanje razmenske (robno-novčane) vrednosti umetnosti u odnosu na njenu društvenu funkciju.

Poput pustoši koju je Erste fondacija kao deo Erste banke napravila u čitavom regionu tokom proteklih decenija, kupujući budzašto umetničke radove čitavih generacija umetnika i umetnica, od neoavangarde, konceptualne umetnosti, pa do umetničkih radova nastalih tokom devedesetih i dvehiljaditih, formirajući tako sopstvenu kolekciju umetničkih radova kojom učestvuje na globalnom umetničkom tržištu, spekulišući novim finansijskim procenama radova i trgujući njima, ovom izložbom Hirstovih radova, mahom u svojoj kolekciji, Britanski savet reprodukuje takvu logiku i modus operandi, promovišući usput „vrednosti“ sopstvene (neoliberalne) kulturne matrice. Naime, Hirst je jedan od vodećih predstavnika takozvane Nove britanske umetnosti, koja je slavu stekla tokom druge polovine devedesetih, kombinujući nasleđe britanske pop umetnosti, šok-efekta i različitih marketinških taktika, i postajući željeni primer umetničko-preduzetničkog „duha“ koji je tih godina servirala Nova laburistička partija na vlasti, krilaticom „Budi kreativan“.

Uspon i popularnost Nove britanske umetnosti pratila je i podržavala Nova laburistička partija, na čelu sa Blerom i njegovom politikom naročito u periodu između 1997. i 2010. Tada je već Tačerkina neoliberalna politika ugušila svaku mogućnost sindikalne borbe, dok je tzv. postindustrijski bilans učinio svoje; ugušen je proizvodni i sirovinski sektor, zatvoreni su rudnici, obustavljena proizvodnja čelika, rapidno je urušena socijalna država, dok je podstican razvoj proizvodnje oružja, farmaceutskih proizvoda, finansijskog sektora i dakako sektora kulturnih delatnosti, pri čemu se ovo poslednje serviralo uz argument da umetnost i kultura čine pogonsku silu britanske ekonomije.

Koincidencija ili ne, zanimljivo je i da je na čelu ovogodišnjeg Oktobarskog salona kustos koji dolazi iz Britanije, a u svom timu ima i dizajnera koji je predstavljen kao jedan od najpoznatijih grafičkih dizajnera u Britaniji, poznat po saradnji upravo s Demijanom Hirstom. Ne mogu se zaobići ni učestali medijski napisi oko pružanja konsultanskih usluga privatne konsultanske firme Tonija Blera Vladi Srbije, čije troškove pokrivaju Ujedinjeni Arapski Emirati. Dodatno je zanimljivo i da Salon od 2012. formira sopstvenu umetničku kolekciju koju finasira Ministarstvo kulture kroz konkurs za otkup i koji su proteklih godina izlagani na Oktobarskim salonima, i koji nosi u sebi sličan mehanizam favorizovanja robno-novčane vrednosti umetnosti, kao i gore pomenute umetničke kolekcije.

Mehanizmi uključivanja i isključivanja

U pozadini i jedne i druge izložbe stoji ozbiljan i skup marketinški aparat koji akcenat stavlja na sam „kvalitet“ umetničkih radova predstavljajući ih kao vrh globalne savremene umetničke scene (u drugom slučaju, u kombinaciji sa odabranim lokalnim radovima) maskirajući strukturne odnose i perpetuirajući vladajuće mehanizme koji dok jedne uključuju druge isključuju i dok jedne promovišu druge eksploatišu.

Dok se u novosadskom slučaju radilo o represiji privatnog obezbeđenja koja je eskalirala u izbacivanje grupe umetnika-protestanata na samom otvaranju izložbe, u kojoj se očitavala brutalnost upotrebe sistema represije kad se radi o zaštiti vlasništva i imovine jedne državne fondacije i privatne institucije, te zaštiti elita koje su na spratu nesmetano obavljale svoj ritual otvaranja izložbe, u drugom se radilo o suptilnijem načinu isključenja onih manje poželjnih. Naime, u samom konkursu za učešće u 56. Oktobarskom salonu priliku da se prijave imali su samo umetnici do četrdeset godina starosti – što sasvim odgovara tržišnoj logici utrke za „mladom krvlju“, dok se s druge strane ograničenje ogledalo u zemlji porekla pozvanih umetnika, tako da mnogi umetnici nisu bili u mogućnosti da se prijave.

Stoga, teško da je bilo koga kustoski stejtment Dejvida Eliota ubedio u stav da je umetnost ‒ ukoliko je „dobra“ ‒ duboko humana a sva politika duboko odvratna. Jedan od lajtmotiva izložbe „Treba nam više ljubavi a manje glupih revolucija“ referišući na kontekst šezdesetih i vreme globalnih društvenih pokreta, kada smo „verovali da radnici, seljaci i studenti mogu nešto da promene, (dok) danas više niko ne veruje u to!“, duboko problematično i u skadu s liberalnom dogmom bezalternativnosti. Obe izložbe su paradigmatičan primer strukturnog konzervativizma i načina na koji logika preduzetništva, umetničkog biznisa i propratnih instrumentalizacija „kulturnih diplomatija“ vrši pritisak na javne institucije čija bi uloga trebalo da ide u sasvim suprotom pravcu: u pravcu demokratizacije načina proizvodnje, distribucije i recepcije, te promišljanja mesta muzeja kao mogućnosti javnosti.

  1. Firma KPMG je jedna od četiri svetske kompanije koje se bave pružanjem usluga revizije, u oblasti poslovanja, poreskog i finansijskog savetovanje različitim vladinim telima i drugim kompanijama. U Srbiji se njeno ime vezuje za aferu oko smederevske Železare.
Prethodni članak

Država, kriminal i stadion – scenografija privatizacije

Radnička ekonomija

Sledeći članak