
Koliko su tokom krize važne borba za svako radno mesto, izgradnja mreže klasne solidarnosti i stvaranje kolektivne moći, toliko je značajno i formulisanje konkretnih legislativnih predloga koje bi radnički pokret politički zastupao. Knjiga Maria Reljanovića Alternativno radno zakonodavstvo predstavlja važan korak u tom smeru.
Knjiga Alternativno radno zakonodavstvo, u izdanju fondacije Rosa Luxemburg i Centra za dostojanstven rad, predstavlja važan doprinos ne samo u objašnjavanju postojećeg stanja u oblasti radnog prava već i u navođenju konkretnih predloga kako bi se radna prava u Srbiji unapredila.
Prava radnika su i pre izbijanje pandemije koronavirusa bila na nezdovoljavajućem nivou, a sada se pokazuje da je vlastima zaštita radnika/ca, nezaposlenih i socijalno ugroženih na poslednjem mestu.
Nakon pada socijalizma i usled svog perifernog položaja u globalnom kapitalističkom sistemu, Srbija sledi neoliberalnu logiku i započinje s rasprodajom društvene i državne svojine. Paralelno s privatizacijom, tokom devedestih godina stvara se nova klasa, koja pored ekonomske polako pridobija i političku moć. Smanjenje obima proizvodnje i rast nezaposlenosti zahtevaju novu ideološku paradigmu, pa „na red dolazi mantra o malim i srednjim preduzećima, preduzetnicima koji će pokrenuti privredu”.
Naravno, ovakva politika je kratkog veka, jer ne nudi realnu razvojnu perspektivu jednoj (polu)perifernoj državi, pa se političke elite okreću novim magičnim rešenjima – stranim direktnim investicijama.
Pokazalo se da rast „konkurentnosti“ u trci za privlačenjem stranih direktnih investicija u praksi zapravo podrazumeva degradaciju radnog prava. Potrebno je da radna snaga bude što manji trošak za buduće investitore. Otuda se ne samo menjaju zakonska rešenja, kojima se formalno definiše nivo radnih prava, već su i države „u trci do dna“ spremne da direktno izdvajaju novac u vidu subvencija za dolazak investitora.
Države poput Srbije najdalje su otišle u „trci do dna“, najviše zbog stanja na tržištu radne snage. Izuzetno visoka nezaposlenost je najznačajniji preduslov za dolazak investitora koji nude nekvalitetne i slabo plaćene poslove. Kako ističe Reljanović:
Na manuelnim jednostavnim poslovima zarađuje se najviše zato što poslodavac ne ulaže ništa u obuku zaposlenih, a zbog velike konkurencije radne snage (koja je rezultat niske zaposlenosti u državi) može radnicima – bez obzira na formalni stepen obrazovanja, iskustvo, specijalizaciju, rezultate i vrednost ostvarenog rada – ponuditi najniže zakonom propisane uslove rada.
Primeri vrhunca navedenih procesa su investicione politike nakon 2012. godine i izmene i dopune Zakona o radu iz 2014. Izmenama je dozvoljena maksimalna eksploatacija u zakonskim okvirima, ignorisanje prava i zaštite radnika i statističko smanjenje nezaposlenosti kratkoročnim angažovanjem na najjednostavnijim poslovima.
Autor polazi od hipoteze da je alternativa aktuelnom stanju ne samo moguća, već nužna i racionalna, te da „jedini dugoročni plan može biti napuštanje trenutnih odnosa i jačanje kontrolne i socijalne uloge države“.

Stanje radnog prava u Srbiji
Jedan od najvećih problema aktuelnog radnog zakonodavstva jeste veštačka podela na zaposlene i radnike (radno angažovana lica, poslenike), pri čemu samo prvi imaju ugovor o radu, dok su drugi angažovani na osnovu nestandardnih ugovora. Zakonom je predviđeno nekoliko modaliteta rada van radnog odnosa – ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, ugovor o stručnom osposobljavanju i usavršavanju i ugovor o dopunskom radu. Najčešće se zloupotrebljava ugovor o privremenim i povremenim poslovima.
Lica angažovana preko takvog ugovora znatno su jeftinija za poslodavca, zato što nemaju pravo na plaćeni godišnji odmor, plaćeno odsustvo, pravo na minimalnu zaradu i naknadu za prekovremeni rad. Tako angažovanim licima dodatno su negirana prava na sindikalno organizovanje, štrajk i kolektivno pregovaranje, pa poslodavci imaju i tu vrstu podsticaja za zapošljavanje preko nestandardnih ugovora. Istovremeno, lica angažovana na taj način mogu imati potpuno iste radne zadatke i obim posla kao i oni sa ugovorom o radu.
Posebno je važna zaštita od otkaza, s obzirom na to da se ugovori o privremenim i povremenim poslovima mogu otkazati u svakom trenutku bez navođenja razloga i bez otkaznog roka, što je najbolje ilustrovano tokom vanrednog stanja.
Dva su moguća rešenja za ovaj problem. Jedno je potpuno ukidanje ove vrste radnog angažmana, dok drugo podrazumeva prepoznanavanje ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova kao oblika radnog odnosa, što bi podrazumevalo garantovanje svih prava koja proističu iz radnog odnosa, uključujući i pravo na štrajk i minimalnu zaradu.
Postojeće normiranje je suprotno logici radnog prava, koje se kroz sindikalnu borbu razvijalo radi zaštite prava radnika, a ne radi interesa poslodavaca. Poslodavci su moćnija strana prilikom sklapanja ugovora, i radno pravo bi trebalo da šiti manje moćne, odnosno radnike – posledice držanja strane interesa poslodavaca su dalekosežne. To dovodi do sve veće prekarizacije radnog odnosa, nepovoljnijih uslova rada i bujanja slabo plaćenih poslova. Uz to, država poslodavcima izlazi u susret subvencijama i poreskim olakšicama, što vodi ogromnim nejednakostima, među najvećima u Evropi.
Izmenama Zakona iz 2014. produženo je trajanjea ugovora na određeno vreme sa dvanaest na dvadeset četiri meseca. Uz to, nije usvojeno pravilo iz uporedne prakse da se ugovor na određeno može produžavati ograničen broj puta, pa se u Srbiji ugovor na određeno može potpisivati na izuzetno kratak vremenski period i produžavati više puta, bez ikakvog ograničenja. Svrha ovakve odredbe je da se „legalizuje zloupotreba ovog ugovora tako što se zaposleni na određeno vreme konstantno drže pod kontrolom uz pretnju prestanka radnog odnosa nakon isteka tekućeg ugovora“.
Umesto da zaposlenje na određeno vreme postane izuzetak, u okolnostima fluktuacije obima posla i za poslove za koje se unapred zna da će trajati kraće vreme ova vrsta angažmana postala je pravilo. Zloupotrebe ugovora na određeno vreme idu do krajnjih granica, pa postoje primeri kada poslodavci celokupan proces rada proglase privremenim na osnovu čega su svi angažovani radnici na ugovorima određenog trajanja.
Moguće rešenje podrazumevalo bi ograničavanje trajanja ugovora na određeno vreme na najviše dvanaest meseci, odnosno definisanje tri modaliteta zapošljavanja: na kratak rok (30 do 60 dana, ugovor o privremenim i povremenim poslovima), na određeno vreme (do 12 meseci) i na neodređeno vreme. Osim toga, treba ograničiti mogući broj uzastopnih ugovora na određeno vreme koje neko lice može potpisati s poslodavcem na dva ili tri, uz odredbu da je nedozvoljeno imati više od 10% zaposlenih na osnovu takvog ugovora, računajući tu i zaposlene preko agencija i studentsko-omladinskih zadruga.
Kada je reč o minimalnoj zaradi, Zakonom je definisana kao mera zaštite zaposlenih u slučaju otežanog funkcionisanja poslodavca. Dakle, ona bi trebalo da bude izuzetak u trenucima kada se poslodavac suočava s poteškoćama u poslovanju. Praksa u Srbiji je dosta drugačija, jer veliki broj poslodavaca isplaćuje minimalnu zaradu kao redovnu zaradu, što je direktno kršenje zakona.

Mladi i radno pravo
U knjizi je posebna pažnja posvećena studentsko-omladinskim zadrugama i volontiranju, odnosno zakonima koje najčešće pogađaju mlade u Srbiji. Logika Zakona o zadrugama nema veze sa onime što bi trebalo da bude suština zadrugarstva, pa je „sasvim jasno da se u mnogim zadrugama primena pravila jedan zadrugar – jedan glas čak i ne fingira; one su u vlasništvu jednog ili više lica i služe isključivo sticanju profita posredovanjem u radnom angažovanju”.
Suštinski, studentsko-omladinske zadruge funkcionišu kao agencije za lizing radnika, nudeći poslodavcima jeftinu i mladu radnu snagu. Poslodavci koji angažuju radnu snagu preko zadruga uživaju niz koristi, od visine plaćenog poreza, do nepostojanja prava iz radnog odnosa tako angažovanih radnika.
Zakonsko uređenje volontiranja posebno je problematično. Mnogi poslodavci za redovan radni proces de facto koriste volontere, pri čemu se ugovor o volonitranju koristi kao pokriće za nadležne inspekcije. Zato je potrebno ukinuti volonterski rad u profitnim delatnostima i dozvoliti volontiranje isključivo radi opšteg dobra.
Zakon o dualnom obrazovanju izazvao je niz kontroverzi u Srbiji, a Reljanović smatra da se njime „poslodavcima obezbeđuje ekstremno jeftina radna snaga“. Mnogo je problematičnih odredbi ovog zakona. Predviđeno je da obim „učenja kroz rad“ može iznositi i do 80% ukupnog broja časova stručnih predmeta, čime se deca gotovo u potpunosti vezuju za poslodavce, a ne za nastavne predmete. Privredna komora Srbije određena je za proveru da li poslodavci ispunjavaju uslove za ulazak u sistem dualnog obrazovanja, a ugovor o dualnom obrazovanju potpisuju škola i poslodavac, čime se deca i roditelji ostavljaju po strani.
Najveći problem ovog zakona jete odredba koja se tiče „finansijskog obezbeđivanja“ učenika, prema kojoj su učenici plaćeni po radnom satu, i to najmanje 70 odsto minimalne zarade po satu rada. Zakonom se deci ne garantuje nijedno pravo iz radnog odnosa, niti imaju mogućnost da se na bilo koji način suprotstave poslodavcima. Na osnovu svega, autor na kraju navodi da „nedovoljna i nekvalitetna zaštita koja im je pružena navodi na zaključak da poslodavcima koji žele da iskoriste sistem dualnog obrazovanja osnovni cilj može biti da se deca radno eksploatišu”. S obzirom na to da je celokupan Zakon o dualnom obrazovanju izuzezno štetan po decu, neophodno je njegovo ukidanje u celosti.

Sezonski i agencijski rad
Kada je reč o zakonu o sezonskim poslovima, u domaće radno pravo uveden je institut usmenog ugovora o radnom angažovanju, što je nazapamćen slučaj u uporednoj praksi. Usmeni dogovor, prema toj logici, vredi jednako koliko i pisani ugovor. Dodatno, predviđeno je da se na sva nerešena pitanja teksta ovog zakona primenjuju odredbe Zakona o radu koje se odnose na privremene i povremene poslove.
Od velikog broja predloženih zakonskih izmena posebno se ističu definisanje neisplaćivanja zarada kao krivičnog dela, kako bi se sprečilo masovno i nezakonito ponašanje poslodavaca i uticalo na aktivniju ulogu države u zaštiti radnih prava. Uporedo sa izmenama radnog prava trebalo bi izmeniti i Zakon o investiranju i reformisati poreski sistem. Aktuelni poreski sistem samo uvećava postojeće nejednakosti, pa je predlog da se uvedu dva pravila: „ko više zarađuje, plaćaće veće poreze” uz „pojednostavljenje sistema i ukidanje parafiskalnih nameta“.
Neophodna je i reforma sistema socijalnog osiguranja i socijalne zaštite, te strateška orijentacija države ka zbrinjavanju najugroženijih. Država korisnike socijalne pomoći trenutno posmatra kao društvene parazite, a ne kao ne ljudska bića koja bi trebalo da ostvare svoje potencijale. Pitanje agencijskog rada je posebno problematično. Poslednje izmene zakonodavstva u potpunosti su na strani poslodavaca, što je još jedna od ilustracija devolucije radnog zakonodavstva u Srbiji.