Pre pandemije koronavirusa, reči „epidemija“ i „pandemija“ činile su standardni korpus metafora kojima se opisuje rasprostranjenost muškog nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Kao i prethodnih godina, Šesnaest dana aktivizma protiv nasilja nad ženama obeleženo je kampanjom Ujedinjenih nacija u periodu od 25. novembra do 10. decembra.
Zatvaranje u kuće nesumnjivo je zadalo ton ovogodišnjoj kampanji – na bilbordima su se mogli naći informacije o tome kako anonimno prijaviti nasilje, a srž kampanje sastoji se iz poziva komšinicama i komšijama, kao fizički najbližem okruženju, da reaguju na nasilje.
Datumi kojima je kampanja omeđana nisu odabrani nasumnično – taj period obuhvata nekoliko značajnih datuma u istoriji ženskih pokreta. Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembar, obeležava se u znak sećanja na krvničko ubistvo sestara Mirabal, borkinja protiv diktature Rafaela Truhilja. Feministkinje Latinske Amerike i Kariba odabrale su ovaj datum kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, pri čemu je naglasak stavljen na brutalnost i nasilje države i policijskih snaga, još 1981. godine, a Ujedinjene nacije zvanično su ga usvojile 1999. godine. Šesti decembar obeležava se kao dan sećanja na ubistvo studentkinja Politehnike u Montrealu 6. decembra 1989, od strane muškog šoviniste, koji je, prema sopstvenom priznanju, čitavog života mrzeo feministkinje. Studentkinje tehničkih nauka, kao oblasti za koju se i danas neretko veruje da je bliskija muškarcima nego ženama, za njega su bile otelotvorenje te mržnje. Šesnaest dana aktivizma protiv nasilja nad ženama završava se na Dan ljudskih prava, 10. decembra.
Značaj ovih datum ne iscrpljuje se u njihovom komemorativnom karakteru – podsećanju da je borba žena za vlastito oslobođenje bila duga, kompleksna i krvava. Najvažnija pitanja ovde i sada jesu kakav je položaj žena danas, te kako se globalna politička kretanja odražavaju i na položaj žena u Srbiji. Mere zatvaranje i pojačana izolacija su, prema izveštajima žena koje pružaju usluge podrške ženama koje trpe nasilje, direktno uticale na povećanje muškog nasilja prema ženama. Dok je ogroman teret humanitarne krize usled pandemije – školovanje od kuće, briga o starima i deci – spao na žene, dok su ženske i feminističke organizacije poput SOS telefona i sigurnih kuća i u Srbiji i u svetu iz istog razloga preopterećene, ekstremna desnica iskoristila je trenutak i zaoštrila napad na ženska prava.
„Rodna ideologija“ i „prave žrtve“ – šifre desničarskog ekstremizma
Masovni protesti žena u Poljskoj, zbog najave potpunog ukidanja prava na prekid trudnoće, osim u slučajevima incesta i silovanja, izazvali su zasluženu pažnju i podršku evropske i svetske javnosti. Međutim, u senci napada na pravo na abortus ostala je jedna od njegovih ključnih dimenzija – širi kontekst i odnos snaga u društvu koji je doveo do toga da vlast u Poljskoj odluči da ženama oduzme pravo da prekinu trudnoću i kada plod ima ozbiljne deformitete. Naime, pozadina na kojoj se propaganda protiv abortusa razvija jeste aktivnost ekstemističkih stranaka i organizacija kao što su „Ujedinjena Poljska“ i „Ordo Iuris“ (Pravni poredak), koje trenutno prikupljaju potpise za narodnu inicijativu, kojom bi pokušali da zaustave primenu Istanbulske konvencije (Konvencija Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici). Time bi Poljska postala prva zemlja koja bi raskinula ovaj međunarodni sporazum.
Imajući u vidu koliko često ekstremnodesničarske organizacije u Poljskoj, Bugarskoj, Hrvatskoj osporavaju Istanbulsku konvenciju, jer navodno promoviše „rodnu ideologiju“, logično bi bilo pomisliti da je suština ovog dokumenta sasvim drugačija nego što zapravo jeste. Istanbulska konvencija pak reč rod (eng. gender) pominje samo na jednom mestu – u trećem stavu trećeg člana – gde ga definiše kao „društveno konstruisane uloge, ponašanja i aktivnosti koje određeno društvo smatra prikladnim za žene i muškarce“.
„Rodni identitet“, takođe kategorija kojoj desnica u kontekstu osporavanja Istanbulske konvencije pridaje mnogo značaja, u samoj Konvenciji javlja se jednom, kada se potvrđuje pravo žrtava na jednaku zaštitu, bez obzira na pol, rod, rodni identitet, nacionalnu i versku pripadnost. Sam naziv kampanje za narodnu inicijativu koju ekstremna desnica u Poljskoj sprovodi „Da porodici, ne rodu“ navodi na pogrešan zaključak – jer su podrška porodici i otpor rigidnoj podeli uloga između muškaraca i žena „zdravorazumsko“ rezonovanje. Ekstremnoj desnici, naime, ne smeta ni rod, kao skup nametnutih društvenih očekivanja, ni ideologija, već isključivo raskrinkavanje roda kao vladajuće ideologije koja ugnjetava žene.

Istanbulska konvencija je meta napada jer štiti reproduktivna prava žena, što podrazumeva ne samo pravo žena na rani prekid trudnoće nego i zabranu prisilnog abortusa i prisilne sterilizacije. Dalje, ova konvencija insistira na tome da država preuzme odgovornost u borbi sa tradicionalističkim uverenjima i praksama koji nasilje prema ženama podstiču, kao i da na različite načine pomaže (nevladine) organizacije koje ženama žrtvama nasilja treba da obezbede informativnu i psihološku podršku, ali i mogućnost da koriste pravo na stanovanje, pravo na rad i zdravstvenu zaštitu.
Zbog toga ekstremna desnica pribegava dvostrukoj argumentaciji – navodnoj zaštiti porodice, te navodnoj zaštiti nacionalnog i zakonodavnog suvereniteta država. Oni tvrde da se ne protive zaštititi žena i dece od nasilja, ali da je uzrok nasilja zapravo izumiranje tradicionalne porodice (odnosno tradicionalnih rodnih uloga), a ne tradicionalizam kao skup normi, na čemu insistira Istanbulska konvencija. Retorička i mentalna gimnastika ekstremne desnice doseže i do tvrdnje da postojeći zakoni štite „prave žrtve“, dok je uloga Konvencije isključivo ideološka i kao takva irelevantna za zaštititu žrtava nasilja. Stoga ekstremna desnica u Poljskoj od početka kovid krize nastoji da organizuje blok država u centralnoj i istočnoj Evropi – Mađarsku, Slovačku, Hrvatsku, Ukrajinu, Sloveniju – kao predlagače potencijalne konvencije o zaštiti obaveza i prava porodice. Takva konvencija trebalo bi da bude kontrateža Istanbulskoj.
Kao što je već pisano, nijedna od ovih inicijativa ne mora da rezultira promenama u zakonu, ali su sve one nedvosmisleni pokazatelji zbijanja redova unutar desnice, te ukazuju na to da će suzbijanje ženskih prava biti okosnica organizovanja ekstremista u budućnosti. Pri tome se ove organizacije i glasnogovornici ne ustežu da obmanjuju javnost. Kada Željka Markić, hrvatska militantkinja protiv prava na abortus, organizatorka tzv. „hoda za život“ kaže, da Istanbulska konvencija podriva državni suverenitet, jer će navodno uvođenje kategorije roda u zakonodavstvo omogućiti da se kategorija pola zameni kategorijom rodnog identiteta, ona svesno prećutkuje činjenicu da Kanada i Velika Britanija, kao retke države u kojima je do takvih inicijativa došlo, nisu ratifikovale Istanbulsku konvenciju.
Takođe, teško je prevideti licemerje koje desnica ispoljava kada zakonsku zaštitu žena podriva kao neustavnu, jer ustavni poredak većine evropskih država štite prava pojedinki i pojedinaca, a ne društvenih grupa, dok se istovremeno zalažu za zakonsku zaštitu porodice kao kolektivnog entiteta.
Slučaj Srbije
U Srbiji još uvek nema otvorenog zagovaranja zabrane abortusa i poništavanja Istanbulske konvencije. Ipak, znakovito je to što su prilikom javne rasprave o Zakonu o rodnoj ravnopravnosti 2018. godine predstavnici desničarskih organizacija – poput fundamentalističke grupe Pravoslavna porodica i Srpskog pokreta Dveri – koristili argumente istovetne onima koji se koriste u napadima na Istanbulsku konvenciju. Okosnica njihovih prigovora na Zakon o rodnoj ravnopravnosti, o čemu je pisala stručnjakinja u oblasti muškog nasilja prema ženama, Tanja Ignjatović – bila je osporavanje termina rodna kao suprotstavljenog dosadašnjoj pravnoj terminologiji u Srbiji (ravnopravnost muškaraca i žena, ravnopravnost polova).
Međutim, kao što se iz zapisnika sa javne rasprave može videti, smisao takve argumentacije iscrpeo se u odlaganju usvajanja i primene ovog zakona. Dalje, činjenica da je desnica – u slučaju Dveri čak predvođena ženama – koristila argumente koji kao da su prepisani iz rasprava o Istanbulskoj konvenciji govori o tome da je posredi međunarodno udruživanje i međusobno osnaživanje ultrakonzervativnih i ekstremističkih grupa koje se obrušavaju na ženska prava. Ovde vredi primetiti da su prvi zagovornici „porodičnih vrednosti“, što je često upotrebljavan izraz u javnom nastupu srpskih desničara, bili hrišćanski fundamentalisti u Americi još osamdesetih godina prošlog veka, poput antifeminističke organizacije „Zabrinute žene za Ameriku“ (eng. Concerned Women for America). Osim ideologije, ekstremna desnica širom sveta odatle preuzima i taktike.
Naime, pored toga što često isturaju žene u prve redove, kako bi se napad na ženska prava predstavio kao manje opasan po većinu žena i žene kao biološku, društvenu i političku katerogiju, ove ekstremističke organizacije uglavnom ne pribegavaju fizičkom teroru i zastrašivanju kao načinu borbe. Naprotiv, one se za sprovođenje svojih ekstremnih stavova u praksu najčešće bore legalnim sredstvima – zagovaranjem, ocenom ustavnosti, referendumskim inicijativama.
Nedorečenost feminizma
Razlog tome može biti to što je i otpor na koji nailaze, te preovlađujući oblik borbe za poboljšanje položaja žena takođe više orijentisan ka zakonskim izmenama i zagovaranju nego ka organizovanju žena. Da bi se ovakva dinamika u potpunosti razumela, važno je osvrnuti se na istorijat međunarnih dokumenata koji ženama garantuju prava. Naime, Istanbulska konvencija baštini idejni kontinuitet sa Konvencijom o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW); ova konvencija bila je prvi dokument u oblasti ljudskih prava koja je temeljno i otvoreno afirmisala reproduktivna prava žena, te prvi dokument koji je tradicionalistički sistem vrednosti i obrasce ponašanja prepoznao kao jedan od uzroka nasilja i diskriminacije.
No, ključna razlika između ove dve konvencije jeste u tome što je ovaj potonji dokument, koji je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila 18. decembra 1979, nastao na talasu višedecenijskog organizovanja masovnih ženskih pokreta.
Naposletku, treba priznati da se ekstremna desnica u borbi protiv ženskih prava služi i polulažima, čijim istinitim delom feministkinje treba da se bave. Naime, oni često ističu da uzrok nasilja prema ženama nije „strukturna nejednakost između muškaraca i žena“, već da su to alkoholizam, prostitucija i pornografija. Laž, sadržana u implikaciji da prostitucija i pornografija nisu izraz tih strukturnih nejednakosti, upućuje na temeljni problem savremenog (mejnstrim) feminizma: raskorak između složene retorike i nemogućnosti da se adresiraju ključni problemi. To znači da bi za većinu žena jezik feminističke teorije postao jasan onda kada bi se javljao kao izraz borbe za sveobuhvatni program protiv ugnjetavanja žena.