Kako je navedeno u najavi i ponovljeno na tribini, investitorski urbanizam je planiranje i razvoj grada koji prioritizuju interese investitora za zaradom a ignorišu potrebe građana za javnim prostorom, parkovima, raznim urbanim sadržajima, odnosno zdravim i kvalitetnim životom.
Na tribini su učestvovali Irena Fiket, koordinatorka opštinske grupe Vračar Ne davimo Beograd, predstavnici udruženja Topolska, Dušan Najdanović, predstavnik stanara stambenih zajednica Jovana Rajića 5-5e, Iva Čukić, arhitektkinja i urbanistkinja iz Instituta za urbane politike i Dobrica Veselinović, predstavnik pokreta Ne davimo Beograd.
Profesor Najdanović je investitorski urbanizam objasnio na primeru problema sa kojima se suočavaju stanari zgrade u ulici Rajićeva 5. Oni bi se, naime, uskoro mogli naći bez pristupne saobraćajnice, preko koje investitor, firma Dil invest, planira da izgradi stambenu višespratnicu. Ako do toga dođe bez pristupa zgradi će ostati i vatrogasna vozila, vozila hitne pomoći i hendikepirana lica.
Preduslovi za ovaj „vandalizam na Crvenom krstu“ dao je nacrt izmena i dopuna plana detaljne regulacije ove lokacije, koji je po (samo)volji investitora izradio Centar za istraživanje i projektovanje (CEP).
Jedna od članica grupe građana Topolska 18, se nadovezala na ovo izlaganje konstatacijom da glavni krivci za devastaciju grada nisu investitori, već institucije, odnosno opštinski i gradski funkcioneri koji im sve dozvoljavaju.
Ona se osvrnula na jedan od velikih i aktuelnih problema na opštini Vračar, najavljenu izgradnju novog sportskog centra u Južnom bulevaru i neizvesnu sudbinu postojećeg. Predstavnica grupe građana Topolska 18 je upozorila na to da vlasti lažno predstavljaju izgradnju novog centra kao nešto o čemu su građani imali prilike da se izjasne. Ona je upozorila na informacije o tome da se na mestu postojećeg sportskog centra planira stambeno-poslovni objekat od 4.000 kvadrata, pod kojim bi nestalo „i ono malo zelenila“ u tom kraju.
Sporne izmene namene odgovarajućih parcela već unesene u planska dokumenta, ali je javni uvid u njih po običaju organizovan u podrumu gradske uprave, navela je predstavnica Topolske 18.
Iva Čukić, arhitektkinja i urbanistkinja, je govorila o sistemskom karakteru pomenutih pojava. Ona je potvrdila da je praksa gradskih vlasti da izmene planova na uvid iznose za vreme godišnjih odmora i praznika, u podrumu gradske uprave i bez ozbiljne najave, što dalje od očiju građana, koji formalno imaju priliku da se uključe u proces planiranja grada, ali retko saznaju kada, gde i kako. Kako Čukić naglašava, gradske vlasti bi mogle da se posluže nekim od postojećih kanala komuniciranja sa građanstvom kada bi zaista imale volju da uključe građane u odlučivanje o sudbini njihovog grada.
Čukić je podsetila okupljene na to da zakonski okvir predviđa dva momenta u kojima građani mogu da daju svoje mišljenje o planovima (rani javni uvid i javni uvid), ali da pored toga postoje i neformalni mehanitmi i da građane niko ne može da spreči da traže informacije od izrađivača planova i da na njih vrše pritisak.
Ona je takođe upozorila na to da se planovi menjaju sve brže. Tako je, recimo, ove godine od januara do jula donesesno čak 60 planova detaljne regulacije, što je već tri puta više od godišnjeg proseka. Tu količinu dokumentacije je i ekspertima, a kamoli građanima, teško da isprate i prouče.
„Samo fanatici mogu da isprate ceo proces planiranja u Beogradu i Srbiji“, izjavila je Čukić, dodavši i da je na delu ogromna zloupotreba moći i bahato i drsko ponašanje prema građanima. Građani su zato najčešće organizuju tek kada vide bagere.
„Mi smo ukazivali na to da je Beograd na vodi paradigma razvoja kakav će u Beogradu postati zakon, da će se ustaliti zakon jačeg, otimanje javnih resursa i prodaja budućnosti“, podsetio je Dobrica Veselinović iz pokreta Ne davimo Beograd. On je konstatovao da građane niko ne pita u kakvom gradu žele da žive, ali da se ne sme dozvoliti da i dalje investitorova želja za profitom bude jedini kriterijum urbanog razvoja, a njegova reč poslednja. Zato se treba solidarno organizovati i razmenjivati znanja, zaključio je Veselinović.
I.K.