
Nikola Kalinić se javnim isticanjem svojih političkih stavova suprotstavio dominantnom nacionalističkom narativu sveprisutnom u sportu. Nažalost, čini se da je to bio i glavni razlog da ovaj košarkaš bude izostavljen iz tima koji će Srbiju predstavljati na Svetskom prvenstvu u Kini.
Kada je selektor košarkaške reprezentacije, prvog jula, objavio širi spisak kandidata za učešće na Svetskom prvenstvu u Kini, svima je zapalo za oko da se među osamnaest odabranih ne nalazi ime Nikole Kalinića. Košarkaš Fenerbahčea i, dosad, startna trojka reprezentacije Srbije neće biti u prilici da pomogne saigračima da možda skinu poprilično oslabljenu reprezentaciju SAD sa svetskog trona.
Niko nije javno objasnio zašto Kalinića nema na spisku. Prećutno, svima je jasno da kriterijum nije bio igrački kvalitet, niti se radi o povredi. Selektor je samo rekao da „svi igrači znaju zašto ih nema, ali dozvolite da to ostane među nama“, te da Kalinićevo „nastupanje u reprezentaciji nije završeno, a u budućnosti zavisi od forme, rezultata i ponašanja”.
Dakle, određeni postupci van terena uzrok su nepozivanja na buduće Svetsko prvenstvo. Kakvim je ponašanjem Kalinić zaslužio da ne bude putnik za Kinu?
Svi Kalinićevi gresi
Kalinić je od početka 2019. dva puta uzburkao domaću javnost. Prvo je izašao njegov intervju u „Blicu“, u kome se izjašnjava suprotno dominantnom nacionalističkom narativu u pogledu Kosova. Zbog toga je pretrpeo napade na internetu, a na njegovoj zgradi u rodnoj Subotici je ispisan uvredljiv grafit. Po ko zna koji put, velike „patriote“ dokazuju svoju ljubav prema zemlji preteći onima koji imaju drugačije stavove.
Tri meseca kasnije, „pojavio“ se eksplicitni video snimak koji je, samo zbog toga što je glavni junak javna ličnost, postao izuzetno popularan. Naravno, Kalinić svojim postupkom u video materijalu nije nikoga povredio niti uvredio, već je narušio prefinjene moralne norme viktorijanske Srbije.
Verovatno se ove dve stvari podvode pod Kalinićevo problematično ponašanje, koje je zasmetalo donosiocima odluka o spisku putnika na Mundobasket.

Sport i politika
Vratimo se na prvi „incident“, koji nam dosta govori o trenutku u kom živimo – trenutku u kojem je mitove u koje malo ko veruje potrebno neprekidno javno ponavljati, jer se to očekuje.
Stalna reprodukcija nacionalnih mitova posebno se očekuje od onih čija je uloga da u vremenima ekonomske deprivacije većine stanovištva, opšteg beznađa i gubitka vere u bolje sutra, sportskim uspesima unose malo radosti u svakodnevicu. Kolektivizacijom sreće, u poistovećivanju sportskih upeha nacionalnog tima s ličnim dostignućima, nudi se, barem na trenutak, beg u zaborav od sopstvenih problema i razmišljanja kako i naredni mesec skrpiti kraj s krajam.
Odavno je primećeno da sport nosi sa sobom kontekst aktuelnih političkih dešavanja, a da naročito u vremenima zaoštrenih međunacionalnih odnosa, sport postaje „rat minus pucnjava“. Međudržavni sukobi i krupna nerešena nacionalna pitanja vrlo lako se prenose na sportske terene. U slučaju Srbije, tema Kosova je nužno u vezi s gotovo svakim nastupom naših klubova ili reprezentacije na međunarodnoj sceni, a sportski uspesi se tumače kao uspostavljanje kosmičke pravde zbog navodne, ranije učinjene nepravde.
Politički stav koji je Kalinić izneo nije ono što se očekuje od sportiste koji nosi reprezentativni grb. Zaboravio je da se od naših sportista očekuje da stalno „dokazuju“ svoju vernost „imaginarnoj zajednici“, kao što se i od reprezentativaca drugih država, koji igraju za domaće klubove, očekuje da budu „verni“ zvaničnoj politici vlade.
Sportska takmičenja su postala poligon za podsećanje na međunacionalna trvenja, a sport je postao arena u kojoj je potrebno dokazivati vernost otadžbini. Juriš na Ligu Šampiona poistovećuje se sa jurišem na susedne gradove i njihovo uništavanje. Na kraju, zbog tolike „ljubavi“ i „vernosti“, utakmice se prečesto igraju pred praznim tribinama.
No, ovde dolazimo do jednog vrlo važnog momenta. Nacionalističke vrednosti koje se promovišu na ovakvim dešavanjima ne smatraju se političkim, one se smatraju prirodnim i zadatim.
Nacionalizam se smatra „prirodnim“, i sve ono što nosi sa sobom jednostavno se ne propituje. Nepropitivanje sopstvene istorije, povratak srednjovekovnim vrednostima i pronalaženje različitih bitaka čija će se imena štampati na majicama i na tome zarađivati sastavni su deo novog stadionskog folklora. Sve je to zavijeno u „prirodnu“ ljubav prema naciji u ovom presudnom istorijskom trenutku, kada su na dnevnom redu i pitanja granica.
Isto tako, podrazumeva se i mržnja prema određenim okolnim narodima. Ali ovi eksplicitno politički stavovi zamaskirani su „prirodnom“ ljubavlju prema naciji, dok se tribine prečesto koriste za reprodukciju desnih političkih narativa o okolnim narodima, nacionalnim i seksualnim manjinama.
Ovaj repertoar jednako je politički koliko i Kalinićevo mišljenje povodom statusa „južne srpske pokrajine“ koju od Centralne Srbije ne odvaja granični, već administrativni prelaz, iako se kao takav potonji estetski i funkcionalno uopšte ne razlikuje od prvospomenutog. Kalinić je kažnjen zato što je rekao ono što nije smeo da kaže – izneo je politički stav za koji je potrebna velika hrabrost.
Zato je najlakše zavaravati se rečima da sportisti ne bi trebalo da se „mešaju u politiku“, dok je sport toliko obojen političkim, te prepun desničarskih orgijanja. Treba skinuti kapu onima koji su u ovom trenutku spremni da javno brane suprotstavljeno stanovište.
Odbrana sopstvenog integriteta i javno zastupanje sopstvenog političkog stava značajno je u vremenima kada navedenu temu koriste i vlast i opozicija za dobijanje lakih političkih poena u takmičenju ko ima bolju taktiku i kreativniji plan da pobedi u utakmici za Kosovo. Zato kad se neko odvaži da kaže da je takmičenje čista prevara, da je rezultat lažan i da pobednik zapravo ne postoji, taj ostaje kod kuće umesto da se nađe u avionu za Kinu.
Kalinić je mogao da bira: da preskoči novinarsko pitanje i zarad mira u kući izdeklamuje poželjan odgovor, ili da javno brani svoj stav po cenu da ga ne pozovu u nacionalni tim. Izabrao je drugu opciju, i ovog leta će imati više slobodnih dana nego što je očekivao.
Ipak, kako je naveo u intervjuu nakon što je saopšten spisak: „Malu sam cenu platio za satisfakciju koju imam“. Satisfakcija odbrane sopstvenog stava u vremenima nacionalističkog jednoumlja jeste veliko zadovoljstvo za koje je potrebno mnogo veća hrabrost od lakih rešenja koja nam nude političke opcije iz vlasti i opozicije.

Patriote i izdajnici
Osim što je izneo politički stav suprotan dominantnom, Kalinić se dotakao još jedne važne teme koju eksploatišu profesionalni i dobro plaćeni nacionalisti. „Patriotizam je biti dobar i častan čovek, pomoći komšiji i prijateljima, a ne da se busaš u grudi na internetu.“ Suprotan primer su „biznismeni koji se izdaju za velike patriote, a sve rade na crno…“, pojasnio je svoju poziciju u intervjuu za BBC.
Odavno su poznati biznisi velikih patriota kojih su puni sportski objekti, i koji svoju „ljubav“ prema domovini naplaćuju unosnim poslovima zaključenim pod privilegovanim uslovima.
U pojednim slučajevima velikih navijačkih karijera, a ujedno najvećih pljuvača po Kalinićevim rečima, kriminalni dosije kao da je najvažnija referenca za količinu patriotizma koja se ispoljava na sportskim manifestacijama.
Rezultat je da državne institucije, sportski timovi, ali i javna sfera polako postaju prostori rezervisani isključivo za jednostrano poimanje patriotizma, i svako ko ima drugačije mišljenje polako se istiskuje i postaje nepoželjan.
Mnogi sociolozi, filozofi, psiholozi i politikolizi bavili su se vezom nacionalizma i ekonomskih procesa koji se odnose na kapitalistički oblik proizvodnje. Ipak, posebno bi trebalo pozdraviti oštroumne analize ljudi koji se ne bave profesionalno ovom temom, ali koji imaju hrabrosti da iznesu javno svoj politički stav i da zbog toga trpe posledice:
Sve su to teme koje su ispričane i koje su mnogi pametniji od mene već analizirali i studirali, ali nije loše ponoviti s vremena na vreme, mislim da se ljudi udaljavaju i da počinju da cene samo dve stvari – novac i strah. Dakle, ili nekome daj pare za nešto, ili ga nateraj da te se plaši i uradiće šta želiš. Možda je to i prirodan sled kapitalizma, rekao je Kalinić.
Profesionalne patriote već su uspostavile kanale preko kojih dobijaju novac za svoj angažman. Novac je uvek na njihovoj strani. Protiv straha se treba boriti javnim zastupanjem svojih stavova.